Vijesti

15.12.2019. 09:13:53 - Sanja Kovačević

dehumanizacija i obespravljivanje žena, i to onih koje su najčešće već siromašne i deprivilegirane

Surogat-majčinstvo u globalnom kapitalističkom patrijarhatu

(Foto: Pixabay)

O surogat-majčinstvu želim napisati tekst od proljeća/ljeta ove godine, kada je ova tema došla u fokus zbog najavljenog (Pred)nacrta građanskog zakonika u susjednoj Srbiji koji regulira obiteljske odnose kao i status materinstva i očinstva u slučaju začeća uz biomedicinsku pomoć. Predlagatelj zakona je jasno naznačio "komparativnu prednost" legalizacije surogatstva u Srbiji, naglasivši kako će ova "usluga" kod njih biti nekoliko puta jeftinija nego u drugim zemljama.

Povodom te najave se oglasio Autonomni ženski centar  upozorivši da "legalizacija surogat materinstva predstavlja legalizaciju ozbiljne forme eksploatacije žena i trgovine decom". Naglasile su i klasnu dimenziju kao i stanje društva u kontekstu razmjera nasilja nad ženama u Srbiji upozorivši:

"U društvu gde trećina građana i građanki živi u riziku od siromaštva ili socijalne isključenosti, a siromaštvu su žene uvek više izložene, potpuno je jasno da će surogat materinstvu, iz nužnosti, pribegavati žene lošije ekonomske situacije. Dodatno, u društvu gde polovina žena trpi neki vid nasilja, velika je bojazan da će mnoge od njih biti prinuđene od strane partnera ili drugih muških članova porodice da se odluče za ovaj korak kako bi donele novac u kuću. 'Nagrada' koja se pominje zapravo je novac za iznajmljivanje ženskog tela i kupovinu deteta".

U međuvremenu su drugarice s feminističke ljevice u Srbiji objavile niz odličnih tekstova u kojima analiziraju materijalnu realnost kapitalističkog patrijarhata, posebno u kontekstu Srbije, te kritiziraju liberalnofeminističke pozicije na ovu temu. Tako u tekstu objavljenom u Novom Plamenu "Iznajmljivanje materice nije put ka ženskom oslobođenju" Jelena Riznić piše: "Liberalnofeministička perspektiva koja se zalaže za surogat materinstvo naglašavajući nekakav emancipatorski potencijal u njemu, najčešće ističe izbor kao relevantnu kategoriju. Žene imaju izbor da li će iznajmiti svoju maternicu ili ne. Međutim, bilo kakva dublja analiza mora uzeti u obzir ne samo izbor već i društveni kontekst u kom se on događa te materijalne uslove koji uslovljavaju odnosno ograničavaju naše izbore. Industrija iznajmljivanja maternica postoji dovoljno dugo, a podaci o njoj su dostupni taman toliko da je njihovo ignorisanje sa jedne strane, ili 'slobodna' interpretacija kao izbora humanih žena da pomognu paru bez dece sa druge u najmanju ruku pogrešna".

Hristina Cvjentičanin Knežević u tekstu objavljenom na portalu Mašina (Surogat materinstvo: maternice na raskršću kapitalizma i patrijarhata) piše: "U zemlji u kojoj je prisutan trend feminizacije siromaštva, a preko 40% žena radnog uzrasta je isključeno s tržišta rada, legalizacija surogat materinstva ne može biti u vezi s altruizmom i ženskom solidarnošću, već isključivo s neoliberalnom logikom koja počiva na komodifikaciji svega, pa i delova ženskog tela. Ljudi često opravdavaju kupovinu jeftinih patika, nastalih u sweatshopu u Indoneziji, činjenicom da su tako omogućili jednoj porodici da tog dana ima ručak. Ali da li možemo primeniti istu logiku i kada je reč o surogat materinstvu?"

Njihova kritika usmjerena je i na postmoderni konstruktivizam koji je prigrlila dijelom i akademska ljevica, što samo pomaže normalizaciji diskursa o komodifikaciji ženskog tijela. U spomenutom tekstu Riznić kaže: "Progresivnim i konzervativnim društvenim snagama je zajedničko shvatanje trudnoće i porođaja kao procesa koji su ograničeni na reproduktivne ženske organe. Iznajmljivanje maternice u tom smislu je samo to – iznajmljivanje maternice, ne i iznajmljivanje čitave osobe. Za jedne je to revolucionarni čin i mogućnost ukidanja ženske biologije i pola kao osnove ženske opresije te redefinisanje porodice kao jedne konzervativne institucije, premda se u tim argumentima izostavlja na koga je zapravo ograničeno ovo oslobođenje. Za druge je to ispunjene ženske suštine, na ovaj ili onaj način."[1]

Premda praksa surogat-majčinstva seže daleko u povijest organiziranja ljudskog društva i često je bila izvođena kao praksa koja je zaobilazila društvene strukture i seksualne tabue (što ukazuje na njenu potencijalnu subverzivnost i progresivnost), ona je u najvećoj mjeri bila (i jeste!) u službi reprodukcije obitelji kao institucije prenošenja "muške krvne linije" - dakle patrijarhalnog sistema. Također, u svim tim praksama žene su bile tretirane kao puke inkubatorice, svedene na svoje maternice, a kao ljudska bića potpuno nevidljive, a tako je kao što vidimo i danas. S naslovnica časopisa vidimo nasmijana lica privilegiranih pripadnika i pripadnica zapadnog jet-seta (u SAD-u je industrija surogatstva najrasprostranjenija u Kaliforniji) - sretnih novih roditelja (bez obzira radi li se o heteroseksualnim ili homoseksualnim parovima), dok "isporučiteljice" ove usluge ostaju nevidljive, kao i njihova brutalna eksploatacija, a mi ostajemo s nenarušenom slikom sretne nuklearne obitelji.

Čitajući tekstove koji s raznih aspekata govore o surogat-majčinstvu javila su mi se brojna pitanja, no bitna pitanja po meni nisu "etičke dileme" kako ih se često predstavlja u postmodernoj zapadnoj produkciji "misli" koja je pod snažnim utjecajem relativno novog područja bioetike. Pritom je i sam pojam emancipacije (oslobođenja) žena krajnje destruiran, pa ga čini mi se danas definiraju svi drugi osim žena samih.

Temeljno pitanje koje postavljam glasi: imamo li pravo danas, u 21. stoljeću, u materijalnim uvjetima sistema koji počiva na globalnoj nejednakosti i neplaćenom ženskom radu (kapitalističkog patrijarhata) zagovarati surogat-majčinstvo kao emancipatornu praksu i izazov društvenim normama i reproduktivnom determinizmu? Pokušat ću ponuditi neke po meni bazične argumente (a nemoguće ih je sve navesti) zašto smatram da je odgovor: ne, nemamo pravo.

Zagovornici/e surogat-majčinstva svoju poziciju argumentiraju tvrdnjom kako danas imamo tehnologijsku i moralnu sofisticiranost da surogat-majčinstvo učinimo transformativnom praksom obitelji i društvene reprodukcije, te da reprodukcija (nastavak vrsta) ne mora biti vezana uz heteroseksualnost i urođene biološke funkcije. Takvo gledište, naravno, možemo i trebamo vidjeti kao progresivno i potencijalno društveno emancipatorno, no problem se, po mom mišljenju, javlja na dvije ključne i međusobno povezane razine: prva se tiče patrijarhata kao kulturalnog sustava vrijednosne diskreditacije i s njom povezane opresije žena – sistema koji se održava na kontroli i prisvajanju ženske reproduktivnosti i seksualnosti. Druga se tiče kapitalističkog načina proizvodnje kao dubinski nepravednog i eksploatacijskog koji, između ostalog, počiva na (patrijarhatom etabliranom) neplaćenom ženskom radu, uključujući i reproduktivni. Ne možemo govoriti ni o kakvoj "moralnoj sofisticiranosti"  dok god je tehnološki napredak u službi kapitalističkog sistema koji počiva na globalnoj podjeli na "napredni Zapad i Sjever" koji bjesomučno eksploatira devastirani globalni Istok i Jug. Drugim riječima, surogatstvo funkcionira kao i svaka druga industrija u globalnom tržišnom kapitalizmu -  premještajući već obezvrjeđeni (ženski) rad u ekonomski devastirana područja svijeta kako bi dalje osigurao protok kapitala u korist vladajuće klase. Pritom se naravno služi i "lokalnom" već etabliranom obespravljenošću, osiromašenošću i egzistencijalnom nesigurnošću radničke klase unutar koje su žene u svakom smislu dodatno diskriminirane i obezvrjeđene.

Imajući u vidu protok kapitala, jasno možemo vidjeti kakav položaj imaju pojedine države u svjetskom kapitalističkom sistemu kada se radi o ovoj "industriji u procvatu". Na strani "korisnika usluga/kupaca" imamo zapadne zemlje koje sve više kriminaliziraju surogat-majčinstvo "kod kuće", ali nemaju ništa protiv "premještanja" ove industrije u industriju reproduktivnog turizma na globalni Istok i Jug.[2]

Kapitalizam je izgrađen na ropstvu i kolonizaciji, i kako u svom tekstu kaže Cvjetinčanin Knežević, "komodifikuje siromašna ženska tela na takav način da možemo govoriti o 'klasi surogata', bez obzira da li su to siromašne žene u Indiji, Afroamerikanke u SAD-u ili, potencijalno, Romkinje u Srbiji."  

U svojoj knjizi "Being and being bought" Kajsa Ekis Ekman piše i o industriji surogatstva u zemlji u kojoj je ta industrija najrasprostranjenija - u Indiji. Usluge surogatstva u Indiji nudi više od 3000 klinika, a godišnja zarada doseže oko 2,3 milijarde dolara (najvećim dijelom od reproduktivnog turizma). Komodifikacija siromašnih Indijki se medijski prikazuje kao dobročinstvo bogatih, dok u stvarnosti  siromašne indijske obitelji svoje kćeri doslovno prodaju agencijama (koje su locirane u zapadnim zemljama). Ekis Ekman opisuje kako izgleda boravak u tim "klinikama": djevojke su zatvorene u malim sobama i nadgledane non-stop do porođaja. Podvrgnute su strogo kontroliranom režimu konzumacije hrane, vode i spavanja, kretanje im je najčešće ograničeno, te moraju uzimati brojne hormonske medikamente koji često dugoročno imaju loše posljedice na njihovo zdravlje. Često dobivaju i lijekove koji sprječavaju laktaciju, a događa se i prodaja humanog mlijeka bogatim ženama iz kapitalističkog centra. Naravno, nemaju nikakvu mogućnost odabira metode poroda, i često su podvrgnute invazivnim porodiljnim praksama. Neke su primorane i na pobačaj, ukoliko se utvrdi da beba nije zdrava. 

U tekstu za Crol, Gordan Duhaček piše o surogat-majčinstvu u kontekstu istospolnog roditeljstva, pa između ostalog spominje i primjer Kambodže gdje su raširene ilegalne agencije za surogatstvo, a siromašne Kambodžanke su smještene u nehumanim uvjetima kako bi rađale za dobrostojeće parove iz Kine, Australije i SAD-a. Cijena surogat-djeteta u Kambodži na crnom tržištu iznosi oko 10 000 dolara, dok je ta cijena primjerice u SAD-u 10 puta veća.

O tome kako funkcionira ova industrija u UK-u, u tekstu o surogat-majčinstvu za Newstatesment pisala je feministička autorica i novinarka Glosswitch. Ona prepoznaje duboko ukorijenjene patrijarhalne strukturalne elemente upisane u navodno liberalnu ideologiju "izbora": "... spolnom, rasnom i ekonomskom marginalizacijom surogat-majki može se efikasno manipulirati onima koji se ne uklapaju u takozvane 'tradicionalne' obiteljske strukture. Slično kao što seksualna trgovina može biti viđena ne kao obilježje potlačenosti žena, već kao nešto što smeta zadrtim puritancima_kama, tako i surogat-majčinstvo može biti predstavljeno kao izazov onima koji 'normalnu' obitelj vide kao 'mama, tata i beba začeta u misionarskom seksualnom položaju'. No, pravno gledano, stvari nisu tako jasne. Ne radi se samo o tome da je dostupnost plaćenog surogatstva ekonomska privilegija; u UK-u zakon koji se bavi surogatstvom favorizira parove, posebno heteroseksualne i muške parove". Glosswitch također navodi kako legalna mogućnost roditeljstva surogat-djetetu u UK-u nije dostupna samohranim osobama, unatoč tome što im je posvojenje dopušteno. Također, lezbijski parovi mogu postati zakonski roditelji surogat-djetetu, no to im je otežano jer u lezbijskom paru barem jedna osoba mora biti genetski roditelj. Najpoznatija britanska agencija Surrogacy UK tako nudi "roditeljske pakete" samo heteroseksualnim i muškim istospolnim parovima. Glosswitch zaključuje: "Gledano iz te perspektive, surogat-majčinstvo ne predstavlja neki izazov tradicionalnim obiteljskim vrijednostima kako se to može činiti".

"Ne vjerujem da je to namjerno na nekoj dubokoj razini tipa teorije zavjere (zapravo, ne mislim ni da ima puno veze s patrijarhatom), ali strukturalne implikacije su opet takve da eksploatacija ženskog reproduktivnog rada vodi izravno nastavku muške i dvoroditeljske obiteljske linije. Također, sadašnja pravna struktura neizbježno osnažuje staru tradiciju umanjivanja ženskog, a preuveličavanja muškog doprinosa stvaranju života", dodala je. Glosswitch se referira na akademkinje Anne Fausto-Sterling i Sarah Blaffer Hrdy koje su pisale o orodnjavanju (gendering) narativa o ljudskoj reprodukciji kao nezasnovanih na objektivnoj znanstvenoj opservaciji već na kulturalnim vjerovanjima o muškoj dominaciji nasuprot ženskoj pasivnosti i subordinaciji, kakva je upisana u zapadni kulturalni krug počevši od Aristotela koji je utemeljio ideju kako su "žene puka materija koju aktivni muški princip oblikuje u ljudsko biće". One su samo plodna zemlja za muško sjeme.[3]

Na ideološkoj poziciji protivljenja legalizaciji surogat-majčinstva u kontekstu istospolnog roditeljstva [u Hrvatskoj] je i Duhaček: "Surogatstvo predstavlja još jedan primjer loše beskonačnosti politike LGBT ravnopravnosti koja funkcionira po principu da gej ljudi trebaju imati jednaka prava kao i strejt ljudi, što gej ljude polako ali sigurno asimilira u institucije i prakse heteropatrijarhata bez toga da te institucije i prakse budu subvertirane, a kamoli uništene… . S (moje primarne) ideološke pozicije LGBT oslobođenja, to je problematično jer posebnosti i unikatnosti gej egzistencije briše i prilagođava u kopiju heteropatrijarhalne egzistencije".

Na kraju ovog pregleda u svrhu argumentacije vratit ću se na slučaj Srbije. Feministkinje iz Srbije izvještavaju o tome kako danas u Srbiji izgleda reklamna industrija surogat-majčinstva. Pojavljuju se agencije koje vrlo bjelodano targetiraju mlade žene, a njihove strategije vrlo jasno dekonstruiraju mit o navodnom informiranom pristanku žena na invazivne reproduktivne metode - od ekstrakcije jajnih stanica, preko raznih hormonskih terapija, sve do ulaska u industriju surogatstva. Na Instagramu postoji stranica 'Donori jajnih ćelija' koja navodno informira potencijalne donorice - tamo ćete saznati kako se doniranje plaća 3000 eura, nagovarat će vas da "postanete nečija dobra vila" i pomoći nekome da se "ostvari kao roditelj". Također, to će vam omogućiti da putujete, da platite školovanje, a ukoliko se spojite sa stranim bogatim klijentima, dobit ćete priliku da "posetite egzotične turističke destinacije". Sve te reklame se obraćaju mladim ženama, mladim prekarnim radnicama koje uglavnom žive skromno ili siromašno s minimalnim prihodima.

Kada mladim ženama danas društvo cinično nudi ovakvu "mogućnost zarade" i paralelno na svim razinama prakticira narativ koji bez obzira na postmoderno ruho i dalje etablira patrijarhalnu dehumanizaciju žena svodeći ih na inkubatore, ruku pod ruku s dominantnim reakcionarnim konzervativnim strujama, jedini način borbe je da vidimo što to čini najobespravljenijima i svima nama, da pružimo otpor uvijek imajući na umu da u kapitalizmu nema te privilegije bilo koje društvene skupine zbog koje ne pati i nije eksploatiran netko drugi - zapravo velika većina "drugih". 

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.


[1]    U sklopu kampanje protiv Zakona o surogat materinstvu u Srbiji, Ženska sekcija Marksa21 u suradnji s Autonomnim ženskim centrom, u lipnju je organizirala i tribinu koju možete pogledat ovdje: https://www.facebook.com/Marks21.Solidarnost/videos/923531501319816/

[2]   Izuzetak na zapadnoj/sjevernoj hemisferi je Švedska koja je osim prakse u samoj zemlji kriminalizirala i reproduktivni turizam.

[3]    U ovom tekstu Glosswitch daje pregled višedesetljetnog feminističkog promišljanja surogat-majčinstva - počevši od drugog vala feminizma, kada su se ove prakse počele pojavljivati usporedno s usponom neoliberalnog sistema. 

Tagovi: autonomni ženski centar, dehumanizacija žena, etika, feminizam, gordan duhaćek, hristina cvjentičanin knežević, inkubatorice, iznajmljivanje maternice, izrabljivanje, jelena riznić, kapitalizam, kriminalizacija reproduktivnog turizma, legalizacija surogat majčinstva, majčinstvo, mogućnost zarade, patrijarhat, perspektiva, reprodukcija, roditeljstvo, srbija, sriomaštvo, surogat, surogat agencije, surogat majčinstvo, trudnoća, začeće uz biomedicinsku pomoć

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM