Sa stavom

25.11.2018. 00:20:19 - Silvija Jakovljević

O ženama koje ostaju u nasilnim vezama

'Zašto nije otišla?' nije pitanje, nego osuda

(Foto: kissu / pixabay.com)

"A što je ona uopće radila s njim?", "Zašto nije otišla ranije?", "Valjda je njoj dobro", "Neke svašta istrpe za novu torbicu", "Mogla je odmah vidjeti da je kreten" samo su neki od otrovnih komentara na račun žena koje ostaju u zlostavljačkim vezama ili iz njih "prekasno" izlaze. Tehnički, ti komentari nisu pogrešni. Čak se i same, osvrćući se na problematične odnose iz prošlosti, pitamo "gdje mi je bila pamet?".

Nije to tako neobično – štoviše, nije ni posve neljudski – zapitati se što bi inače inteligentnu, sposobnu, toplu, duhovitu, svestranu osobu navelo da trpi nasilje bilo koje vrste: šamare, ponižavanje, kontroliranje, prijetnje, zabrane. Mehanizam iza tih pitanja, i gotovo svih koja barem dio odgovornosti traže u žrtvi, vrlo je jednostavan – kada bismo znali_e zašto se nešto dogodilo, mogli_e bismo se pobrinuti da se ne dogodi nama, izbjeći da i sami_e završimo u takvom odnosu.

Nažalost, na nabrojana pitanja nema odgovora na koji bi dobronamjerni_a ispitivač_ica s razumijevanjem kimnuo_la, nakon kojeg ne bi imao_la gomilu drugih pitanja, i nakon kojeg bi posve razumio_jela razloge. No čak i kad je nemoguće u potpunosti razumjeti razloge i motive osobe koja je preživjela partnersko nasilje, itekako je moguće ne činiti dodatnu štetu postavljanjem neodgovorivih pitanja, odnosno posrednim okrivljavanjem osobe koja je doživjela nasilje.

Brojni su razlozi zbog kojih žene ostaju u zlostavljačkim vezama. Za početak, potrebno je znati da velika većina zlostavljačkih odnosa ne započne zlostavljanjem – barem ne blatantnim, očitim zlostavljanjem.

Stručnjaci_kinje za objašnjavanje tog fenomena često koriste metaforu "kuhane žabe". Žaba će, naime, stavimo li je u vrelu vodu kako bismo je skuhali, jednostavno iskočiti iz lonca. Stavimo li, pak, žabu u hladnu vodu koju postupno zagrijavamo, dok voda zavrije, žaba više neće biti u stanju iskočiti.

Uz ispriku veganima_kama, ta je metafora vjeran prikaz onoga što se događa u zlostavljačkim vezama. Ako govorimo o fizičkom nasilju, nakon, primjerice, udarca na prvom spoju, do drugog ne bi ni došlo. Nažalost, kada u odnosu dođe do fizičkog nasilja, osoba je već odavno uvjerena da ga zaslužuje i da je sama za njega kriva. Taj se osjećaj postiže polaganim, vrlo perfidnim metodama za koje nam – i to je možda najjeziviji dio – društvo neprestano poručuje da su prihvatljive. Kontrola znači zabrinutost, uhođenje podrazumijeva upornost, zabrane su zapravo zaštita, a postupno izoliranje od mreže podrške i kruga prijatelja_ica predstavlja se kao velika i intenzivna zaljubljenost.

Prema patrijarhalnim obrascima rodnih uloga, muškarac je taj koji treba progoniti, truditi se, biti uporan, dok se od žene očekuje da bude pasivna i pokorna, ali da ne bude "laka", odnosno da svojim ponašanjem, koje je možda i nekoherentno s njezinim željama, navede muškarca da je svim sredstvima "osvaja".

Ne čudi stoga da se često toksična i zlostavljačka ponašanja pripisuju obrascima propisanima rodnim ulogama i ne doživljavaju ozbiljno dok se ne dogodi fizičko nasilje. A u tom je trenutku "žaba već skuhana", odnosno žrtva već toliko izmanipulirana i psihički destabilizirana, često izolirana od bliskih ljudi kojima se može obratiti, da ostaje u takozvanom začaranom krugu nasilja – ponavljajućim intevalima mirnih perioda, rastuće napetosti i eskalacije, najčešće kroz fizički sukob, nakon kojeg slijedi "faza medenog mjeseca", zbog koje osoba koja doživljava nasilje vjeruje da će, evo baš ovaj put, biti drugačije.

Usko vezan za već spomenute psihološke manipulacije, problem je ekonomskog nasilja. Ekonomsko nasilje, naime, gotovo uvijek dolazi uz druge oblike, i upravo su ponašanja poput zabrane rada, uskraćivanja novca ili jednostrano odlučivanje o trudnoći mehanizmi kontrole i dodatni razlog zašto osoba ostaje u zlostavljačkom odnosu. Radi se o naizgled vrlo prozaičnom i praktičnom motivu, ali on gotovo nikad nije izoliran, nego je nerijetko povezan s uvjerenošću da je bez zlostavljača život nemoguć.

Ne radi se, kao što glasi predrasuda, o svjesnoj razmjeni slobode i autonomije za krov nad glavom ili "par cipela", radi se također o rezultatu manipulacije i kontrolirajućeg ponašanja, odnosno o nepoznavanju svojih kapaciteta, sposobnosti i snaga – sebe, uopće – izvan zlostavljačkog odnosa. I u ovom segmentu društvo, ponajprije patrijarhat, "pomaže" zlostavljaču, odnosno pridonosi zlostavljanju ukidanjem i uskraćivanjem prava žena da odlučuju o vlastitim tijelima i reproduktivnom zdravlju, kao i prekarijatom i drugim nesigurnim i potplaćenim oblicima rada na koje je sve više žena danas osuđeno.

Prema patrijarhalnom obrascu, muškarac je primarno taj koji privređuje za obitelj, dok je za žene predviđena uloga domaćice i njegovateljice – poslovi koji su, čak i kada se obavljaju profesionalno, izvan doma, podcijenjeni i potplaćeni. Obezvrijeđenost na takozvanom tržištu rada, za koje je izravno odgovoran patrijarhat, za žene koje doživljavaju zlostavljanje služi upravo kao potvrda obezvrijeđenosti kao osobe, koju uzrokuje zlostavljač.

I zato su paušalne procjene o tome kako je "mogla otići" toliko opasne. Pitanja s početka teksta postavljamo najčešće iz vlastite perspektive, kroz prizmu sposobnosti da prepoznamo istinu od laži, ljubav od zlostavljanja, pojma o sebi neovisno od zlostavljačkog odnosa, zahvaljujući svim mehanizmima koji u zlostavljačkom odnosu kao da zakržljaju. I dok nam je svima jasno da slomljena kost neće zarasti preko noći, često zaboravljamo da kod emocionalnih povreda, koje su dugotrajno i sporo nastajale, ekspresni oporavak također nije moguć.

Zacjeljivanje je proces. Osobe koje su preživjele partnersko nasilje, jednom kada izađu iz tog odnosa, često trebaju vremena da bi se uopće prisjetile tko su, i kakve su, bile prije toksične veze, da se iznova povežu same sa sobom, a nerijetko i s osobama s kojima su nekada bile bliske. Zato je problematično, gotovo ejblistički, procjenjivati tuđe postupke prema vlastitima iako se ne nalazimo u istoj situaciji niti raspolažemo istim ekonomskim, emocionalnim ni socijalnim resursima. Drugim riječima, nepošteno je procjenjivati, prema nekoj zamišljenoj ili proživljenoj situaciji, što sve – i u kojem vremenu – nekoj osobi treba za konsolidaciju svojih psihofizičkih snaga.

Pomaganje osobi koja je doživjela zlostavljanje nije uvijek lako. Često je to zato što pomagač_ica vidi svoju želju da pomogne, kao i sva moguća "rješenja", ali ne i potrebe osobe kojoj nastoji pomoći. Ponekad se, nažalost, pomaganje svodi na gledanje drage osobe kako se iznova i iznova vraća u poguban odnos, kako jedan dan kimajući sluša naše savjete a idući se vraća zlostavljaču, ponekad na gubitak odnosa zbog pogrešne interpretacije naših pokušaja kao zlonamjernih i patronizirajućih.

Najteže je, pak, ali i dugoročno najkorisnije, pustiti druge da donose vlastite odluke za sebe, čak i kada mislimo da znamo bolje. Iscrpljujuće je ponavljati iste rečenice koje ni prošlih nekoliko puta nisu pale na plodno tlo.

Ipak, dok će je rečenice iz uvoda vjerojatno odvratiti od povjeravanja u budućnosti, upravo mrvica autonomije, trenutak kada joj nitko ne govori što je trebala, što je mogla ili nije smjela, možda je prvi korak izlaska iz zlostavljačke veze.

Tagovi: nasilje and ženama, okrivljavanje žrtve, partnersko nasilje, victim blaming, zlostavljanje

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM