Sa stavom

22.08.2018. 09:43:00 - Samantha Mann (Bust)

Još jedan vid kontrole nad ženama

Problem s profesionalizmom

(Foto: rawpixel.com/pexels.com)

Nedavno me je jedna prijateljica pitala brine li me da bi pisanje bilo prepreka u mom pravom poslu. Pitala se misle li roditelji i odrasli s kojima radim da je moje pisanje neprofesionalno. Inače, radim s učenicima_ama s poremećajima iz autističnog spektra i njihovim obiteljima. Članci koje pišem obično se bave temama kao što su rodna ravnopravnost, LGBTQ teme i problemi mentalnog zdravlja. Iako se slažem da bi bilo neprofesionalno upotrijebiti članak o oralnom seksu za provjeru razumijevanja pročitanog, ne bih rekla da je pisanje članka i objavljivanje na internetu samo po sebi neprofesionalno. Vjerujem da obitelji s kojima radim, više nego većina, razumiju frustracije i potrebu za raspravama o ravnopravnosti, jer se njihovoj djeci neprestano uskraćuju temeljna prava i podrška koje neurotipična djeca imaju napretek, poput pristupa kvalitetnom obrazovanju i izvannastavnim aktivnostima, sudjelovanja u događanjima, liječnika_ca koji_e razumiju njihove potrebe, i sl.

Nije iznenađujuće da me za profesionalizam (stručnost) zabrinuto pitala prijateljica, a ne prijatelj, jer taj koncept u provedbi najviše negativno utječe na žene. Profesionalizam je ideja izrasla iz vrijednosti, djelovanja i emocija strejt bijelih muškaraca, i zato negativno utječe na sve izvan ove skupine. Mnogi radni kolektivi profesionalizmom, čak i nehotice, nazivaju seksizam, stoga pretpostavljam da moja prijateljica ima vlastite strahove u vezi te teme.

Opći cilj profesionalizma djeluje pozitivno. Zaposlene osobe trebaju se prema rasporedu pojaviti na radnom mjestu, dovršiti svoje poslove po potrebi i dobro se slagati s drugima. Općenito, trebate biti bolji na poslu nego kod kuće, bez hlača ili grudnjaka, prstiju uprljanih od čipsa, sa smrdljivim zadahom. No kada se prenese u praksu, ova je ideja obično teže ostvariva ženama, rodno nekonformirajućim osobama te nebijelim osobama. Osim toga, pravila nikada ne vrijede jednako za muškarce i žene.

Bliska prijateljica dobila je nedavno polugodišnju ocjenu u kojoj stoji da "njezina bluza previše pokazuje". Prijateljica ima prirodno veće grudi i oduvijek doživljava neželjene komentare poput ovoga. Iako je ovo jasan slučaj posramljivanja na radnom mjestu, ova "ocjena" također prokazuje dvostruke standarde profesionalizma. Moja je prijateljica dobila metaforičku packu zzbog odijevanja, dok njezini muški kolege nisu dobili nikakvu povratnu informaciju o izboru odjeće, koji se obično svodi na majice kratkih rukava i trenirke. Moja prijateljica, tehnički odjevena pristojnije od ovih tipova, dobila je negativnu kritiku.

Najmanje jednom mjesečno, moja šogorica s mojom suprugom raspravlja o tome je li nova odjeća koju je kupila dovoljno profesionalna. Radi se o vrlo kompetentnoj i uspješnoj 35-godišnjoj menadžerici, koja još uvijek živi u strahu da će odjenuti nešto uvredljivo. Sumnjam da dečki iz njezina ureda ulažu istu količinu energije u odabir odjeće. Studentica Sveučilišta Cornell, Letitia Chai, proglašena je neprofesionalnom zbog kratkih hlača koje je nosila prilikom prezentacije, nakon čega se, u znak prosvjeda, skinula u donje rublje. Chai je bila opravdano bijesna; nije još ni bila diplomirala, a već je se osuđivali na temelju izgleda, sve pod krinkom profesionalizma. Naš rad i naše riječi trebale bi biti važnije od naše odjeće.

Ne predlažem da u znak protesta svi počnemo nositi pidžame u uredu. Slobodno slijedite pravila tvrtke i odijevajte se poštujući standarde posla. Za mene, "profesionalno" odijevanje je način da svojim klijentima i obiteljima pokažem da cijenim njih i sve što zajedno radimo. Chai, međutim, nije nosio vreću za smeće, a moja šogorica zasigurno zna kakva je odjeća prikladna za posao. Žene su u toliko strahu od "profesionalizma" da više same sebi ne vjerujemo.

Plač ili uzrujanost percipiraju se više neprofesionalnima nego bijes. Vidjela sam nadzornika koji šalje učiteljicu iz učionice prije nego je stigla pustiti suzu, rekavši joj da se vrati za deset minuta, kad se sabere. Vidjela sam kako učitelji u istoj školi marširaju učionicama, čula kako frustrirano viču i lupaju stolcima dok nadzorno osoblje promatra bez ijedne riječi. Ova pravila o emocijama nemaju nikakvog smisla, ali ostaju nepromijenjena i oblikuju naše ponašanje.

Nije iznenađujuće što me je prijateljica pitala brine li me da bi pisanje moglo izgledati neprofesionalo ili izazvati negativne reakcije roditelja i nadređenih. Muškarci se smatraju cjelovitim zaposlenicima, dok žene žive u stalnom strahu zbog karijere. Sviđam li se šefu, radim li dovoljno dobro, zauzimam li previše prostora, hoće li Karen misliti da se ljutim na nju zato što sam stavila točku na kraj rečenice? Naša radna mjesta uvijek ovise o više faktora, ne samo o dobro obavljenom poslu. Moramo biti simpatične, timske igračice, posebno se zalagati, biti profesionalne... Profesionalizam kakav poznajemo danas samo je još jedan vid kontrole nad ženama, odnosno razlog zbog kojeg se osjećamo nesigurno.

Danas su žene u tom segmentu više paranoične nego ikada. Želimo dobro izgledati, dobro raditi, potisnuti svoje osjećaje i zametnuti svaki trag na društvenim mrežama. (Otkud opsjednutost društvenim mrežama? Ako ljudi žele vidjeti fotografije moje žene i pasa, neka slobodno gledaju.) Imam dojam da smo pobrkali koncept postavljanja osobnih granica, koje su nesumnjivo važne u radnim odnosima, i prikazivanja sebe kao jedinstvenih ljudskih bića.

Moderni nas profesionalizam iz složenih bića s različitim osjećajima, ciljevima i mišljenjima, pretvara u jednodimenzionalne radnike_ce. Pisanje o spolu, rodu i mentalnom zdravlju nije "neprofesionalno" i odustajanje od toga samo će nastaviti održavati pokvareni sustav. Tko zna – možda petkom uvedem slobodno krvarenje.

Tagovi: posao, profesionalizam, rodna diskriminacija, seksizam, standardi

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM