Vijesti

01.09.2019. 19:42:36 - Silvija Jakovljević

Recenzija serije

'13 Reasons Why' problematične dinamike prikazuje na nekritičan način

(Foto: Netflix/Screenshot)

Nakon gledanja treće sezone tinejdžerske serije "13 Reasons Why", poželjet ćete da ni prva sezona nikada nije snimljena.

Kada sam prije dvije godine oduševljeno pisala o seriji koja se, za razliku od njezinih prethodnica, problematikom međuvršnjačkog zlostavljanja, seksualnog nasilja i mentalnog zdravlja bavi na ozbiljan način, bila sam uvjerena da je započet novi trend i da se narativ mijenja. U međuvremenu su snimljene druga i treća sezona, koje su me razuvjerile i, priznajem, poprilično razljutile.

Podsjetimo, u prvoj sezoni serija se uglavnom bavi pitanjima samoubojstva i nasilja. Srednjoškolka Hannah Baker počini suicid nakon niza incidenata bullyinga koji kulminiraju silovanjem. Za sobom ostavi trinaest audiovrpci na kojima pripovijeda o događajima – i osobama – koji su je doveli do odluke o suicidu. Priča se otpetljava, a u drugoj sezoni gledatelji_ce dobivaju closure koji to nije, odnosno svojevrstan antiklimaks – Bryce Walker, popularni, bogati, privilegirani sportaš nakon suđenja biva oslobođen optužbi. Cijela druga sezona ima problematičnih momenata, ali razvoj događaja može se promatrati kao gorku pilulu i svojevrsnu pouku o tome kako život nije fer, te kako je granica ispravnog postupanja ponekad mutna i teško prepoznatljiva. Međutim, druga sezona serije toliko je ofrlje odrađena da joj nisam imala potrebu posvetiti tekst niti je se, iskreno govoreći, sjećam tako živo kao prve.

Kada sam, tek nedavno, vidjela najavu treće sezone ove Netflixove serije, pao mi je mrak na oči. Nisam vjerovala da se iz radnje i likova – kako su obrađeni u drugoj sezoni – može izvući išta kvalitetno i vrijedno gledanja, i očekivala sam da će serija, ako već i nije, jump the shark.

Dogodilo se nešto mnogo gore. Treća sezona serije takvo je toksično smeće da zaslužuje tekst koji će adresirati glavne probleme i pomoći publici, osobito mlađoj, detektirati propuste u scenariju i omogućiti barem neku vrst debriefinga, odnosno normaliziranja čudnog osjećaja nakon gledanja novih epizoda. Nove epizode ne samo da su miljama daleko od prvobitne namjere serije – progovaranja o toksičnim obrascima i odnosima te o mentalnom zdravlju mladih – nego su vuk u janjećoj koži. Serija se prodaje pod "bolju" i "moralniju" od, primjerice, Gossip Girl (još jedne serije o privilegiranoj mladeži), dok validira ista problematična ponašanja i normalizira problematične obrasce s kojima se u početku obećava obračunati.

Krenimo redom. Bryce Walker, silovatelj i školski bully, pronađen je mrtav. Ovdje se serija pretvara u nekakvu mješavinu teen drame i kriminalističke serije, tovareći protagonistima – šačici srednjoškolaca – puno ozbiljnije probleme od onih s kojima bi se ciljana publika mogla suočavati. Za razliku od prve sezone, u kojoj gledamo razorne posljedice društvenih mreža, slut-shaminga, homofobije i sl., treća sezona se bavi pitanjem "tko je ubio Brycea Walkera". Svatko od likova imao_la je svoj motiv, i serija stavlja naglasak na to da je bilo tko od upletenih mogao_la ubiti. Seriju gledamo iz perspektive Amorowat "Ani" Achola, nove učenice u Liberty High School, koja razvija odnose sa svakim od otprije poznatih likova. Kroz te odnose vidljive su sve problematične poruke koje nam scenaristi serije opetovano šalju, sve pod krinkom progresivnog i otvorenog pristupa problemima mladih. Ani započinje prijateljski odnos s Clayem Jensenom, starmalim ćudljivim srednjoškolcem nekoć nesretno zaljubljenim u Hannah. U odnosu s Ani, Clay ponavlja obrazac koji se već dao vidjeti s Hannah – Clay je posesivan i ljubomoran, te ne dozvoljava djevojkama u koje je zaljubljen, a koje u njemu vide prijatelja, romanse s drugim muškarcima. On se postavlja kao arbitar ispravnosti njihovih izbora i ocrtava trop "dobrog momka" koji ne podnosi da žene koje mu se sviđaju odlučuju ne biti s njim. Clay je neprekidno u tzv. friend-zoni, što je zapravo mizogini izraz za odnos u kojem žena želi prijateljstvo, dok muškarac želi vezu i/ili seks, pristajući na prijateljstvo i potajno zamjerajući drugoj strani postavljanje granica. Ani je u tom odnosu prikazana kao strana koja, doduše, ne postavlja granice dovoljno jasno i koja doista šalje zbunjujuće signale, što ne bi bio problem jer se radi o tinejdžerici koja to ne mora nužno biti u stanju, ali taj moment u seriji definitivno nije adresiran na imalo konstruktivan način. Osim toga, Clayu opraštamo istu stvar zbog kojeg Brycea demoniziramo, a to je da se prilično destruktivno nosi s odbijanjem. Postupanje im se, dakako, uvelike razlikuje, ali obojica pokazuju isti, duboko patrijarhalni, "moja il' ničija" obrazac ponašanja, koji oduzima ženi bilo kakvu mogućnost autonomnog djelovanja, odnosno za isto je kažnjava.

Netflix/Screenshot

Netflix/Screenshot

Osim s Clayem, Ani ima odnos i s Bryceom. Prijateljsko-seksualni odnos, čije je kompliciranosti svjesna – spava s mladićem koji je silovao njezinu prijateljicu Jessicu Davis, i još nekoliko djevojaka – ali koji opravdava svojevrsnim "spašavanjem", jednim od najtoksičnijih koncepata serije. Koliko god se serija u prvoj sezoni dotiče problema mentalnog zdravlja, toliko si u trećoj sezoni skače u usta, dozvoljavajući likovima da "spašavaju" jedni druge. Ne samo da Ani svojim odnosom s njim nastoji spasiti Brycea, nego se kroz cijelu sezonu prijateljstvo akcentuira kao jedini dostatni lijek za ozbiljne traume.

Naime, nakon što na kraju druge sezone Tyler Down doživi silovanje i premlaćivanje te odluči počiniti masovno ubojstvo u školi, a u trećoj sezoni pokazuje jasne znakove traume, njegovi_e prijatelji_ce ga odluče nadzirati i kontrolirati te imaju elaborirani raspored "smjena" i "dežurstava", oduzimajući mu i zadnji preostali djelić autonomije i otežavajući mu pristup konkretnoj stručnoj pomoći. (Da i ne spominjemo problematiku masovnih pucnjava u školama koja je njegovim primjerom tek okrznuta, ali ne i dublje istražena.)

Kao jedna od Bryceovih žrtava, Jessica se sa svojom traumom nosi tako da postane aktivistkinja u borbi protiv "jock kulture", odnosno toksičnog mačizma kojim je prožeta srednja škola i koji diktira dinamiku odnosa među učenicima_ama. Osim aktivizmom, Jessica se "liječi" posve neuvjerljivim otkrivanjem vlastite seksualnosti, pa tako u banalnoj i pomalo smiješnoj sceni povratka iz kupnje maše vrećicama punima seksualnih igračaka koje kani isprobati. Jer – koja to sedamnaestogodišnjakinja nije u mogućnosti kupiti high-end dildo kako bi upoznala svoje tijelo i zaliječila seksualnu traumu? Jessicin aktivizam također je jedna dobra, ali posve promašeno obrađena tema. Naime, taj je aktivizam poprilično besciljan i sam sebi svrha, osobe koje su preživjele seksualno nasilje prikazane su kao neosjetljive, samožive vigilante a serija ovdje perpetuira najjeftiniji stereotip butch lezbijke – tako je, naime, kodirana, iako ona nikad ne dobije priliku definirati se sama – u liku Casey Ford, koja sve od naočala pa do frizure utjelovljuje točno ono što inceli zamišljaju kad čuju riječ "feministkinja".

Netflix/Screenshot

Netflix/Screenshot

Odnos serije prema queer identitetima općenito je problematičan. S jedne se strane može reći da je to odraz toksičnog maskuliniteta, prevladavajućih patrijarhalnih obrazaca i svojevrsnog istraživanja vlastite seksualnosti normalnog za dob protagonista_kinja, te da su likovi u tom kontekstu prikazani prilično realno; s druge strane, autohomofobija je prikazana kao samopodrazumijevajući motiv za nasilje. Montgomery de la Cruz prikazan je tako kao zločinac čiji problemi u ponašanju proizlaze što iz obiteljskog nasilja, što iz vlastite homoseksualnosti, odnosno autohomofobije, a čiji je zločin po nekom čudnom mjerilu ozbiljniji od nedjela Brycea Walkera, iako se u oba slučaja radi o seksualnom nasilju – samo što je Montyjevo usmjereno prema muškarcu. Ne mogu se oteti dojmu da je Monty na kraju kažnjen ne zbog nasilja koje je počinio, nego zbog sraza vlastitih identiteta – homoseksualnog ali izrazito maskulinog Latino igrača američkog nogometa. Umjesto kao priliku da kroz tako kompleksan lik progovore o intersekcionalnosti i svim kompleksnostima koje je prate, scenaristi su Montyja odlučili demonizirati, dehumanizirati i žrtvovati kao Princa karnevala, kao velikog zločestog vuka na kraju bajke o Crvenkapici, prikazujući nepravdu – optužbu za nedjelo koje nije počinio – kao ultimativno pravedan čin koji ostale likove spašava od odgovornosti i na neki uvrnut način zadovoljava pravdu.

Netflix/Screenshot

Netflix/Screenshot

Osim što je Monty inherentno "loš" pa mu se prišivaju zločini koje nije počinio, tako je Alex Standall, unatoč činjenici da je, ako već ne ubio, barem "dokrajčio" Brycea, iz neobjašnjivog razloga zaslužuje zaštitu svih oko sebe. I dok njegova oca detektiva možemo razumjeti u posve iracionalnom činu prikrivanja dokaza koji Alexa povezuju s Bryceovom smrću, ostaje nejasan kult prijateljstva i patološke odanosti među učenicima_ama Liberty High. Ne samo da se protagonisti_kinje odlučuju sami nositi s ozbiljnim psihičkim teškoćama – iako, ironično, na kraju svake epizode jedan od likova potiče gledatelje_ice da potraže stručnu pomoć – nego se očekuje da vjerujemo da će adolescentska prijateljstva izdržati test ozbiljnog kaznenog djela. Osim toga, nije posve jasno zašto se od gledatelja_ica traži da suosjećaju s Alexom, odnosno zašto ga njegovi_e prijatelji_ce štite. U nekakvoj pojednostavljenoj podjeli, Alex je pozitivac, premda ga takvim ne oslikava ništa osim pripadnosti kliki glavnih likova. Podsjetimo se, Alex je u prvoj sezoni bio autor "Hot or Not" rang liste učenica s ciljem posramljivanja djevojke koja ga je odbila. Usto, osim kroz Aninu naraciju o "dječacima koji žele biti muškarci", njegovo opsesivno vježbanje, uzimanje steroida i korištenje usluga seksualne radnice nije adresirano niti kvalificirano kao još jedna manifestacija toksičnog maskuliniteta, osobito znakovitu za lik koji je u prvoj sezoni serije kodiran kao queer.

Netflix/Screenshot

Netflix/Screenshot

"Toksični maskulinitet" i prečesto je ponovljen pojam u ovom osvrtu, no serija koja se navodno obračunava s njim, kao i s problemima mentalnog zdravlja, ima ozbiljnih problema u kritici ponašanja likova koja odražavaju rečene fenomene. U trećoj nam, naime, sezoni, prikazuje tobožnju transformaciju silovatelja u osobu vrijednu suosjećanja i naglašava kako stvari nisu crno-bijele (iako, kada to odgovara radnji, itekako jesu). Kroz dvije (i pol) sezone gradi lik negativca bez trunke ljudskosti, da bi u zadnjih nekoliko epizoda taj lik krenuo putem "izlječenja" i poprimio obrise ljudskog bića. U snimljenoj isprici jednoj od svojih žrtava, Jessici, Bryce Walker priznaje da je "silovao sedam ili osam djevojaka", što poprilično osporava kredibilitet njegove isprike, uvodeći ideju nekakve "sive zone" – jedna od njegovih žrtvi je, dakle, možda bila silovana, a možda i nije. Bryce je, naime, u međuvremenu čuo Hannahine snimke i krenuo u proces psihoterapije. Ono što ostaje problematično jest njegov motiv – on, navodno, želi biti "bolja osoba" zbog Ani. Ideja "spašavanja" druge osobe ljubavlju, odnosno prijateljstvom, koju vidimo i u odnosu između Justina i Jessice, potencijalno je opasna kada se prikazuje tinejdžerima kao ciljanoj publici, osobito kada se ne radi o podršci u traženju stručne pomoći, nego o patološkom vezivanju.

Netflix/Screenshot

Netflix/Screenshot

Konačno, još je jedna od ozbiljnih kritika na račun serije je svojevrsno licemjerje, odnosno pozivanje gledatelja_ica da potraže resurse na internetskoj stranici 13reasonswhy.info i stručnu pomoć, dok su sami likovi, izuzev Brycea, prepušteni samima sebi i svojim, jednako nestručnim, jednako izgubljenim, jednako adolescentnim prijateljima. Malo je vjerojatno da scenaristi nisu svjesni utjecaja koji bi serija mogla imati na mlade ljude, i zato poticanje na traženje pomoći izgleda kao jeftin pokušaj saniranja štete koju sadržaj potencijalno može izazvati – ne samo u smislu "uzora" mladim ljudima, nego i konkretnih prikaza nasilja koji u nekom trenutku postanu sami sebi svrha i čiji je cilj jedino, čini se, šokirati publiku unatoč obilju upozorenja o mogućim okidačima traume.

Kao zaključak nameće se da "13 Reasons Why" od samog početka nije bila serija koja se kani ozbiljno pozabaviti problemima koje prikazuje. Mišljenja sam da ne mora svaka, osobito teen serija, biti ozbiljna i poučna. Dapače, ove kritike ne bi ni bilo da se radi o još jednoj tinejdžerskoj sapunici koju se gleda s pola mozga. Problem je u tome što se serija predstavlja kao odmak od "laganijih" sadržaja, dok ne samo da prikazuje izrazito problematične dinamike, nego to čini na izrazito nekritičan način. U jednom su scenaristi serije u pravu – ciljana publika bi seriju svakako trebala gledati, i o njoj razgovarati, s odraslom osobom od povjerenja, ne zato što serija postavlja pitanja, nego zato što daje sve pogrešne odgovore.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Tagovi: 13 reasons why, kultura silovanja, mentalno zdravlje, recenzija, serija, toksični maskulinitet

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM