Razgovor

Što je radnik/ica bez radničkih prava?

Bijeda radnika/ica i njihovih prava

Bijeda radnika/ica i njihovih prava

Anita Lunić, magistrica filozofije i povijest, već šest godina promišlja i angažirano se bavi pitanjem radništva i sindikalizma,  solidarnosti i mogućnostima umrežavanja ljudi s ciljem razvijanja drugačije svijesti i jednog drugačijeg društva. Aktivistkinja je “Mreže solidarnosti”, neformalne inicijative koja okuplja tridesetak članova, mahom iz redova studenata/ica, profesora/ica, umjetnika/ica i radnika/ica, oformljenoj s namjerom povezivanja različitih borbi koje se trenutno odvijaju na području Splita i okolice. U svom dosadašnjem radu, imala je prilike surađivati s radnicima/ama “Adriachema”, “Uzora”, “Dalmacijavina”, “Montera”, “Jadrankamena” i drugih tvrtki koje su propale, time i dobiti uvid u “stvarno stanje na terenu”.

Što je radnik/ica bez radničkih prava, kako okarakterizirati osobu koja vrši funkciju u današnjim ekonomskim procesima?

Radnik/ica bez radničkih prava praktično je rob/inja. Često se moglo čuti u prostoru lijevih intelektualaca/ki i kritičara/ki ekonomskog razvoja društva koje podrazumijeva smanjenje radničkih prava, da danas ponovno imamo uspostavu robovske mase koja se od one povijesno ranije razlikuje tek utoliko što je onda robove/inje netko kupovao kao trajno privatno vlasništvo, dok se sada radnici/ice sami trude privremeno utržiti na tzv. tržištu rada. Tako shvaćen radnik/ica je onaj/a koji/a, ako ćemo govoriti u starim terminima, traga za eksploatacijom u svrhu osiguranja egzistencije. Da parafraziram poznatu uzrečicu, radnik/ica je onaj/ona tko kad nema što da izgubi, traži okove koji nerijetko ne osiguravaju niti dovoljno sredstava za privremenu primjerenu egzistenciju. Pritom mislim da mogućnosti života iz utrživanja svog rada ne odgovaraju stupnju civilizacijskog napretka: ne radi se samo o tome da radnik/ica radom ima dovoljno da ne umre od gladi, nego i da može participirati na razini trenutnog razvoja društva. To bi trebao biti kriterij za određenje minimalnih plaća, umjesto svođenja na bezličnu sliku radilice koja se definira preko potrošačke košarice, koja određuje samo nužan stupanj održanja na životu radi nastavka sudjelovanja u radnom procesu. To je problem i kapitalizma i primitivnih utopija: nedostatak odmaka od obezličenja mase.

Problem s ovakvom općom percepcijom radništva, koliko god funkcionirala dok pod radništvom mislimo na klasične radnike, tj. tzv. “plave ovratnike”, je što ne funkcionira u cjelini radno aktivnih i sposobnih ljudi, jer slabo ili nikako ne uzima u obzir izmjenu položaja i sadržaja radničke klase. Zato lijeve kritike koje se baziraju na ideologijama 19. stoljeća i nisu percipirane kao relevantne i zato treba raditi na aktualizaciji naslijeđenih koncepata i idejnih rješenja.

O kakvoj izmjeni položaja i sadržaja radničke klase govorimo, gdje se našao/la radnik/ica u tim izmjenama?

Promjena se dogodila na dva nivoa: na nivou sastava i na nivou radničkih prava.
Što se tiče sastava, plavi ovratnici su prešli u bijele ovratnike u velikoj većini. Udjelom u radničkoj klasi sada tek manjinu odnose manualni, proizvodni radnici/ice, takozvana nekvalificirana i nisko kvalificirana radna snaga, dok većinu odnose zaposleni/e u višim djelatnostima. Ta promjena je vidljiva i na terminološkom nivou: radnike/ice se proglašava djelatnicima/icama, zaposlenicima/icama, čime termin radništva ostaje ekskluzivno vezan samo uz umanjeni dio proizvodnih radnika/ica koji se likvidiraju (prelazeći u klasu nezaposlenih) likvidacijom klasičnih proizvodnih pogona. Tu bi trebalo otvoriti pitanje i povezanosti ovog događanja nestanka industrije s nestankom i blijeđenjem svijesti radničke klase: možemo li uopće u tom smislu govoriti o svijesti kao što smo mogli govoriti u predratnim vremenima, te u kakvoj vezi stoje ta ranija svijest i razvoj nacionalizma pa, posljedično, ostatak nacionalizama i današnja pasivnost radničke klase?

S druge strane, istodobno se dešava i druga promjena  na razini radničkih prava. Ona u drugoj polovici 20. stoljeća dijelom postaju civilizacijskim naslijeđem i samorazumljivim stanjem pa se borba za prava radnika/ica svodi često na borbu za više plaće (što možemo vidjeti i iz sadržaja zahtjeva radničkih borbi u Jugoslaviji). No, danas, paralelno s ovom borbom za “platne liste” imamo i ponovnu potrebu za borbu za osnovne stvari koje su već ranije izborene: borbu za sindikalno organiziranje u novim formama rada, borbu za zaštitu na poslu, zadržanje osmosatnog radnog dana i slično. Danas radnička borba jedinu perspektivu ima u paralelnoj borbi za materijalni boljitak radnika/ica i u najmanju ruku zadržavanje statusa quo postojećih prava i njihovo proširenje na sve oblike rada. Problem je pri tome što ne postoji ni radnička kolektivna svijest ili interes kao preduvjet za kolektivnu radničku akciju, niti sigurnost u zadržavanje radnog mjesta, čime bi se radnici/ice lakše odlučili na akciju. U situaciji kada imamo 44.800 nezaposlenih samo u Splitsko-dalmatinskoj županiji i preko 300. 000 u cijeloj državi, teško je riskirati posao da bi se zahtijevalo bilo što. Oni koji rade uglavnom su prinuđeni na rezove svojih prava pod izravnom ili mogućom prijetnjom njihovom lakom zamjenom s nekim novim, “poslušnijim” radnikom/icom bilo iz domaće “vojske nezaposlenih”, bilo iz uvoza, a čime se bar nesvjesno podjarmljuje i na nacionalnoj osnovi baziran sukob pripadnika iste klase, što i nije neka novost. Tako da bi zadržali radno mjesto, radnici/ice pristaju na razne sulude i maštovite uvjete kao što je potpisivanje ugovora na određeno vrijeme bez definiranog datuma prestanka važenja, ukidanje kolektivnih ugovora i slično.

Paradoksalnost situacije najbolje oslikava poplava radnika/ica, koji rade bez plaće, pa staru parolu “nitko me ne može tako malo platiti koliko malo mogu raditi” polako mijenja parola “nema veze što nema plaće, bar sam zaposlen/a”. To je slika stvarnog stanja radnika/ica: šutnja i čekanje u ime mogućnosti, ako ne naplate ranije zarađenih plaća, onda barem dobivanja neke sljedeće.

Koji su razlozi radničke pasivnosti kada govorimo o njihovim pravima?

S jedne strane, spomenuti pritisak na mogućnost zadržavanja radnog mjesta utječe na mogućnost angažiranosti onih koji su još u stabilnim radnim odnosima s redovnim isplatama. S druge strane, oni koji nisu u toj poziciji biraju šutnju, jer ona bar daje šansu da se jednog dana naplate. Ili bar zadrže posao. Njihove odluke i ponašanje treba razumjeti iz težine njihove individualne egzistencije i meteža privatizacije, pljačke i nepotizma, koji su ih izmrcvarili, a ne iz nekog zrakopraznog teorijskog prostora. Stvarnost anulira zamišljenu praksu.

Uz to, iz iskustva rada s radnicima/icama nekoliko tvornica na splitskom području, čini mi se da postoji velik umor i nepovjerenje zbog rada i vlade, i sindikata i privatnih radnika: radnici često nemaju svijesti o mogućnosti uspjeha niti snage za dugoročne angažmane dok netko ne “‘povede borbu”. Razgovor o mogućnostima se završava s “eh, ali mi smo takvi” i tapšanjima po ramenu. Kada nema čvrstog osjećaja kolektiva u tvornicama niti šire solidarnosti, nije moguće iznijeti velike rezultate, čak ni u slučaju kada je neki konkretni pogon “žila kucavica” konkretnog mjesta ili regije.

Je li ta apatija rezultat iscrpljenosti nada nakon svega što se događalo posljednjih 25 godina ili postoji još neki uzrok, ne bih znala. Ali to opasno stanje se sve više širi kombinirano s trendom individualizma. Vlada raštrkanost i zaposlenih i nezaposlenih, prekasno djelovanje netom pred stečaje s likvidacijom, međusobno prozivanje umjesto kooperacije, povlačenje u skute sindikalnih povjerenika bez povjerenja u svoje znanje i slično. Zato na tome treba raditi, na svim nivoima i u prvom redu edukativno (u smislu educiranja o sličnim borbama u Hrvatskoj, a o kojima se premalo zna) i na terenu. Povezivanjem radnika/ica se razvijaju nove klice solidarnosti i u tuđim borbama se nalazi inspiracija i polet. Zato treba razvijati lokalno, regionalno povezivanje radnika/ica. Horizontalnost kao uvjet ponovnog šireg razvoja svijesti koja je segmentirana.

Kako to da radnici/ice i sindikati nisu pravodobno vidjeli potencijale tehnološkog razvoja, pa i reagirali u tom smislu?

Radnici/ice, ako su i shvatili kakve im opasnosti ili moguće koristi nudi tehnologija, što su zapravo mogli napraviti? Ludizam u smislu zadržavanja nepromijenjenih odnosa u proizvodnji nije rješenje: moguće rješenje je iskoristiti tehnološki napredak za poboljšanje položaja svih, a na isključivo uvećanje profita privatnog vlasnika/ica. A moguće ostvarenje takvog izmijenjenog rješenja nije u rukama radnika/ica, nego države kao kontrolora tipa i stupnja ekonomske slobode i prava i obaveza prema radništvu u čije ime bi trebali nastupati njeni mehanizmi, uključujući i sindikate koji su, da se ne lažemo, davno od zastupnika radništva postali zastupnikom i implementatorom državnih odluka i interesa (koji koaliraju s privatnim i korporativnim interesima).

Tu poziciju su sindikati donekle uvježbali još u Jugoslaviji gdje su se naviknuli biti korektivima i nadzornicima realizacije državnih ekonomskih politika. Umjesto medija za suvislu eksplikaciju radničkih zahtjeva, postali su palijativom u službi onoga s kim su trebali pregovarati. Tek tu i tamo ponude kakav prostor da se radnici ispušu na nekoj akciji koja za svrhu ima opću katarzu i umirenje. Da se može reći “eto, bili smo na vijestima, čuli su nas”, iako to nimalo ne mijenja stvarno stanje stvari, niti uzrok problema koji su doveli do ulice.

Ova uloga sindikata se također treba dovesti u vezi s ranije spomenutom općom pasivnošću radnika/ica, a na sreću ili nesreću, danas njihov autoritet među radnicima/icama slabi. Iako formalno mnogi još ostaju članovima/icama, sve manje je onih koji imaju povjerenje u vođe sindikata, a to pokazuje i opadanje brojnosti ljudi na njihovim skupovima, što možda otvara prostor nekim novim, nekompromitiranim snagama ili samoorganizaciji radnika.

Imali li na sindikalnoj sceni ikakvih svijetlih primjera i pomaka na bolje?

Na sreću, ima. Regionalni industrijski sindikat (RIS) je jedan od svjetlijih primjera. Tamo se odvijaju veoma uspješne preventivne radnička borbe, na primjer ITAS. Također primjer kojeg treba isticati je način organizacije obrane Petrokemije i djelatnosti njihova sindikata u cijelom procesu. No ono što bih izdvojila iz cijele sindikalne scene je Novi sindikat Marija Ivekovića, jer je  riječ o novoj formi sindikata, pa i o drugačijoj unutarsindikalnoj politici. Prije svega, Novi sindikat ne uzima sebi u  zadaću samo zaštitu postojećih statusa i prava, nego i mogućnost njihova budućeg proširenja, uz traženje onoga što sami radnici/ice u svojim poduzećima drže realnim potrebama. Njihov sistem funkcioniranja je različit od velikih sindikalnih središnjica. Naime, poštuje se inicijativa odozdo, pa tako kada se radnici/ice iz podružnice odluče na štrajk, čak i onda ako su razlozi neopravdani, ekonomski neisplativi te akcija ima male šanse za uspjeh, središnjica poštuje njihovu inicijativu, organiziraju se razgovori o mogućnostima i alternativama, ali se neovisno daje i podrška, infrastrukturno, mobilizacijski, kako god. Koliko god bilo u pojedinom slučaju štetno, dobro je da radnici/ice imaju prostor za izbor alternative, makar i pogriješili. Jer griješe sami. S druge strane, kada sindikalno vodstvo neke središnjice na temelju stotina potpisa ispregovora nešto, tu je jasno da ne postoje nikakve konzultacije u odlučivanju sa onima na dnu. Time se suzbija inicijativa radnika/ica i ukida osjećaj participacije u mogućnosti odlučivanja o vlastitom položaju.

Novi sindikat se na neki način vraća korijenima sindikalizma kao forme organizacije radnika iz nužde, a ne radi njihova nadzora za volju perpetuiranja radnog procesa koji drugome ostvaruje profit.

Tužno je što velika većina radnika/ica i sindikalista/kinja slabo zna o razvoju radničkog pokreta i sindikalizma na ovim područjima, a i naša historiografija se time premalo bavi.

Kakvi su izgledi današnje sindikalne scene za opstanak i kakvi preokreti bi se trebali dogoditi da radnik od sindikata ima istinske koristi?

Izgledi za opstanak su veliki dok god radnik/ica nema jake alternative niti bitnog interesa, prostora i volje za angažman u nečemu radikalno drugačijem jer nema svijest o mogućnosti uspjeha niti prostor za manevriranje radi egzistencijalne ovisnosti. Velike sindikalne središnjice nisu ugrožene zbog svoje monolitnosti, a mobilnost među sindikatima je slaba – nije radniku/ici lako izaći iz jake sindikalne središnjice, jer pritom riskira sigurnost i proklamirane i stvarne zaštite. Čak i u slučaju prelaska u novu formu ili tip sindikalnog udruživanja, “zakon o reprezentativnosti” ruši eventualni utjecaj. Tako da nije lako.

Na sreću, unatoč svim problemima imamo spomenute nove pokušaje na široj razini, ali i pokušaje u malim sredinama, čak i u Splitu. Iako radnici/ice teško pokreću osnivanje paralelnih sindikata, koji bi bili lokalni, djelovali na malom području radi razvoja solidarnosti i ne bi imali visoku hijerarhiju uopće, to se ipak polako događa. Tako i na splitskom području imamo inicijativu mreže sindikata koja polazi od novog malog sindikata par stotina zaposlenih u HEP-u. Dakle, šanse još ima. Ne smije se dopustiti daljnji rasap prava i treba ustrajati na kritici svih elemenata koji ugrožavaju mogućnost sindikalnog udruživanja i ostvarenja prava (pogotovo u slučaju rada na određeno i prekarnog rada), te ujedno kritizirati način rada postojećeg sindikata uz podržavanje i pomoć u razvoju inicijativa koje teže razvoju novih sindikalnih mreža.