Sa stavom

slavljenje žena, otpora i borbe, boli i preživljavanja

Rupi Kaur: Liječenje poezijom

Rupi Kaur: Liječenje poezijom

Facebook

Rupi Kaur šira je javnost upoznala kada je na Instagramu objavila fotografiju na kojoj joj se na hlačama između nogu vidi crvena mrlja menstrualne krvi. Instagram je fotografiju označio neprimjerenom i čak dvaput izbrisao bez ikakvog objašnjenja. Naposljetku je Instagram napokon reagirao objašnjenjem da se radilo o ‘slučajnom brisanju’ sporne fotografije. Dvaput.

Iako je ta fotografija, točnije reakcija na nju, dovela do bitne rasprave, asocijacija na Rupi za mene je (i  vjerojatno će tako ostati) poezija. Rupi je za mene prava doktorica, a njezina poezija lijek. Kad sam ju počela pratiti, prije gotovo dvije godine, Rupi je težak period svog života tkala u stihove, obično popraćene nekom malom, upečatljivom ilustracijom. Svoje je radove objavljivala na svojoj stranici i na Facebooku, iako je sama pričala koliko joj je nekad bilo teško izložiti se na taj način. Kao da već nije bila dovoljno drugačija – dijete imigranata koji su iz Indije pobjegli u Kanadu, smeđa žena, Sikh!

Ipak, spasilo ju je upravo to što se izložila, što je pustila druge u svoje otvorene rane. Pisala je poeziju o svemu – o tome kako je odrastajući pola vremena bila ponosna što je žena, a pola vremena mrzila to što je žena. Kasnije je, kako sama piše, shvatila da zapravo nije mrzila to što je žena, već je mrzila način na koji ju se tretira zato što je žena. Pisala je o zlostavljanju, o depresiji, o roditeljima koji pate od raznih ovisnosti, o bolnim prekidima veze, o praznini koja ponekad ispuni čitav čovjekov život.

Pisala je i o problemima izbjeglica i imigranata, o svemu kroz što su njezini roditelji prošli kako bi joj omogućili dobar život. Odala je počast svojoj majci u poemi Broken English, pišući: “I kako se usuđuješ rugati svojoj majci kada otvori usta, a izlije se polomljeni engleski, njezin je naglasak gust poput meda, drži ga svojim životom, to je jedino što joj je ostalo iz domovine”. Pisala je o Gazi koja je “naša otvorena rana, a mi stojimo u jezeru njezine krvi”…{slika}

Iako su joj mnogi govorili da to nije pametan potez, odlučila je sama izdati svoju zbirku poezije Med i mlijeko, nakon što ju nijedna izdavačka kuća nije htjela objaviti, jer je bila previše drugačija – i ona i njezina poezija – nisu bili sigurni da će to ikoga zanimati. Naposljetku su prodane tisuće i tisuće primjeraka, a Rupi je naknadno sklopila ugovore s brojnim knjižarama te je sada zbirka ‘Med i mlijeko’ sve dostupnija diljem svijeta, a nedavno je prevedena i na španjolski. Pisanje je za Rupi bilo način liječenja, njezino pročišćivanje, istinska katarza. Na taj je način sama pomogla mnogima koji su njezinu poeziju čitali, prvenstveno ženama. Kako joj pišu njene čitateljice – “zbog tebe se nisam osjećala sama” ili “zbog tebe sam shvatila da je u redu biti ljuta, da je u redu biti sklupčana od boli”.{slika}

Sama Rupi tvrdi da je nagore trenutke svoga trenutka naučila prisvojiti, prihvatiti tugu koja izvire iz njih, i to da će tugu uvijek nalaziti u tim trenutcima, ali ne dopustiti da ju oni određuju – ti trenutci mogu biti tužni, ali ona ne mora biti tužna.{slika}

Rupi ne piše samo poeziju, već je veoma aktivna i na drugim područjima– često sudjeluje u snimanju filmova i dokumentaraca, a pridružila se i ekipi koja radi super web-seriju Anarkali. Svaka epizoda završava s Rubi koja recitira neku svoju pjesmu. Ona djeluje poput kakve boginje, svaki stih u potpunosti proživljava, vidimo njezine drhtaje, suze, smijeh, tugu, zadržavanje daha… Poezija je njezin produžetak, pomoću poezije se Rupi pušta u svijet kao zmaj što polijeće u nebo. Ona slavi žene, slavi otpor i borbu, slavi bol i preživljavanje, a na nama je da se prepustimo i slavimo s njom.{slika}

{slika}

{slika}