Vrijeme je da sva seksualna i reproduktivna prava počnemo tretirati kao dio jedne cjeline – pružajući izbore, a ne izbor. Trenutno se nalazimo u limbu gdje postoji samo jedna tema razgovora koju su anti-choice aktivisti svojom retorikom nametnuli – pitanje pobačaja. Dopuštajući anti-choice aktivistima/kinjama da odvoje pitanje abortusa od ostalih seksualnih i reproduktivnih tema, uključujući i pitanje trudnoće te planiranja obitelji, dopustili smo im da diktiraju željenu naraciju, da diktiraju smjer dijaloga – vodeći nas umjesto prema naprijed – natrag u “kameno doba”. Pitate li se ponekad zašto su anti-choice aktivisti iz dijaloga isključili činjenicu kako je pitanje abortusa, jednako kao i pitanje trudnoće, jedna te ista tema – ona planiranja obitelji?
Zašto obećavaju “brda i doline” samo da se dijete rodi, a potom netragom nestanu nakon što je dijete rođeno? Čemu prazne floskule? E pa, dosta je bilo! Proširimo diskurs! Počnimo pitanje abortusa tretirati kao cjelinu, a ne kao zasebnu stavka dijaloga. Na kraju krajeva, riječ je o seksualnim i reproduktivnim pravima. Množini. Ne jednini.
Jednako kao što bi žena koja planira dijete i/ili djecu trebala biti informirana o svim aspektima trudnoće, od potencijalnih komplikacija, nuspojava, prenatalne skrbi do sve ostalo između, tako bi i žena koje odluči abortirati trebala imati pravo izbora (množina), jer i ona svojom odlukom planira svoju – obitelj. Ergo, ista je medalja, ona tjelesne autonomnosti, vlastitog tijela i svega povezano s njim, samo su konačne odluke – drugačije. Obje bi trebale biti slobodne javno progovoriti o svojim odlukama, pomoći u tome da proširimo diskurz! Razmislite o tome zašto anti-choice aktivisti koncentrirajući se samo na jednu temu istiskuju sve ostale? Zašto se boje izbora?
Planiranje obitelji
Hajdemo pričati o planiranju obitelji! Kada ono započinje? Spolnim odnosom? Stupanjem u bračnu zajednicu? Začećem djeteta? Ili je pitanje dostupnosti kontracepcije prvi korak dijaloga? Ipak, na svakom je od nas da samostalno upoznaje svoje tijelo te je neupitno kako je potreban otvoreniji dijalog o kontracepciji među mladima, jednako kao i šira dostupnost kontracepcijskih sredstava generalno, jer tu započinje tema planiranja obitelji. Razgovorom! Razgovorom s maloljetnicima koji se upuštaju u seksualne odnose, jer, vjerovali ili ne, i mladi se seksaju! Seksualnost je prirodni dio svakoga od nas. A opet, ako razgovorom počinjemo planiranje obitelji – zašto se onda anti-choice aktivisti toliko boje seksualnog odgoja u školama?
Hajdemo malo i o jednom drugom aspektu planiranja obitelji o kojoj anti-choice aktivisti šute – o ženama i muškarcima kojima je planiranjem obitelji uskraćeno mnoštvo korisnih informacija, prema kojima se odnosilo iz xy razloga na neprofesionalan način što je rezultiralo komplikacijama tijekom trudnoće, a kasnije i tijekom poroda. Razgovarajmo o ženama koje su zatrudnjele i rodile, postale majke, učinile ono što anti-choice aktivisti žele, a dobile katastrofalan tretman u međuvremenu? Zašto o tome ne pričamo javno? Zašto ne pričamo o kroničnom nedostatku educiranog medicinskog osoblja? O neadekvatnim uvjetima u rađaonama? Nepristupačnom medicinskom osoblju? Zašto je taj diskurs isključen iz mainstream medija? Zašto čujemo o ovoj temi samo od rijetkih neprofitnih udruga koje pokušavaju takve i ine teme progurati na “dnevni raspored”. Zašto? Bi li dubljim ulaskom u temu seksualnih i reproduktivnih prava netko mogao zaključiti kako su pronatalne politike u Republici Hrvatskoj za smeće? Kako su politike kojima se prebrojavaju “aktivne maternice” – noćna mora? Bi li širenjem diskursa mogli doći do puno, puno dodatnih problema za koje trenutno nema rješenja? Vjerojatno!
Tretmani u bolnicama
Hajdemo malo i o tretmanu žena u ginekološkim ordinacijama i rađaonama? U Hrvatskoj postoji veliki broj žena koje su tijekom trudnoće i poroda dobile neizmjernu podršku, ugodan okoliš i poštovanje zbog čega su se osjećale kao – ljudi, ali postoje i one koje su iz očaja rekle: “Nikada više!”? Zašto o tome ne pričamo javno? Zašto ne pričamo o ženama koje su zatrudnjele i rodile, postale majke, koje su učinile sve što anti-choice aktivisti svojom retorikom popuju, a ostavljene su same da se snalaze kako znaju i umiju, da komentiraju: “To ti je na kakvog ginekologa naletiš! Kakve sreće imaš da pogodiš pravog liječnika!”. Da komentiraju nešto što NE BI TREBAO BITI SLUČAJ! Gdje su anti-choice aktivisti u tim situacijama? Zašto ne viču kako su i žene svetinja, a ne samo njihova nerođena djeca? Mišljenja sam kako je previše mizoginije, šovinizma, rasizma i nasilja prisutno ondje gdje ne bi trebalo biti. Čini mi se ponekad kako su buduće majke prepuštene na milosti i nemilosti medicinskog osoblja, pogotovo prvorotkinje. Prepuštene su preopterećenom osoblju kojega kronično nedostaje, koje zaboravi s vremena na vrijeme kako smo svi – ljudi, koje zaboravi kako SVI zaslužujemo relevantne, provjerene informacije, informacije koje život znače. Zašto se malo govori o gestacijskom dijabetesu sve prisutnijem kod trudnica? O prolapsu maternice? Hemeroidima? Priraslicama? Životne ispovijesti brojnih žena govore u prilog tome kako su zahvaljujući projektu “Prijatelja djece” hrvatske bolnice prestale biti – prijatelji majki. Zašto o tome ne pričamo? Tko se zalaže tada za njihova prava? Za prava žena? Gdje su anti-choice aktivisti/kinje u takvim slučajevima?
909 problema žena kad odluče biti majke
Žene rađaju sve kasnije, u lošijem su fizičkom stanju, ali rijetko tko govori o potencijalnim komplikacijama i nuspojavama kasnorotkinje, rijetko tko govori o njihovim tegobama, jer u prvom planu nisu one – nego djeca. Rađanje. A što je s tom djecom kasnije? Zašto ne pričamo o mizernim porodiljnim naknadama? O kroničnom nedostatku vrtićkih kapaciteta?
Jedna mi je prijateljica, inače majka dvoje prekrasne djece, priznala kako ponekad ima osjećaj kako bi radi djece trebala iscijediti i zadnju kap krvi iz sebe, ali ako se požali da joj je teško – odmah postane ne-majka, ide na zid srama! Pitam ja vas od kuda je proizašao termin – “ne-majka”? Kao da žene nisu već na preopterećene svim razinama, od poslovnih do privatnih, pa im treba nabijati grižnju savjest ako se požale kako su – umorne! Gdje su anti-choice aktivisti da uskoče u pomoć umornim majkama?
Jeste li se ikada pitali zašto u našoj zemlji toliko kronično nedostaje ginekologa i ginekologinja? Primjerice, u njemačkom manjem okrugu u radijusu od 5 kilometara nalaze se čak tri ginekološke ordinacije, dok u Hrvatskoj žena mora iz Iloka u Osijek ka ginekologu/inji na pregled i konzultacije. A kada i gdje napokon “ulovi” slobodno mjesto u kakvoj bližoj ordinaciji, zbog opsega posla ginekologa i ginekologinja osjećaju se kao na alatnoj traci – “uđi i izađi” – zbog čega sva pitanja, sve nedoumice – umjesto da o njima porazgovaraju sa svojim liječnicima – pronalaze na internetu. Internetu! Mjestu gdje sve pršti od neprovjerenih informacija. Čast iznimkama.
Zašto ne diskutiramo malo o tome? Gdje su tu izbori? Gdje su izbori onima što se informiraju o zasnivanju obitelji, ali ne dobiju prave informacije jer im je uskraćen kvalitetan ginekolog/ginekologinja, osoba koja će odvojiti vremena za njih i odgovoriti im na sva njihova pitanja? Što je s pomoći majkama? S edukacijom o laktaciji? S najboljom njegom za dijete? Što je s milijun stvari između? S najboljom mogućnom skrbi za sve? Adekvatnim uvjetima? Poštovanjem? Što je s pravima na izbore? Gdje su anti-choice aktivisti – diskutirajmo malo o tome.
