Vijesti

29.10.2009. 13:13:35 [Zagreb] - Libela

Nužno je moći reći riječ na "L"

Prošli vikend u Zagrebu je obilježeno 20 godina od početka lezbijskog aktivizma u Hrvatskoj. Program je započeo u nedjelju 24.10. sa otvorenjem izložbe u galeriji Jogurt u sklopu kluba/skvota Medika, a nastavio se u ponedjeljak sa okruglim stolom u knjižnici Bogdan Ogrizović te poetskom večeri u  Medici.

 

Izložba, na kojoj možete vidjeti aktivističke plakate, članke iz novina, fotografije, stripove, filmove ( i jednu instalaciju), ostaje otvorena do 1.studenog. Izloženi su radovi recentnih umjetnica, a dio izložbe je i prodajnog karaktera, pa možete svoju umjetničku zbirku upotpuniti zanimljivo-provokativnim fotografijama i stripovima.

Također su izloženi i materijali iz Kontrine arhive te iz privatnih arhiva. Prema riječima autorica izložbe, ova izložba predstavlja prvi korak ka osnivanju sveobuhvatne i strukturirane arhive lezbijskog pokreta.

 

Okrugli stol održan dan poslije bio je izvrsna prilika da nakon izloženih arhivskih materijala, vidite i čujete stvarne akterice i pokretačice lezbijskog pokreta iz davnih osamdesetih i devedestih godina prošlog stoljeća.

Na okruglom stolu su sudjelovale feministkinje, lezbijske i mirovne aktivistkinje: Nela Pamuković, Andrea Špehar, Lepa Mlađenović, Bobana Macanović, Sanja Juras i Danijela Almesberger.

 

 

Pokušati ćemo ovdje ukratko prezentirati par zanimljivosti i povijesnih činjenica vezanih uz lezbijski pokret te ponuditi eventualne smjernice za rad svim aktivisticama i aktivistima za ljudska prava.

Prva lezbijska neformalna  grupa osnovana je 1989. u sklopu Ženske grupe Trešnjevka i zvala se Lila Inicijativa. Možemo slobodno reći da je iz feminističkog pokreta nastao pokret za prava lezbijki kao i pokret za prava gej osoba u Hrvatskoj. Dakle sve je počelo sa neformalnim organiziranjem da bi se početkom devedestih u priču uključile i političke stranke. Grupa LIGMA, čija je jedna od osnivačica Andrea Špehar, nije mogla opstati bez pomoći iz sfere politike. Transnacionalna radikalna stranka iz Italije koja je u ono vrijeme imala ogranak u Hrvatskoj, LIGMI je ustupila prostor za rad i logističku potporu.

Po njenim riječima, u to vrijeme nije bilo aktivne represije, smatra da su aktivisti/ice iz LIGME bili "presitne ribe" za ondašnju vladajuću strukturu, te ističe da su od strane institucija najčešće bili ignorirani. Jedino područje na kojem su uspjele/i ostvariti komunikaciju sa institucijama je bilo pitanje HIV/AIDS-a, gdje su surađivali sa Ministarstvom zdravstva. Također je istaknula da su imali pristup medijima, ali način izvještavanja i pristup temi (primjerice naslovi, popratne fotografije uz tekst i slično) je često bio senzacionalistički.

Mediji i način izvještavanja su uistinu tema za sebe. Novine i televizija su prečesto i nažalost jedini način putem kojeg većina ljudi dobiva informacije o vanjskom svijetu. U tom smislu je i za lezbijski pokret važan način kako komunicirati s medijima, kako spriječiti dezinformacije, kako prenijeti poruku i informirati gledatelje/ice.

I uostalom kako se putem medija boriti za prava manjina i kako educirati javnost.

 

Sanja Juras je iznijela kronologiju odnosa s medijima i što je najzanimljivije sastav gostiju u radijskim i TV emisijama koje se bave tematikom prava lezbijki i gej osoba. Početkom dvije tisućitih kada se i sama počela češće pojavljivati u medijima, u emisije su redovito pozivani svećenici i psihijatri. Malo po malo su isti polako iščezavali iz emisija, jer niti je homoseksualnost bolest niti svećenici sa svojim poimanjem grijeha, griješaka i pogriješaka imaju što tražiti u raspravama o ljudskim pravima u sekularnoj državi. Aktivisti i aktivistice nisu htjeli sudjelovati u emisijama s a priori homofobnim gostima, s kojima se zapravo najčešće i nije moglo civilizirano razgovarati.

Osim bitnog medijskog aspekta cijele priče i načina prezentacije širem pučanstvu, ono što je još važnije je rad u "zajednici".

 

Sve govornice su se složile da je potrebno raditi na osnaživanju samih lezbijki, raditi na "vježbanju izgovora" i kako reći "ja sam lezbijka", raditi na problematici internalizirane homofobije.

Iako se u proteklih 20 godina dosta napravilo po pitanju prava lezbijki i rodnih/seksualnih manjina općenito, još uvijek ima mnogo posla.

Za postojanje pokreta u Hrvatskoj uvelike su zaslužne i aktivistice iz Beograda i Ljubljane, bez čije pomoći i solidarnosti bi bilo daleko teže domaćim aktivisticama.

Nažalost, u manjim gradovima, mjestima i selima situacija je teža, zatvorene sredine, patrijarhalni obrasci i homofobija, "tjeraju" lezbijke na "seobe" u veće gradove ili im nude opciju "života u ormaru".

Niti u velikim gradovima u ostalim republikama ex Jugoslavije, nije bolja situacija. U Sarajevu primjerice ne postoji eksplicitno lezbijska udruga/inicijativa, postoji Udruženje Q, ali to i nije baš isto.

U Crnoj Gori i Makedoniji se tek formiraju prve udruge koje bi se otvorenije pozabavile pravima lezbijki .

 

I neki summa summarum na kraju, mnogo se napravilo, može još i više.

Nužna je suradnja između raznih LGBT udruga, ljudsko pravaških, feminističkih.

Nužan je rad u samoj zajednici, međusobna potpora, solidarnost.

Naposlijetku, ali ne manje bitno, nužno je moći reći riječ na "L".  

Tagovi: aktivizam, andrea špehar, bobana macanović, homoseksualnost, kontra, lepa mlađenović, lezbijke, lgbtiq, nela pamuković, sanja juras

Vezani članci:

Facebook komentari

Prikaži stare komentare (1)

Stari komentari

sara:
PREDIVNE I HRABRE...:)
02.11.2012. 02:43

Stup srama

Iz drugih medija

AEM