Sa stavom

NEMOJ, NEMOJ SE UDAVATI - NIKADA, NIKADA!

Crtice iz antibračne propagande i djevojke koje ne treba ženiti

Crtice iz antibračne propagande i djevojke koje ne treba ženiti

“Tradicionalni brak je ugrožen! Tradicionalni brak je ugrožen!”, nema tko ne izvikuje – od političkih stranaka, svakojakih demografa, kršćanskih udruga do samog pape. Ne treba hiniti iznenađenost tim strahom, poznato je da navedeni vole ekonomske ugovore, a niti izborom riječi – ugroza je posljednjih mjeseci iznimno popularan pojam među političkom elitom. Ugroza je obuzela i premijera i Predsjednicu i ministra obrane. Ugroza je nova stabilnost, stabilnost je nova reforma.

Strah od propasti tradicionalnog braka nije moderna boljka. Bio je aktualan i, primjerice, davne 1923. godine, kada je nastala knjižica “Djevojke koje ne treba ženiti” autora R. Gerlinga. Riječ je o opomenama i savjetima za muškarce koji razmišljaju o braku (da ne biste ostale zakinute, ovdje je prvi, drugi i treći dio knjižuljka koji je nasmijao brojne korisnike i korisnice društvenih mreža). Ali, da pošteno dočaram svu tu silnu ugrozu, poslužit ću se i primjerima pojedinih portala, samoprozvanih komedijaša, estradnih dragulja i inih. Ovo možda jest sprd horor iz davne 1923., al’ nije da nema suvremenih istomišljenika.

Da bi među nasumce odabranim primjerima ipak bilo malo reda, prednost ima najstarije djelo, vodič za prepoznavanje bračnog materijala R. Gerlinga. Znate da neće nadobro kada odmah s prvih stranica zavrište nepobitne istine. Svoje pseudoznanstvene pamflete tim “nepobitnim činjenicama, istinama i spoznajama”, obično započinju konzervativne kontrarevolucionarne udruge poput U ime obitelji, Vigilare, 40 dana za život i njima slični i slične. Ipak, jedino nepobitno u djelu su eugenika, mizoginija, rasizam i homofobija.

{slika}

ROĐENJE KURVE (I TRAGEDIJE)

Mogla bih nabrajati sve sulude tvrdnje – da glupe žene imaju poseban oblik glave (čitavu klasifikaciju možete vidjeti na slici iznad), da su žene koje puno jedu nevjerne, da je najbolje oženiti djevojku čiji roditelji imaju toliko godina da, podijeljeno s brojem njezinih, daju broj 7, da ni slučajno ne treba ženiti kći jedinicu, da je hladna žena “često homoseksualac, a da to i ne zna” te da će plod konzumacije braka s hladnom ženom biti “s mržnjom rođen”, ali nepobitna istina o rođenim kurvama  ipak je nešto posebno:

“Rođenu kurvu lako je prepoznati po širokoj lobanji, malim visećim ušima istaknutim sljepoočnim kostima, ispupčenim zadnjim dijelom lobanje, tankom vratu.(…) Kurva može biti dražestna i privlačna, ali baš ispod mirisnog lišća krije se guja, i neka svaki čovjek slavi onaj sat kad je dobio korpu od ovakve žene. Između ovakve žene i gomile onih žena koje su sposobne da stupe i usreće jedan brak postoji bitna razlika, ali se i to sve da snažnom rukom izgladiti. Ima raznih načina za to i ja to neću ovdje pričati jer meni je zadatak da Vam rečem koje djevojke ne treba da oženite.

U nastavku, autor pojašnjava da su postojanje rođenih kurvi ‘dokazali’ Alexandre Parent du Châtelet i Jörg Lanz von Liebenfels. Potonji objašnjava da se “rođena kurva od obične prostitutke razlikuje i po spoljnim znacima. Po Lanz-Liebenfelsu to je izmiješan taman tip s okruglim, visokim očima i crnim obrvama, tupim i zakovrnutim nosom”. Lanz von Liebenfels (naravno) je arijevski filozof-okultist. Zagovarač rasne čistoću, istrebljenja ‘manje vrijednih’ rasa, uništenja demokracije, socijalizma i feminizma. Pokretač je antisemitskog časopisa “Ostara”, kojeg je volio prolistati Hitler, a nakon Drugog svjetskog rata Hitlera je optužio za krađu ideja.

ŽENA RADI ONO ŠTO BI NEŽENJA INAČE PLAĆAO

Kad smo kod uništenja feminizma i socijalizma, imao je Gerling i par zamisli o dinamici bračnih uloga. Onima koji se libe braka zbog ekonomskih razloga, ovako je to pojasnio:

“Prvo. (Kod pravog braka.) Žive dvoje prema prilikama isto tako jevtino kao što bi pojedinci živjeli, jer žena radi ono što bi neženja inače plaćao.”

Istom se logikom vodi i kapitalizam još od industrijalizacije. Ne želim time reći da se žene predindustrijskog doba nisu morale baviti djecom i kućanstvom, niti da muškarac tada nije bio glava kuće, već da se proizvodnja odvijala unutar obitelji pa se rad žena smatrao barem približno jednako vrijednim radu muškarca. Jednom kada se proizvodnja iz kućanstava preselila u tvornice, kapitalistima nije dugo trebalo da uvide prednosti sprege rodne podjele rada u kućanstvu i reprodukcije jeftine radne snage. Klasa najbogatijih onda od supružnica očekuje rađanje i pretvaranje kuće u dom – reprodukciju i emocionalni rad. Klasa eksploatiranih od supružnica očekuje da se nakon izrabljivanja u tvornicama dodatno pobrinu za dom i djecu.

Do kraja 19. stoljeća vladajuća klasa svoj je model obitelji uspješno nametnula kao prirodni i idealni model, djelomično i zato što je radnička klasa prihvatila ideju da je (ako nije nužno) bolje da žena ostane kući te se intenzivnije bavi djecom i kućanskim radom jer tako će se, vjerovali su, poboljšati kvaliteta života čitave obitelji.

Posljedice takvog modela oslikala je i Virginia Woolf u knjizi Vlastita soba

“Kada bismo je u čežnji da trenutak ovjekovječimo datumom i godišnjim dobom pitali: Ali što ste radili 5. travnja 1868. ili 2. studenog 1875., ona bi pogledala u prazno i rekla da se ničeg ne može sjetiti. Jer večere su skuhane; tanjuri i šalice oprani; djeca poslana u školu i otišla u svijet. Od svega toga ništa ne ostaje. Sve je ishlapjelo. Nema biografije ili povijesti koja bi o tome mogla reći ijednu riječ.” 

Aleksandra Kolontaj 1909. godine piše da je u uvjetima klasno podijeljenog društva nemoguće stvoriti nove modele obitelji i braka te da samo “fundamentalne reforme koje će prebaciti odgovornosti i zadaće s obitelji na društvo i državu” mogu dovesti do realizacije “ideje slobodne ljubavi”. Emma Goldman kritizira usmjerenost obrazovanja na idealiziranje braka i zanemarivanje seksualnog odgoja te kao ključan problem identificira (u kamen uklesanu) superiornost muškarca u postojećem modelu. Na ovim je prostorima Antifašistička fronta žena radila na (p)odruštvenjavanju kućanskog rada, kroz zahtjeve kao što su radnički restorani i praonice (te mnoge druge zahtjeve), koji bi neke segmente nevidljivog kućanskog rada učinili društvenim i vidljivim.

DIO MOZGA ZA OBJEKTE, DIO UGAŠEN

Vratimo se djevojkama koje ne treba ženiti. Osim savjeta i opomena, Gerling, pseudoznanstveni Tinder svoga doba, od onih koji stupaju u brak ima i zahtjeve: 

“Od čovjeka zahtijevam zdravlje, snagu i razumijevanje, od žene ljepotu, estetski izraz njezine tjelesne neprekornosti i sve one atribute koje majka djeci ustupa kao čednost”.

Čednost. Najčešći tag ispod članaka na portalu Žena vrsna, na kojem se bračni savjeti, osim eugenike, ne razlikuje pretjerano od Gerlingovih. Jedna od dodirnih točaka sigurno su nepobitne istine. Kao što Gerling tvrdi da je lezbijstvo abnormalnost, tako autorica članka “Čedno odijevanje: koji je smisao?” tvrdi da “kada muškarci vide provokativne fotografije žena, te fotografije povezuju s glagolima koji su povezani s funkcionalnošću i iskorištavanjem. Aktivira se dio muškarčeva mozga koji je povezan s objektima – iz toga proizlazi objektiviziranje. Dalje još argumentiraju da je kod nekih muškaraca cijeli jedan dio mozga “koji inače analizira osjećaje, misli i namjere druge osobe” ugašen.

ŠTA’Š OŽENIT

Humoristično bi se moglo natuknuti da je “poznatom bosanskom youtuberu” (kako ga naziva Slobodna Dalmacija) ugašen neki dio mozga, kako nepobitno tvrde Žene vrsne. On je svoj vlog  smjestio u bračno-savjetovališni žanr, pa kaže, na tragu R. Gerlinga, da žene određenog stila odijevanja ne mogu biti dobre supruge i majke te da će ih “vjerojatno na kraju muževi tući jer nisu dobre supruge i majke, a sve to nisu jer se odijevaju na način koji kaže: ‘Dođi, uzmi me i radi sa mnom što hoćeš'”, piše Libela. Krive su jutuberu žene i za silovanja i premlaćivanja jer – provociraju (što drugo). Pa se taj ‘urnebesni’ video uradak masovno šerao, objavljivao kao vijest u medijima i krasno se normaliziralo nasilje prema ženama.

{slika}

PIVAJ!

Kao što sam u uvodu najavila, ubacit ću i malo estrade. Nigdje, uostalom, strah od ugroženosti tradicionalnog braka i ugroženosti ženskom emancipacijom nisu ljepše opjevani. Jedan od uspješnijih primjera zazivanja tradicionalnih odnosa sigurno je uspješnica Igora Štimca “Mare i Kate”. Pa kaže:

Više ja ne razumin

ove cure mlade

ja sam zadnji od pravih

nisu one za me

 

Više ja ne razumin

ča bi one tile

kad bi barem ženske bile

ono ča su bile (PIVAJ!)

 

Igor je, daštaje, “zadnji od pravih”.

{slika}

APOKALIPSA DANAS

Povjesničarka Stephanie Coontz u knjizi “Povijest braka” ovu ugrozu tradicionalnog braka objašnjava na sljedeći način:

“Iluzija o prošlosti ispunjenoj dobrim brakovima jedan je od načina na koji ljudi izražavaju nezadovoljstvo drugim aspektima suvremenog života”

Pojam “tradicionalnog braka” podložan je subjektivnom tumačenju – crkva ga vidi kao odnos u kojem je žena pokorna, čedna, kojoj je majčinstvo jedini dozvoljeni smisao života, kapitalizam ga vidi kao reprodukciju jeftine radne snage, nasumična osoba ga možda vidi kao brak svojih roditelja. Ali historijski gledano, “tradicionalni brak” je ekonomski ugovor čiji je cilj nastavljanje loze, akumulacija imovine ili radne snage za rad u polju, za aristokraciju i ojačavanje političkih veza. U sve bi se ponekad i ljubav slučajno uplela, ali definitivno nije bila ključni faktor.

Tek u 17. stoljeću na scenu stupa ideja braka kao intimnog čina, a stoljeće nakon legaliziraju se razvodi. Paralelno s tim javlja se ideja  ugroze tradicionalnog braka, jer crkva, država (i nerijetko roditelji) reagiraju kao svatko tko izgubi moć – tu moć žele nazad.

Svatko tako svoju verziju ugroze vidi kao onu koja će satrti ljudski rod (i slični nostalgično-apokaliptični scenariji). Doajen apokaliptičnih scenarija čiji je korijen u “militantnom sekularizmu i rodnoj ideologiji” Vice Batarelo tako je u travnju na sva zvona razglašavao promociju knjige “Udaj se i budi podložna” talijanske autorice Costanze Miriano. Dotična, piše Vox feminae, u situacijama svađe ili rasprave s mužem savjetuje:

“Ugrizi se za jezik i imaj hrabrosti pričekati i vidjeti što se dogodi kad svijet bude zakinut za tvoje mišljenje.”

{slika}

Doajena Vicu ovaj put neću analizirati jer je vjerojatno prezauzet zataškavanjem divljenja (fotkice na fejsu i to) kardinalu Georgeu Pelli optuženom za pedofiliju.

Na kraju valja napomenuti da je, kao što je Costanza Miriano bračno-savjetovališni žanr obogatila nastavkom “Oženi je i umri za nju” , i Gerling 1923. svoj savjetodavni rad proširio na žene te savjete i opomene popisao u djelu “Muškarci za koje se ne treba udavati!”. Ako naiđem i na taj hit, obećavam nastavak.

Dotad se držite Jasminove “U braku uvijek netko bude gubitnik”[i] – najčešće od  osovine crkva-kapitalizam-patrijarhat, dodala bih.



[i] Dio pjesme Jasmina Stavrosa “Nemoj se udavati” (koju nije izveo na prvom Hodu “za život”)

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.