Vijesti

10.06.2019. 08:42:20 - Laura Pidcock (tribunemag.co.uk)

Ljevica i feminizam

Zašto nam je potreban socijalistički feminizam?

Laura Pidcock, članica parlamenta UK-a (Laburistička stranka), piše o svom nedavnom majčinstvu i o tome kako ju je to iskustvo uvjerilo da nam je potreban feminizam koji će govoriti u ime ženske radničke klase.

Na aktivnoj ljevici feminizam je opet tema rasprave. Godinama je feminizam bio zakopan u mejnstrimu, zajedno sa socijalizmom i marksizmom, kao relikt iz davne prošlosti. Naravno, to je pogrešno, a feminističke ideje su još uvijek od ključne važnosti ne samo za žene, već i za društvo u cijelosti. U zadnje vrijeme sam mnogo razmišljala o stanju feminizma, budućnosti feminističkog pokreta, o ženskim zahtjevima danas unutar neoliberalnog, kapitalističkog sistema. Čini se da je ovo važan trenutak za diskusiju o ovim pitanjima, jer nalazimo se pred velikim promjenama.

Odgojila me je predivna mama feministkinja. Dala mi je temeljne vrijednosti prema kojima živim čitav svoj život. Odrastajući na sjeveroistoku, bila sam u okruženju u kojemu su dominirale neke fantastične feministkinje. Nedavno sam i sama postala mama, zbog čega sam jako počela cijeniti druge žene. Morala sam se oslanjati na mudrost drugih žena u prvih devet mjeseci života moje bebe, od zastrašujućih prvih faza nespavanja, zatim i svaki dan nakon toga. Dovoljno sam skromna da priznam da je majčinstvo jedan od najvećih izazova u mom dosadašnjem životu, ali i najljepše iskustvo.

Na tom putu sam otkrila da problem nikada nije moja beba, problem su uvijek društvena očekivanja: posao, pritisak da trebaš lijepo izgledati, očekivanja kako moramo funkcionirati nakon što donesemo dijete na svijet; za većinu žena to znači da idu na porodiljni dopust, a to znači značajno manje novca nego kad rade. Dodajte tom pritisku otuđenost od vlastitog tijela koje moramo prihvatiti, vratiti se u proizvod koji moramo skulpturirati, osjećati potrebu da se smanjimo, odbiti bujicu hormona ljepote koji nam pomažu da dojimo i rodimo, biti budne, spremne, pripremljene na zahtjeve sistema, kao da nismo upravo napravile čudo.

Nema šanse - a ovo govorim iskreno kao žena s tek rođenom bebom - da možemo ili da bi se od nas trebalo očekivati da to sve radimo. Za mene, oslobođenje nema veze s organiziranjem, nošenjem s obavezama ili borbom sa svim ulogama koje bi naš spol trebao obnašati. Trebalo bi biti jasno da naše oslobođenje nema veze s krilaticom "možemo sve" ('doing it all'). Kada postanemo majke, ili skrbnice iz bilo kojeg razloga, i kada zbog toga ne možemo obavljati tisuće drugih zadaća u istoj mjeri kao prije, to nije naša greška, već greška sistema.

Vrlo brzo saznamo, kako tijekom trudnoće tako i ranoj fazi majčinstva, da društvo nije kreirano za nas, no da se moramo pokušati prilagoditi njegovim nefleksibilnim pravilima i sistemima. Osjećati se izmoždenom, nesposobnom nositi se sa svime na tom vrtuljku rađanja, bolesti, čak i smrti je normalno, no taj osjećaj društvene promašenosti, ukoliko ne ispunjavaš očekivanja, ne oslobađa, već otuđuje.

Htjela bih reći nešto o izazovima i mogućnostima s kojima se, po mom mišljenju, suočava naš spol u 2019. godini. Zabrinuta sam za feminizam jer mi se čini kao da smo u nekom vlaku koji juri nizbrdo po neoliberalnim tračnicama bez klasnih politika i koji skriva neke od najtežih tema o tome što se događa ženama. Kapitalizam je čvrsto zgrabio ženska tijela, svakodnevno izvrćući i falsificirajući što bi trebalo biti lijepo, mijenjajući ta pravila poput nasilnog partnera.

Vidimo eksploziju zahvata na tijelima kao što je labioplastika, operacija koja smanjuje veličinu malih stidnih usana (labia minora). Neke žene to rade zbog fizičkih problema, no za mnoge to znači "uljepšati" svoju vaginu jer je pornografija smatra ružnom. Vidimo i sve više vaginoplastike: to je kirurški zahvat kojim se sužava vagona odnosno stišću vaginalni mišići. I opet se tu najčešće radi o ženama koje su zabrinute za tonus svoje vagine nakon poroda.

Češći (i dostupniji) je zahvat punjenja usana (plastičnim) filerima kako bi bile veće. A zašto? Osnovna poruka, koju u mnogim slučajevima prenose društveni mediji, jedna je od seksualnih fantazija. Drugim riječima, ti zahvati omogućuju muškarima da fantaziraju ili da zadovolje svoju fantaziju, bez obzira radi li se o svjesnoj motivaciji ili ne.

Žene se ohrabruje putem stvaranja društvenih normi da upumpaju filere, botoks, da rade facijalne zahvate, iscrtavaju obrve i rade kemijske pilinge - da se opiru starenju, zato što je starost neatraktivna. Činiti žene nezadovoljnima prirodnim procesima je iznimno profitabilno. Hiper-orodnjeno (hyper-gendered) društvo upravo je na svom vrhuncu; mlade djevojke stavljaju ekstenzije na nokte, depiliraju obrve, briju noge, kozmetički "definiraju" crte lica (contouring) dok su praktički još djeca. Pritisak da koriste nerealističke filtere, da se smanjuju kako bi zauzimale sve manje prostora u svijetu rezultira binarnim rodnim normama koje su često brutalno ukorijenjene.

Vidimo eksploziju utjecajnih YouTubera koji imaju milijune i milijune pregleda/pratitelja_ica, dok rade najobičnije stvari poput shoppinga ili šminkanja, no sadržaj tih videa oblikuje umove mladih djevojaka i dječaka. To je rano uvođenje u svijet koji je opsjednut savršenstvom, stilom, izgledom i potrošnjom.

Osobno se ne isključujem (niti bih) iz tih normi i sudjelujem u tim ritualima. Ne pokušavam se izdići iznad svakodnevne realnosti materijalističkog svijeta, no vjerujem da moramo preispitati što to potiče potrebu da konzumiramo i da se konformiramo tom setu normi u korist velikog biznisa.

Nahranjene smo lepršavom, celebrity verzijom feminizma koja prečesto iskorjenjuje i rastvara konflikt koji je nužan da se suprotstavimo opresiji. Ohrabrene smo da slavimo žene koje su postale uspješne putem svoga seksualnog imidža, ili žene koje su postale iznimno bogate. Kao socijalistkinje trebale bismo oslobođenje naše klase i našeg spola shvaćati kao pitanje jednakosti i pravde u društvu u kojemu neće postojati milijarderi/ke već sloboda da slijedimo bilo što izaberemo. Zato što znamo da kako bi postala milijarderka - moraš oteti iz usta naših sestara.

Naše oslobođenje, naša sloboda je nerazmrsivo povezana s ekonomskim sistemom i to nikada ne smijemo zaboraviti. Ne vidim u čemu je privlačnost feminizma koji u svom središtu nema klasnu analizu i koji ne ohrabruje i ne njeguje sukob s prevladavajućim poretkom. Jer bez toga, feminizam automatski isključuje milijune žena iz radničke klase u ovoj zemlji, i milijarde žena diljem svijeta kojima je ekonomska opresija temeljna realnost.

Iskreno, nije me briga koliko je žena na poziciji CEO-a ukoliko ih ne zanima da radnice posjeduju bogatstvo koje proizvode. Ne zanima me što je neka premijerka žena ukoliko njezine politike tjeraju žene u ono što se obično naziva " seksom za preživljavanje" (odnosno prostituciju kao ekonomsku realnost ovog pogrešnog sistema). Ne zanima me koliko FTSE 100 kompanija ima žene na najvišim pozicijama ukoliko te iste žene eksploatiraju druge žene i drže ih u siromaštvu.

Ne zanima me politika koja se bavi popravljanjem rubova sistema duboke nejednakosti, koji perpetuira rigidne rodne norme, normalizira nasilje protiv žena i drži žene zarobljene u financijskoj nesigurnosti. Zanima me demontiranje tog sistema, a ne glorificiranje.

Kao socijalistkinje, trebamo zahtijevati ekonomsko oslobođenje i odbijati rodne norme koje nas utamničuju. Trebale bismo se boriti da naš rad kod kuće bude shvaćen baš tako, kao rad, i da osiguramo da donošenje života na svijet bude viđeno kao proces koji treba biti zaštićen, a naš status u tom razdoblju života viši, a ne da nas se prikazuje kao teret ili trošak zato što postajemo "ekonomski neaktivne". Trebale bismo biti na čelu borbe za stvaranje ekonomskog sistema od kojeg ćemo sve/i imati koristi, a ne slaviti sistem koji promovira nekoliko milijunašica zbog kojih se mi ostale osjećamo neuspješnima.

A muškarci, braća radnici koji su u ovoj borbi s nama (jer, naravno, feminizam je blisko povezan sa socijalizmom), moraju shvatiti tu obmanu: da muškarcima možda privremeno odgovaraju koristi koje imaju od društvenih i rodnih normi koje kreira kapitalizam, no dugoročno to je štetno i za njih.

Postoji krug koji je potrebno razbiti i, naravno, premda je kolektivna akcija ono što donosi promjenu, odgovornost je i individualna:  prestanite gledati pornografiju i shvatite kako je masovan ulazak žena u svijet rada rezultirao dvostrukim teretom za žene - na poslu i kod kuće -  kao i mentalnom odgovornošću za sve. Muškarci ne moraju biti promatrači u ovoj priči. Naša borba je vaša borba.

Temeljno je kako ćemo naučiti djevojčicu da je ok biti u njezinoj koži, da su njezine usne lijepe kakve jesu, da se ne treba sramiti menstruacije? Kako ćemo osigurati da ona zna da je njezino tijelo moćno, njezin um beskrajan i koliki potencijal leži u njoj? Kako ćemo povezati naše borbe? Kako ćemo se oduprijeti hipermaterijalizmu koji konzumira mlade djevojke? Kako ćemo joj omogućiti da sretne eksploatiranu djevojčicu koja šiva njezine tenisice?

Naše borbe su povezane, a obaveza je svih nas da radimo na stvaranju socijalističkog društva koje će se oduprijeti kapitalizmu. Toliko nade polažem da će se ove dvije djevojčice sresti, povezati. Za to postoji beskraj mogućnosti. Vlada na čelu sa socijalistima iz Laburističke partije ima potencijal da izazove status quo, no to mora biti poduprto snažnim ženskim pokretom, solidarno radeći s našim sestrama koje su eksploatirane ovdje i globalno – za društvo bez milijardera, bez obzira kojeg roda i za postizanje ekonomske pravde za žene diljem svijeta i za našu klasu.

Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević

Tagovi: feminizam, prava žena, socijalistički feminizam

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM