Sa stavom

Sekularizacija i ljudska prava

Sekularizacija i ljudska prava

CFI Croatia i udruga Protagora u Centru za ljudska prava upriličili su 17.09. niz od tri predavanja naslovljenih: Sekularizam i demokracija, ljudska i građanska prava” (govornica Marijana Bijelić), “Diskriminacija ateista u sekularnoj državi” (govornik Alan Sorić) i “Vjerska indoktrinacija u obrazovnom sustavu” (govornica Vesna M.Puhovski)

Sekularnost je definirana kao “potpuna odvojenost religijskog od socijalnog i političkog života” i  formalno je propisana člankom 41,stavkom 1 Ustava RH.

Nakon tribine “Hrvatska između sekularnosti i klerikalizacije” kojom je dan okvirni poticaj za propitkivanje prirode veze između ljudskih prava i sekularnih težnji još sam čvršćeg uvjerenja da su sekularno društvo i sekularna država ne samo prečac u ostvarivanju ljudskih prava nego i jedini način ostvarivanja određenih ciljeva koji se- na ovaj ili onaj način- tiču ljudskih prava. Koliko god to radikalno zvučalo smatram da nema ljudskih prava i boljeg, korektnijeg i humanijeg društva kojeg sačinjavaju pojedinci koji su jednaki u onoj mjeri u kojoj jednaki mogu biti – bez cjelokupnog posvjetovljenja društva. Kažem radikalno jer u mentalnom sklopu osobe s izraženijim religijskim identitetom sekularizacija, sekularnost, sekularno negativno su intonirani pojmovi svodivi i na antiteizam, odsutstvo duhovnosti, ateizaciju društva, amoralnost ili pak komunizam, jugoslavenstvo, jugonostalgiju, ako ćemo “po naški”.

Moram se ukratko ograditi i objasniti da ako je u meni ikada i bilo nečeg “antiteističkog” to je nestalo s razdobljem adolescencije. Ova je digresija potrebna ne zato što hodam na prstima u strahu od nagaznih mina nego jer smatram da su pitanja koja se tiču sekularnosti previše bitna i od općeg značaja da bi si ateizam dopustio ideološki opasno razmahivanje. Ateisti koji ulaze u rasprave o upitnoj (nedovoljno provjerenoj, nedovoljno istraženoj) statistici koja se tiče, npr. zločina koje su počinili vjernici i ateisti nimalo se ne razlikuju od vjernika koji smatraju da su moral i religija u neraskidivoj vezi. Brane suprotno stajalište ali također su zagazili u sklisko područje i ideološki programiranu neobjektivnost. Baš kao i jedan gospodin, deklarirani vjernik koji je nakon predavanja o vjerskoj indoktrinaciji u obrazovanju uzeo riječ i na početku istaknuo da nema ništa protiv različitih (ireligioznih) stavova, te da nije ni zapazio vlastitu kontradiktornost kada je u nastavku započeo o ateizaciji Europe u kojoj je zabilježeno, kako je rekao (uz žamor i komešanje prisutnih), povećano korištenje psihofarmaka jer ateisti nisu našli odgovore na duhovna pitanja. Time je po tko zna koji put izbacio poznati stereotip tj. pokazao da su ireligiozne osobe nerijetko indirektno stigmatizirane jer ih se osuđuje i oduzima pravo na razvijanje vlastite duhovnosti i vlastitog morala.

{slika}

Ideal sekularnosti uistinu nema antiteističku pozadinu, nije usmjeren na vjeru kao privatnu i intimnu stvar, osobno pravo svakog pojedinca na taj složeni, duboki unutarnji osjećaj kojeg neki pojedinci imaju u sebi a drugi ne. Ono što ne bi trebalo biti dopušteno u državi koja formalno propisuje egzistiranje Crkve izvan granica vlastitog aparata upravo je manipuliranje tim osjećajem koji je u svojoj osnovi plemenit i kojeg ja, sa distance koju mi pruža moj ireligiozni svjetonazor i izbor, poštujem. Plemenit ako nije došlo do njegove “nadogradnje” slojevima i slojeva vjerskih diktata. Do pretvaranja jednog specifičnog, subjektivnog osjećaja u čitav – religijski obojen- svjetonazor. Do religijski uvjetovanih dogmi koje upravo Crkva kao krovna institucija “pušta u opticaj” i na taj način onemogućuje borbu za ljudska prava na različitim razinama.

Manipulaciji vjerskim osjećajem svjedočimo recimo kada kler, izjašnjavajući se o društvenim, političkim ili čak znanstvenim pitanjima, progovara o mogućnostima izlječenja homoseksualnosti uz eventualne “znanstvene” publikacije o promijeni seksualne orijentacije duhovnim metodama, klicu života pronalazi već i u iskorištenom kondomu braneći kontracepciju a o abortusu i umjetnoj oplodnji da ne govorimo, u toj mjeri brani Instituciju braka da političari, neovisno o stranačkoj pripadnosti, u strahu od galopirajuće ali prenapuhane vjerske većine, ni ne razmišljaju o tome da se crkveni brak uistinu tiče crkve, folklora i tradicije, dok se civilni brak tiče ljudskih prava odnosno jednakosti svih građana pred zakonom.

Manipulirati vjerskim osjećajem znači ne zaustavljati se na shvaćanju vjere kao nečeg strogo privatnog nego implicitno tražiti od svog stada štošta što sa samom vjerom veze nema. Tražiti npr. da dišu kao jedan, ne samo kada je riječ o vjeri kao takvoj nego i kada se spomenu pitanja koja se tiču ženskih (ostaci patrijarhalnog načina poimanja svijeta najprisutniji su kod pripadnika klera), reproduktivnih (spomenuti abortus, umjetna oplodnja, kontracepcija), dječjih (kreiranje nečijeg vjerskog identiteta prije nego li je taj netko uopće na razini zrelosti na kojoj je sposoban samostalno i aktivno promisliti vjerska pitanja, pitanje vjeronauka u školama i nametanje vjerskih svetkovina i vjerskih obilježja ireligioznoj djeci), seksualno-manjinskih (homoseksualni brakovi i posvajanje) i opće ljudskih (pitanje eutanazije) prava.

{slika}

Teškoće u ostvarivanju svojih prava zbog sprege Crkve i države mogu imati i vjernici koji odvajaju vjeru kao unutarnji osjećaj od samostalnog, kritičkog promišljanja relevantnih društvenih, političkih i znanstvenih pitanja. Pitanje sekularizacije predstavlja nad-pitanje koje pokriva dobar dio feminističkih, LGBT i inih pitanja od aktivističkog dosega. Težiti sekularizaciji, razmišljati o mehanizmima ostvarenja društva sa sekularnim predznakom i eventualno djelovati u tom smjeru trebali bi svi a ne samo ireligiozne osobe. Zapravo, religiozne osobe i uz dodatni, specifični motiv- činjenicu da je njihov privatni osjećaj iskrivljen, zloupotrebljen i stavljen u službu ostvarivanja pogrešnih a zapravo tuđih ciljeva.