Sa stavom

22.05.2018. 11:50:00 - Lidija Čulo

pinkwashing izraela

Eurovizija u Jeruzalemu!

(Foto: YouTube/Screenshot)

Ovogodišnja pobjednica Eurovizije, 25-godišnja Izraelka Netta Barzilai, izazvala je mnoštvo reakcija  na svoj nastup među publikom koja broji i do 600 milijuna gledatelja, u zemljama koje se ni ne natječu. Simpatična djevojka s veselom catchy pjesmom bila bi samo to i eventualno meta glazbenih kritičara koji Euroviziju i dalje shvaćaju ozbiljno – da nije nastupila pod plavo bijelom izraelskom zastavom i k tome ponosno obznanila "Hvala vam! Volim svoju zemlju! Dogodine u Jeruzalemu!".

Bez sumnje, proklamiranju apolitičnosti usprkos, Eurovizija je politizirana od samih svojih početaka u 1950-ima, kada je trebala ujediniti politički razbucanu postratnu Europu. To se odrazilo i u  dosadašnjim sloganima kao što su "pod istim nebom", "svi kao jedan", "gradimo mostove" i "slavimo raznolikost" - što bi bilo lijepo kada bi stalo na današnjoj ujedinjenosti u aktualnoj renesansi narodnog obožavanja trash kulture 90-ih (koje smo i sami fanovi). U tom smislu naravno da sveopći kič Eurovizije nije problematičan: odavno ne igra ulogu talent već potreba da se stvori cirkus od pop ritmova, šljokica i etničkih melosa, da se ubaci barem jedan freak of the week i pjesma koju nitko ne razumije te zabave publika koja maše zastavicama u nacionalnom deliriju, balkanski tor zaraćen oko (ne)dodijeljenih bodova i Arapi koji na svojim nacionalnim televizijama zaborave prenijeti izraelski nastup.

Izrael se s Nettom savršeno uklopio: veseli catchy ritam, disko efekti, šarenilo, ne baš najinteligentniji kvazifeministički tekst, površno ubacivanje elemenata drugih kultura i KFC asocijacija, uz poštivanje pravila Eurovizije da nastup ne smije odašiljati nikakvu političku poruku – bilo tekstom pjesme, bilo gestama, govorima i sličnim. No, naravno da je svaki izlazak pred reflektore svojevrstan diplomatski potez.

Nakon pobjede Netti se osobno telefonski obratio izraelski premijer Netanyahu riječima: "Ti si izraelski najbolji ambasador", a ulice Tel Aviva preplavljene su šampanjcem, izraelskim i LGBTQ zastavama. Uoči nastupa dobila je i OUTmusic Award 2018, koju dodjeljuje OUTtv u ime svoje LGBTQ publike – nagrada ju je ganula do suza te ju je ponosno prihvatila uz zahvalu i poruku o ljepoti individualizma, snazi razmišljanja izvan okvira i razbijanju predrasuda.

Jednako kao što slavljenički Tel Aviv sa svojim plažama prikazuje Izrael kao (jedinu) modernu, demokratsku državu Bliskog istoka u kojoj je moguće uživati u osobnim slobodama, suncu, alkoholu i tulumarenju, tako i Netta prikazuje onaj Izrael koji je otvoren, kozmopolitski, zapadnjački orijentiran i voli sve što vole mladi. U Tel Aviv su posljednjih godina doslovce upumpani deseci milijuna dolara kako bi se dotični "gay capital of the Middle East" turistički promovirao kao takav.

Ne govori to čak toliko o Tel Avivu, tj. Izraelu – jer nije jedina takva zemlja u svijetu – koliko o njegovom okruženju: dokle god ne viđamo gay pride i šarolike koktel i pjena-partije u susjednim zemljama, to je lakše gurati priču o dobrom Izraelu i zatucanim, homofobnim Arapima/muslimanima koji ga žele uništiti (na stranu to što, ako nešto ne viđamo, ne znači da ne postoji – kao npr. organizacije za LGBTQ prava na Zapadnoj Obali, u Libanonu i Jordanu, te činjenica da je homoseksualnost ondje dekriminalizirana prije gotovo 70 godina i sl.). Trend pinkwashinga, u kojem legitimnu borbu LGBTQ zajednice za svoja prava koriste islamofobne i desničarske struje za ostvarenje svojih ciljeva, učinio je Izrael najčešćom metom kritika aktivista za ljudska/ženska/LGBTQ prava. Predbacuju mu upravo taj ciničan čin: davanja mogućnosti potlačenima da i sami postanu tlačitelji.

Naravno da bi bilo pretenciozno nečem naizgled toliko banalnom kao što je Nettin nastup samom po sebi učitavati lukavo osmišljene političke agende, ali on je savršen dio šire slike, mozaika bliskoistočne regije u kojem se "žene kamenuje, homoseksualce vješa, a kršćane progoni", kako je sam izraelski premijer Netanyahu rekao prije nekoliko godina. Netanyahu, premijer države u kojoj su na Gay prideu u Jeruzalemu prije 3 godine pripadnici ultra-ortodoksne organizacije Lehava ubili tinejdžerku i ranili još petero ljudi, države u kojoj su mete vlastiti židovski stanovnici podrijetlom iz Afrike, države u kojoj desnica sve više jača i u kojoj organizacije za zabranu arapsko-židovskih brakova djeluju javno, države koja financijski i vojno osigurava ilegalna naselja i doseljenike na palestinskim teritorijima. Države koja, u sjeni spektakla Eurosonga i nedavne svečane ceremonije otvaranja američke ambasade u Jeruzalemu, ubija prosvjednike u Gazi uz američki blagoslov u obliku veta na UN-ov zahtjev za istragom.

Šlag na cijeloj šarenoj torti bila je Nettina pobjedonosna izjava: "Dogodine u Jeruzalemu!" – ostavljajući time malo prostora sumnji da ova pobjeda neće biti politička provokacija. Jeruzalem time neće biti domaćin prvi put, no dok ga protivno stavovima EU i UN-a Izrael svojata kao svoj glavni grad i prkosi aktualnim premještanjem američke ambasade, održavanje glazbenog natjecanja pod parolama jedinstva u gradu koji je doslovno podijeljen bit će samo još jedan licemjerni potez. Umjesto ujedinjenosti kroz glazbu, što bi trebao biti pomalo ofucani lajt motiv ovog događaja, Palestinci i Izraelci će dobiti samo još više vojske na ulicama grada, još više razdvajanja i još više tenzija.

I dok se relativno veće osobne slobode, liberalniji zakoni i uživanje različitih životnih stilova Izraelaca unutar Izraela ne mogu negirati, pravo lice izraelskog režima vidljivo je s one strane granice koja se sve više pomiče, u načinu na koji tretira svoje sugrađane: Palestince zarobljene na teritoriju Gaze koji ne mogu napustiti jer im Izrael ne dozvoljava i kontrolira granice, koji su prisiljeni živjeti  unutar tog "najvećeg zatvora na otvorenom u svijetu", u nezaposlenosti čija je stopa dosegla gotovo 50% i još više za mlade te stalnoj borbi za goli opstanak.

Jednako tako, nitko ne može negirati probleme s kojima se uistinu suočavaju žene i pripadnici LGBTQ zajednice u zemljama Bliskog istoka, i čega kritika stoji – no kada glasove njihovih domaćih organizacija za ljudska prava otmu oni koji istovremeno sustavno institucionaliziraju diskriminaciju i šalju vojsku na civile, onda dobivamo upravo ono što vidimo: idoliziranje istih zbog jeftine zabave u šarenoj ambalaži koju nude.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Tagovi: eurosong, gaza, izrael, jeruzalem, palestina, pinkwashing, prozor us vijet

Vezani članci:

Facebook komentari

Iz drugih medija

AEM