Vijesti

21.02.2019. 19:15:52 - Nancy Nzeimana Cyizere (areweeurope.com)

Novi feminizam je intersekcionalan

Pokreću li migrantkinje novi val feminizma u Francuskoj?

(Foto: pixabay.com)

Krajem studenoga 2018., deseci tisuća žena marširale su ulicama Francuske prosvjedujući protiv seksualnog i seksističkog nasilja. To su bili najveći feministički prosvjedi u Francuskoj još od 1970-ih i znak nove energije u francuskom feminizmu - dijelom zahvaljujući i pod utjecajem mlađe generacije aktivistkinja za koje su kapitalistička eksploatacija, rasističko ponižavanje i heteroseksistički poredak tri glave iste zvijeri. To je novi val feminizma u zemlji u kojoj elite glorificiraju kulturalnu uniformnost u ime jedinstva. U posljednjih nekoliko desetljeća, sve veći broj žena i pripadnica_ka rodnih manjina iz bivših europskih kolonija pokreću i oblikuju francuski feminizam. Francuska ima više od sedam milijuna potomaka imigranata (tj. ljudi čiji su roditelji rođeni izvan Francuske i imaju strano državljanstvo), što predstavlja preko 11 posto stanovništva. Većina ih je mlađa od 30 godina i živi u urbanim i suburbanim područjima. Preko polovice potiče iz Afrike i Azije. Zajedno s ljudima iz francuskih departmana i teritorija na Karibima, Pacifiku i Indijskom oceanu, ovi građani oblikuju populaciju koja predstavlja "metropolitansku Francusku" - kako se naziva šesterokutni komad Europe -- odvojen od kolonijalne prošlosti i sadašnjosti ove zemlje.

Utjecajne feminističke organizacije kao što su Réseau Classe/Genre/Race, Lallab ili MWASI,  namjerno izbjegavaju odvajanje žena ili rodnih manjina od njihovog statusa etničkih ili religijskih manjina, ili kao potomaka nekadašnjih francuskih kolonija. Njihov je pristup čvrsto intersekcionalan - što znači da emancipaciju žena vide kao uvjetovanu ne samo demontiranjem heteroseksizma, već i rasizma, antisemitizma, islamofobije i imperijalizma.

Takva otvorena intersekcionalnost ukazuje u kolikoj mjeri su migracije utjecale na feminističku borbu u Francuskoj:  konkretno, radi se o povećanom kretanju ljudi i ideja s različitih kontinenata putem akademske razmjene, konferencija i izgradnje međunarodnih koalicija. Doista, studentski pokret, aktivisti/kinje i sveučilišni/e profesori/ice s globalnog Juga (i u obrnutom smjeru), no i globalno poznavanje engleskog jezika omogućili su širenje koncepata, okvira i tema koji su prodrli u intelektualne rasprave u Francuskoj. Primjerice, termin "intersekcionalnost" koji je skovala američka teoretičarka i pravnica Kimberlé Crenshaw još 1989. godine, danas često koriste mnoge feministkinje kada opisuju okvir u kojemu djeluju i promišljaju.

Taj novi feminizam je internacionalan i povezuje borbe s onima iza granica države, horizontalno radije nego iz vertikalne perspektive. Novootkriveni pristup feminističkoj misli koji dolazi s postkolonijalnog teritorija propituje ideološku supremaciju franko-francuskih intelektualaca/ki. Stoga se feministkinje sada redovno referiraju na autore/ice poput Paulette i Jeanne Nardal s Martiniquea, senegalsku aktivistkinju Caroline Diop ili marokansku sociologinju Fatemu Mernissi. Rast feminističkih pokreta koji dolazi od postkolonijalnih aktivistkinja doveo je do propitivanja franko-francuske teorije kao emancipatorskog rješenja.

Rezultat je da univerzalistički feminizam - čije pristaše vjeruju da postoji jedinstven okvir za žensku emancipaciju, samo jedan model slobode - gubi svoj utjecaj. Primjerice, Elizabeth Badinter, bogata pariška nasljednica i univerzalistička feministkinja, u intervjuu iz 2016. govorila je kako je "danas dio ljevice pod utjecajem ideje da su sve kulture i tradicije vrijedne i da im nemamo što nametati." Badinter je smjestila francusku kulturu na pijedestal kao idealno okruženje za emancipaciju žena te zahtijeva gotovo potpunu asimilaciju. No ove feministkinje svoje borbe i oslobođenje vide kao kolektivno i odbijaju izdvojiti ijedan pojedinačni sistem podčinjavanja kao glavnu metu.

Kao što je Fatima Ouassak, osnivačica  Réseau Classe/Genre/Race i Front de mères, napisala 2018.: "S naše točke gledišta, postoji samo jedan feminizam. Nepotrebno je specificirati da je antirasistički, intersekcionalan, anti-imperijalistički itd." One ne žele sjesti za stol moćnika, one ga žele razmontirati.

Takve težnje stavljaju ih u poziciju protiv univerzalističkih feministkinja, čiji podržavatelji redovno lijepe etiketu communautariste organizacijama koje prepoznaju društvene stvarnosti rase, religijskog uvjerenja ili seksualne orijentacije i rodnog identiteta. Ta riječ je posebno jaka u francuskom društvu i često ima negativne konotacije, označava potencijalnu i željenu fragmentaciju nacije. Za univerzalističke feministkinje, opasnost govorenja o svojim stvarnostima kao Muslimanki ili žena afričkog porijekla je također u potencijalnom cijepanju feminizma. Zanimljivo, iste te univerzalističke feministkinje uviđaju nužnost uključivanja roda kao perspektive kritičke analize, no preziru uporabu strategije esencijalizma ukoliko propituje legitimitet njihove dominacije. Njihova vizija emancipacije je proključala u određenom društvenom kontekstu i specifičnim materijalnim uvjetima, što znači da nije neutralna niti objektivna: što takva vrsta feminizma, koja reproducira društvenu dominaciju čini za kolektivno oslobođenje žena ili rodnih manjina?

Kulturalna predrasuda Badinter je posebno vidljiva u njezinoj obrani moćnih zapadnih muškaraca optuženih za seksualne prekršaje, posebno prema ne-bijelim ženama. 1991. prozvala je optužbe Anite Hill za seksualno uznemiravanje protiv suca Vrhovnog suda Clarencea Thomasa "lovom na vještice". Dvadeset godina poslije strastveno je branila Dominiquea Straussa Kahna, bivšeg direktora MMF-a, kada ga je sobarica u njujorškom hotelu, Nafissatou Diallo, optužila za silovanje. Ta obrana optuženih seksualnih predatora počiva na steretipnom opisu francuskih i sjeveroameričkih rodnih odnosa; Amerikanci su "puritanci" koji ne razumiju kompleksnost i napetost koje postoje u zavođenju. I eto objašnjenja zašto imigrantkinje iz radničke klase nisu postojale u etabliranim francuskim feminističkim medijima sve do početka 21. stoljeća. Desetljećima je navodno jedino seksističko i seksualno nasilje koje su doživljavale bilo ono od strane njihovih očeva, braće ili susjeda (koji su uvijek bili posebno seksistički zbog njihove "nazadne kulture"). Nasilje s kojim su se suočavale zbog kombinacije svoje rase, religije, klase i roda je bilo izostavljeno - i nastavlja biti - u mnogim etabliranim feminističkim pokretima.

75% antimuslimanskih napada su napadi na žene, pa ipak oko islamofobije još ne postoji konsenzus među feminističkim strujama. Badinter, koja smatra intelektualno poštenim komparirati nošenje hidžaba s tradicionalnim ropstvom pozvala je feministkinje da se prestanu bojati optužbi za islamofobiju.

Sara Farris, koja predaje marksistički feminizam na Goldsmithu (Sveučilište u Londonu), naziva taj nemoralni spoj feminizma, bijelog supremacizma i zahtjeva u službi neoliberalne ekonomije "femonacionalizam". Što nas dovodi do trećeg načina na koji su migracije utjecale na feminizam u Francuskoj: to je postalo oružje anti-imigrantskih, desničarskih snaga.

Primjerice, u tjednima koji su uslijedili nakon napada u Kölnu u novogodišnjoj noći 2016. - za koje su posebno optuženi novopridošli imigranti - Marine Le Pen, predsjednica Nacionalne fronte, opravdavala je zahtjev za zatvaranjem granica kao nužnost da bi se zaštitilo žene. "Taj barbarizam koji se može stalno iznova događati zbog besmislene migracijske politike ispunjava me strahom", izjavila je Le Pen.


***

Poput drugih europskih država, Francuska je odgovorila na porast migracija strožim radnim i boravišnim restrikcijama i pojačala deportaciju.

Za razliku od djece i unuka imigranata, koji uglavnom imaju francusko državljanstvo i odrasli su u Francuskoj, noviji migranti se suočavaju s neprijateljskim političkim okruženjem. Francuska i susjedne države su uvjetovale pravo boravka za strance ubacujući ih na tržište rada pogođeno deindustrijalizacijom. Istovremeno, evropske vlade su odgovorne za oslanjanje na migrantski rad na poslovima koje njihovi državljani ne žele raditi. Primjerice, 2009., na vrhuncu financijske krize - desničarska koalicija na vlasti u Italiji odlučila je "regulirati" samo one migrantkinje koje rade na poslovima domaćica.

Premda 44% imigrantkinja u Francuskoj ima viši stupanj obrazovanja, državne agencije ih sistemski upućuju prema poslovima koji su zahtjevniji, no radi se općenito o pozicijima koje ne zahtijevaju viši obrazovni stupanj - poput poslova čistačica ili medicinskih sestara i skrbnih radnica. Ovo je naličje slavnog uspona žena u profesionalnom svijetu. Bijele buržujke često mogu "probiti stakleni strop" zato što se neka druga žena, obično ne-bijela žena, budi u zoru kako bi joj očistila ured ili se brinula za njezine stare roditelje.

Upravo te ne-bijele žene danas imaju vodeću ulogu u društvenim pokretima, no univerzalističke feministkinje koje ih navodno spašavaju često ih potpuno ignoriraju. Poput čistačica u pariškom hotelu 'Park Hyatt-Vendôme' koje su štrajkale više od dva mjeseca zahtijevajući ukidanje agencijskog ugovora zbog kojeg su konstantno imale niže plaće nego radnice u drugim luksuznim hotelima. Sa sličnom situacijom su se suočile i radnice ONET-a, kompanije uposlene na čišćenju stanica podzemne željeznice ili radnice nacionalne knjižnice (BNF) kao i nekih javnozdravstvenih institucija.

Kada femonacionalisti/kinje govore o oslobođenju Muslimanki i drugih ne-bijelih žena od njihovih seksističkih kultura, prečesto nastoje te žene utopiti u francuski républicain kalup na docirajući način. Još gore, kada se žene čiji su problemi nevidljivi ili ignorirani odluče organizirati pod vlastitim uvjetima, šokantno nasilno ih napadaju.

Primjerice, 2017. nekoliko aktivistkinja organizacije Lallab bile su izložene nasilnom cyber zlostavljanju, uključujući i prijetnje silovanjem i smrću. Premda je organizacija Lallab sekularna, izjavile su da su ih podjednakom mjerom napadali i desni i lijevi komentatori, prozivajući ih "opasnima".

U kolovozu 2017., Celine Pina, nekadašnja zastupnica Socijalističke partije iz predgrađa Pariza, u francuskom dnevnom listu Le Figaro optužila je Lallab za poticanje islamizma i kooperaciju s Muslimanskim Bratstvom. Raphael Enthoven, profesor filozofije koji ima veliku sljedbu na Twitteru (također ima dijete s bivšom partnericom Carlom Bruni) optužio je javno Lallab da nisu osudile genitalno sakaćenje žena ili zatvaranje žena u Iranu zato što ne nose hidžab. No, zapravo, Lallab je objavljivao tekstove u kojima osuđuju ove prakse. Osim toga, Lallab je francuska organizacija, fokusirana na Francusku; nije li tim kritičarima dovoljno što žene u zemljama poput Irana govore o različitim oblicima nasilja i diskriminacije s kojima su suočene, radije nego da zahtijevaju da Muslimanke u Francuskoj govore u njihovo ime?

Slogan Liberté, égalité, fraternité uvijek je bio više izazovan ideal nego stvarnost. Ovaj novi vjetar koji dolazi s margina, rasvjetljuje mane univerzalističkog feminizma. Fokusiranje na stvarna životna iskustva ljudi sa specifičnim problemima važnije je od bilo kakvog apstraktnog pisanja.

Propitivanjem temelja rodne opresije, feminizam pruža priliku za istraživanje koji mehanizmi sprečavaju naše ispunjenje kao ljudskih bića. U svakom slučaju, sistematičnim prevrednovanjem feministički ideali mogu postati moćni instrumenti ostvarivanja opake agende.

Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević

Tagovi: feminizam, francuska, intersekcionalni feminizam, intersekcionalnost, migrantkinje, postkolonijalizam, radnička klasa

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM