Sa stavom

14.07.2018. 07:48:22 - Mia Vodopija

odgoj djece se i dalje smatra 'ženskim poslom' unutar četiri zida

'Malo po guzi' - Zašto odgoj djece mora izaći iz privatne sfere?

(Foto: iStock Photo)

Kada sam prošli tjedan šetala Trgom, za oko mi je zapela mlada žena koja je sa sobom vodila svog sinčića od 3 ili 4 godine. Hodali su ispred mene sve dok se dečkić nije demonstrativno bacio na pod i odbijao krenuti naprijed. Čula sam kako ga majka mami raznim slasticama, sladoledom i kokicama samo da se digne pa da "odu to sve kupiti u dućan", međutim, dijete se počelo valjati po podu. To je bio trenutak kada sam prestala gledati scenu jer sam zamislila da sam ona – da sam na Trgu bana Jelačića, jedne od najposjećenijih lokacija Zagreba, gdje me hrpetina ljudi prezirno gleda dok posramljeno i zadihano preklinjem vlastito dijete da se digne s poda. Nisam znala što bih napravila ako se dijete ne bi dignulo, bih li ga nagovarala sve dok ne bi krenuo, bih li izvadila mobitel i upalila njegovu najdražu pjesmu da ga pokrenem, bih li nazvala nekoga da mi pomogne da se priberem dok se on ne smiri.
Okrenula sam se da ih pogledam zadnji put i vidjela da se dečkić drži za obraz i da je crven u licu. Također sam vidjela da se dignuo i hoda opet s maminom rukom. Nakon svih istrošenih opcija, zadnja je očito bila metoda fizičke kazne.

(Foto: Pixabay)

(Foto: Pixabay)

 

Razmišljajući o prizoru, probala sam se sjetiti kako se moja obitelj odnosila prema meni i bratu dok smo bili mali i zločesti živahni, na koji način nas je majka disciplinirala. Sjećam se da smo bili radoznali i da smo voljeli 'ispitivati' do koje granice određene stvari mogu ići, baš kao i sva djeca. Voljeli smo se praviti pametnima i manipulirati situacijama, napornim dječjim deranjem ili suzama. Ponekad smo se primirili uz obećanje odlaska u park, ponekad uz obećanje da ćemo dobiti sladoled (što i dalje pali kod mene!). Bilo je također onih puta kada nas se ne bi moglo smiriti obećanjima ili slasticama, nekad se znao dizati glas, nekad ruka. Tokom života sam otkrila da su sličnom "možemo na lijep način, možemo na ružan način" mantrom i ostali odgajali svoju djecu.

Batina je iz raja izašla?

Ponukana vlastitim odgojem, do nedavno sam bila jedna od onih ljudi koji su djelomično opravdavali metodu fizičke kazne nad neposlušnom djecom. Nisam se zalagala na fizičko nasilje nad djecom u smislu da ih se tuče ili šamara svaki dan, ali nisam vidjela problem da u određenim situacijama kada djeca (namjerno) postanu 'nemoguća', padne koja triska. Situacija u kojoj si ti kao roditelj sa svojim djetetom, koje se nikako ne može primiriti niti potkupiti, situacija u kojoj njegov plač postaje postepeno glasniji, lice crvenije, dernjava jača, a tebi se u tijelu nakuplja tjeskoba, ramena i vrat postaju kameno tvrdi, osjećaš da je zraka u prostoriji sve manje i polako te počne stezati tenzijska glavobolja ili još gore migrena.

Osim što sam vidjela samo jedan, fizički izlaz iz takve situacije, žao mi je što se o sličnim situacijama ne govori češće, da ljudi shvate da šamar nije jedini izlaz. Žao mi je što se roditeljstvo stalno prikazuje kao slika djeteta koje neće jesti špinat ili da se popiški prije sjedanja na zahodsku školjku. Žao mi je što se 95% realnih zbiljskih situacija koje će svi roditelji doživjeti uljepšava, umanjuje,kamuflira ili jednostavno prešućuje. Kako će roditelji ispravno postupiti u odgoju i discipliniranju svoje djece ako im se ne pruži potrebno znanje, ali i iskustva starije generacije? Od kakve koristi su rečenice "trebala si to ranije... mogla si to onda... trebao si znati... nisi smio napraviti..." ako živimo 'ovdje' i 'sada', a ne 'ranije' i 'onda'?

(Foto: Shutterstock)

(Foto: Shutterstock)



Imam osjećaj da živim u zemlji u kojoj se žene uzdižu u nebesa ako i samo ako postanu majke, da time postaju 'žene i kraljice', ali im se svejedno onemogućava prava emocionalna i intelektualna potpora. Hrvatice i Hrvati trebaju shvatiti da fizička kazna dugoročno nije mudro rješenje, da mentalna stanja poput anksioznosti i depresije njihove djece nisu stanja 'lijenosti', da 'što će drugi reći' nije pravi argument te da djevojčice i dječake MORAMO JEDNAKO odgajati.  Umjesto da se bitna znanja o dječjoj i adolescentskoj psihologiji i odgoju prenose na javan način, ona se prenose šaptom – od majke do kćeri, od frendice do frendice, od susjede do susjede. O očevima da niti ne pričam. Kod nas se odgoj djece smatra privatnom sferom, ženskim poslom, pa zašto bi onda očevima netko nešto savjetovao?

Očekivanja VS realnost

Negativne posljedice fizičkih kazni ima na pretek, a samo neke od njih su agresija, lošiji odnos s roditeljima, problemi s mentalnim zdravljem, nisko samopouzdanje, oslabljene kognitivne sposobnosti, internalizirani i eksternalizirani problemi u ponašanju te antisocijalno ponašanje. U travnju 2016. je u znanstvenom časopisu Journal of Family Psychology izašla studija kojoj je cilj bio analizirati nova istraživanja, njihove metode i rezultate te na temelju toga ukazati kako nove znanstvene spoznaje odgovaraju na pitanje o fizičkom kažnjavanju djece. Ta studija provedena u Teksasu pokazuje kako uistinu postoji veza između laganih udaraca otvorenim dlanom po guzi i povećanog rizika od štetnih ishoda za djecu.

Ovaj zaključak temelji se na rezultatima 75 istraživanja koja su uključivala podatke o 160927 djece i koja su bila objavljena u razdoblju između 1961. i 2013. godine. Drugim riječima, ova studija daje pregled više od 50 godina istraživanja o vezi blagih udaraca po guzi i ishoda djece. Istraživanja govore kako blagi udarci po guzi povećajaju vjerojatnost štetnih ishoda i u djetinjstvu i u odrasloj dobi.

Nenasilno odgajanje djece

U članku o nenasilnom rješavanju sukoba  između roditelja i djece, magistra pedagogije Ana Dragičević piše da su socijalne vještine naučeni oblici ponašanja te da je nenasilno ponašanje bitna socijalna vještina. Vještina nenasilnog rješavanja sukoba temelji se na istinskom slušanju, jasnom izražavanju želja i potreba i vještini pregovaranja. U dogovoru s djecom potrebno je postaviti jasna pravila ponašanja, objasniti zašto su važna te koje su posljedice ako ih se ne pridržavamo. Sukobi u kojima je prisutno nasilje vode do gubitka bliskosti i povjerenja svih članova obitelji kao i nezauzimanje za sebe te povlačenje iz sukoba. Važno je koncentrirati se na ponašanje koje je moguće mijenjati, a ne na dijete i njegove osobine.

(Foto: Pixabay)

(Foto: Pixabay)



Savjetuje se izbjegavanje poopćavanja, vrijeđanja i povišenih tonova, a potiče se dijete da otvoreno kaže što joj/mu smeta i kako se osjeća. Tako od djetinjstva uči i razvija prihvatljiv model komunikacije. Djeca ponekad znaju udariti druge – u tom slučaju razgovarajte s djetetom kako nasilničko ponašanje utječe na drugu osobu te kako se ubuduće ponašati. Navodite dijete neka samo predloži moguće prihvatljivo rješenje, a bitno je da roditelj uoči kada dijete problem riješi konstruktivno i nenasilno te ga za to pohvali. Na kraju bi bilo važno nadodati da u sukobljavanju s djetetom u središte sukoba uvijek stavljamo problem, a ne dijete samo.

Tagovi: fizičko kažnjavanje, javna i privatna sfera, nenasilje, odgoj djece

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM