Sa stavom

Bauk devedesetih kruži Hrvatskom

Fotografija nove Hrvatske

Fotografija nove Hrvatske

Još se od početaka političke filozofije i znanosti o političkom upravljanju isticalo kako je u početnoj točki poretka i zakona “strah naš najveći saveznik”. Tako je barem smatrao Tukidid. 

Stoljećima nakon toga nije teško zaključiti kako je navedena teza i više nego aktualna i primjenjiva. Svaki sukob unutar društva razara pravni poredak i traumatizira društvenu zajednicu. Pitam se, tko nije istraumatiziran umjetnim stvaranjem straha i nesigurnosti izazvanog predstavom šatordžija koji se već mjesecima bore s izmišljenim neprijateljima. Pritom jedan od njihovih idejnih začetnika, u liku Tomislava Karamarka, maše medijskim prostorom crvenim vragovima, kao da plaši zločestu djecu koja odbijaju pojesti kelj za ručak.

Naivni građani/ke, koji su provjereno uporište HDZ-ove snage na izborima, više se od ičega boje crvenila Hrvatske. To za njih znači satiranje identiteta. A pravi Hrvat i Hrvatica nacionalni ponos stavljaju pri sam vrh liste životnih prioriteta. Obrazovanje i kritičko promišljanje su istovremeno na samom dnu jer to nije mnogo važno. Ovi doktori znanosti su ionako dosadni štreberi koji se ne znaju snaći u životu. Pravi model uspješnog građanina i uzornog Hrvata je recimo Josip Klemm. Posjeduje zavidnu infrastrukturu u obliku Klemm security tvrtke, autoritet, hrabrost (što se posebice ističe prilikom posjete bogomoljama u kasne večernje sate u junačkom bijegu pred organima vlasti personificirane u liku interventne policije) i kredibilitet.

Za prave Hrvate i Hrvatice, lustracija koju spominje Karamarko je još jedna fancy riječ koja znači protjerivanje svih onih koji koriste još složenije riječi, uglavnom tuđice s latinskim korijenom, ne vjeruju u Boga i besramno optužuju Ustaše za zločine nad nekakvim srbendama i komunjarama koji su ionako ništa drugo nego zločinci koji su i onda pa tako i danas željeli Veliku Srbiju. Svi su oni umišljeni Boljševici koji laprdaju o nekakvim pravilima koje žele nametnuti jer povedeni svojom komunjarskom zloćom prljaju Hrvatsku. Takva nehigijena unutar granica Republike Hrvatske, neopisivo mori i čistu Hrvaticu Anicu Kovač. U to ime, ona je odlučila da zdravom hranom tj. tradicionalnom prehranom dinarske kulture nahrani šatoraše kako bi ojačali svoj nacionalni ponos i na svojim bremenitim plećima iznijeli sav šljam iz Hrvatske. Pridružuje im se u akciji čišćenja i dezinfekcije i desrbizacije i Ruža Tomašić. To jedinstvo, u kojemu svi trebamo sudjelovati je tako romantičarskog prizvuka da bi ovakve motive za svoje slike samo mogao sanjati npr. jedan Francisco Goya. Jedinstvo i odlučnost u zatiranju svega nehrvatskog je toliko plemenita ideja koja najbolje opravdava sve nedaće koje bi eventualno u toj čistki mogli krivo protumačiti ovi koje se čisti. Oni se namaju što buniti kada su zločesti i kada Hrvatsku doživljavaju kao blagajnu.

Retorika kojom se služe predstavnici najmoćnije opozicijske stranke u RH, branitelji prosvjednici da ne kažem šatoraši, tzv. desna inteligencije, iako to zvuči kao oksimoron, desničarski nastrojeni novinari/ke, javne ličnosti te kler je frapantno apologetska fašizmu.

Kontradiktornost u sadržaju riječi kojima se služe u javnom govoru zvuči strašnije nego devedesetih. Strašnije jer je za pretpostaviti da civilizacija prema evolucijskim zakonitostima iliti prirodnom tijeku treba napredovati i do danas je već svima trebalo postati jasno da poticanje mržnje i etiketiranje različitih, ne da samo proganja te druge, nego razara i zajednicu koju osjećaju kao svoju. Da, razara Lijepu našu. Ovo je suton civilizacije čije su idejne sklonosti bile konsolidacija višestranačja pa tako, u skladu, s tim poštovanje legitimiteta vlasti, poštovanje institucija, zakona i demokratskih vrijednosti. Danas smo svjedoci da ništa od toga nema u diskursu maločas spomenutih. Kroz njihova izlaganja i postupke jedino što je evidentno jest potdkapacitiranost u razumijevanju demokracije i suverenosti i ogromna količina mržnje koja preplavljuje javni prostor koji su nasilno i divljački uzurpirali. Što vrijedi alergijska reakcija na iščeznuće grba s registracijskih tablica kao dokaz domoljublja, kada se s hrvatskim znakovljem i simbolikom na usnama podrivaju teškom mukom izgrađeni temelji demokracije u toj istoj Lijepoj našoj.

U banalnosti zla kako je opisuje još Hannah Arendt neminovno je da njome bivaju opijeni i zavedeni oni su na samom dnu društvene hijerarhije. Njihova snaga unutar jedinstva u borbi protiv onih drugih, jača u gomili i poprima nadnaravne moći. Moći onih čudovišta koje razuzdano uništavaju sve pred sobom. Činjenica jest da nam povijest ničemu nije naučila, a anakroni obrazovni program sustavno je stvarao masu potkapacitiranih ljudi koji nisu u stanju shvatiti političke procese, manipulativne poteze kojima ih se regrutira u borbu za individualne interese. Opasnost koja vreba. Nije ona crvene boje, niti u šinjelu, niti u liku Srba. Opasnost je u iskrivljenom obliku demokracije tzv. Borbenoj demokraciji, koja ima za svrhu samo jedno, a to je moć. Moć pojedinih skupina kojima su mehanizmi za provođenje vlastite volje upravo u rukama slabo obrazovane, ustrašene, tradicionalne mase ljudi koji čine većinu hrvatskog društva. Ona pomoću demokratskih instrumenata i demokracijom zajamčenih prava, poput prava na slobodu govora i/ili javno okupljanje zloupotrebljava njihovo legitimno postojanje i pretvara ih u nasilničko urušavanje poretka u kojemu se detektira nepoželjnike i istrebljava ih se iz društva. Koristeći se političkom psihologijom i pretjerivanjem u inzistiranju na kulturi straha, objašnjavaju svojoj ciljnoj skupini- istomišljenicima, kako je opravdano svim sredstvima poraziti protivnika. Najplastičniji primjer je scena davljenja policajca od strane branitelja prosvjednika. Davljenje policajca, svakako ne pripada kategoriji mirnog okupljanja, prava na javno okupljanje ili slobodu govora. No, u histerično proizvedenom strahu od onih na suprotnoj strani, davljenje je sredstvo kojim se pribjegava u štićenju sebe samog.

Trenutno smo svjedoci narušavanja principa legitimnosti. No, velika većina samih narušavatelja nisu niti svjesna da to čine. Ne samo da u zaslijepljenošću vlastitom ugrozom nisu u stanju razabrati stvarne prijetnje pa u skladu s tim i načine rješavanja istih, opet se moramo osvrnuti na informiranost i obrazovanost samih ugrozitelja legitimnosti. Naime, ne samo u medijskom prostoru, nego što je još poraznije, u političkoj znanosti, najmanje se pisalo o principu legitimnosti. I kao što Bob Dylan kaže “Ne kritiziraj ono što ne razumiješ”, upravo smo se ovdje poskliznuli. Napadi su oštri i intenzivni, a da pritom nedostaje suštinsko razumijevanje toga što se zapravo napada. Osnovna funkcija principa legitimnosti je da obuzda političku moć i da umiri strah između vladajućih i podređenih tako da se humanizira politička moć, a mobilizira javnost. U aktualnim događanjima, bojim se, teško da je o tome riječ.

I sada, što za posljedicu ima ta ogromna količina straha, a potom ogorčenosti i mržnje koja je pokretač svih ovih oštrih riječi i nasilnih podviga? Ona se sada reflektira na manjine. U ovakvoj Hrvatskoj se teško mogu sigurnim osjećati pripadnici srpske nacionalne manjine jer ih se jasno nazvalo nepoželjnima. Neistomišljenici koji su pripadnici lijeve inteligencije te svi politički oponenti. Dokle je stigla hrvatska demokracija? Jasno je da je odnos prema strankama od strane hrvatskog svekolikog biračkog tijela oblikovan u odnosu na sklonosti ka tradiciji, u odnosu na religiju i povijest te pripadnost predaka kojem pokretu. No, koliko to daje za pravo da se lustracijski um prelijeva u one sfere gdje mu naprosto nema mjesta? U čistu akademske zajednice? Koliko to daje za pravo europarlamentarkama da sotoniziraju i dehumaniziraju pripadnike/ce nacionalnih manjina koji žive i rade u Republici Hrvatskoj i državljani/ke su iste? Koliko to daje za pravo da se vođe masovnih partija, ako je suditi prema retorici, vode parolom “zavadi pa vladaj” u 21.stoljeću, u vremenu kada je profit i tržišna utakmica jedini jamac opstanka država koje su i onako oslabljene prejakim utjecajem multinacionalnih korporacija i gdje se liberalni kapitalizam smije u lice ideologijama koje naglašavaju jednakost i solidarnost.

Umjesto da se osmišljavaju zajednički planovi poboljšanja kvalitete života građanstva, ulaganje u obrazovanje i jačanje institucija koje će biti osposobljenje i osnažene da i u Europi i unutar granica matične države, osiguraju najpravedniju obranu interesa građana/ki i u ekonomskom i ljudskopravaškom smislu. Sve je to nevažno kada je politička utrka u tijeku, a sredstva se biraju u ropotarnici povijesti zloupotrebom demokracije pod krinkom strastvene ljubavi prema domovini. Bauk devedesetih kruži Hrvatskom.