Sa stavom

17.06.2017. 08:18:00 - Erma Mulabdić

kršenja prava radnica

Imam ženu koja mi čisti: radnička prava i uslovi rada u kući

(Foto: Paul Meyer/Flickr, CC BY-NC-ND*)

Smanjenjem pritiska patrijarhalnih struktura na isključivu podjelu sfera djelovanja muškaraca i žena, prvih u javnom prostoru, drugih u kući, došlo je i do sve većeg učešća žena na radnom tržištu. Poslove u sektorima ekonomije sa prepoznatim proizvodnim kapacitetima i plaćenim djelatnostima, žene su samo nadodale već postojećim neprepoznatim i neplaćenim poslovima – onim u kući. Iako su se načini proizvodnje promijenili dolaskom industrijalizacije, promjene u društvenim normama i patrijarhalnim poimanjima uloga žena i muškaraca u društvu se dešavaju, i danas dan, mnogo sporije od ekonomskog razvoja.

Sa povećanjem ekonomske moći žena i njihovim većim udjelom u ukupnoj, statistički izmjerenoj, radnoj snazi, rasla je i potreba za olakšanjem barem jednog dijela "radnih obaveza" tj. rada u kući. Rad u kući podrazumijeva obavljanje kućanskih poslova kao što su čišćenje i kuhanje, ali u svom širokom obimu društvenog shvatanja taj posao obuhvata i odgoj i obrazovanje djece, te brigu za bolesne i starije i zadovoljavanje ostalih potreba porodice. Kada govorimo o radu u kući možemo da govorimo o neplaćenom i plaćenom radu. Tradicionalna rodna uloga žene kao domaćice podrazumijeva obavljanje rada u kući besplatno i ta uloga je utemeljena na historijskoj isključenosti žene iz javnih društvenih sfera, a time i iz prepoznatih proizvodnih i trgovinskih procesa koji služe na namicanje kapitala. Dakle rad koji se obavlja u privatnoj sferi, bez jasne funkcije proizvodnje, ostaje bez ekonomske vrijednosti. Sa izlaskom žene iz sfere kuće taj rad postaje monetiziran i eksternaliziran.

Radnik/ica u kući predstavlja osobu koja obavlja poslove u domaćinstvu u okviru određenog radnog odnosa i najčešće ih upošljavaju fizička lica (ILO, 2011). Analiza Međunarodne organizacije rada (ILO) iz 2010. godine kaže da je te godine 52,6 miliona žena i muškaraca obavljalo ovu vrstu poslova, a ovaj sektor ima najveći udio u ekonomiji zemalja u razvoju u Južnoj Americi i Karibima. Prema rezultatima ILO analize jasno je da, iako veliki broj muškaraca učestvuje u obavljanju poslova u domaćinstvima najčešće u ulogama baštovana, šofera ili obezbjeđivača, 83% svih radnika u domaćinstvima su ustvari radnice. Svaka trinaesta žena na svijetu koja je u radnom odnosu zaposlena je u domaćinstvu. Sektor plaćenog rada u kući je dakle izuzetno feminiziran i globalno ženama predstavlja ulaz na tržište rada (ILO, 2013, str. 22).

Pored rodnog karaktera rada u kući, ovaj sektor je uveliko obilježen trendom međunarodnih migracija, te se za ovu oblast ekonomije može reći da ima neokolonijalni karakter. To je pogotovo vidljivo u zemljama zapadne Evrope gdje u domaćinstvima rade uglavnom imigranti/imigrantkinje koji inače dominiraju u nisko plaćenim djelatnostima i prekarijarnim poslovima (ILO, 2013, str. 23). Za imigrante je okvir sive ekonomije rada u kući ponekad jedini način privređivanja zbog njihovog neregularnog boravka u zemlji ili otežanog procesa ostvarivanja boravišnih i radnih dozvola. U tim slučajevima imigranti/kinje bivaju primorani/e da prihvate uslove radnog odnosa koji ne zadovoljavaju standarde, a u velikoj većini slučajeva krše i osnovna radnička prava, te stavljaju radnika ili radnicu u položaj u kojem zavise od poslodavca. Uzimajući u obzir da žene dominiraju ovim sektorom, jasno je da su neproporcionalno pogođene svim nepravilnostima, te da generalno imaju manje prava na dostojanstven rad.

Kad je riječ o zapadnoj Evropi, ILO analiza pokazuje da su zemlje koje najviše eskternaliziraju rad u kući Španija, Italija i Francuska, te da sve tri zemlje, zajedno sa ostalim državama u toj regiji, imaju zajedničku tendenciju da za tu djelatnost upošljavaju najviše žene i to strankinje (ILO, 2013, str. 35).  U Španiji je 2005. godine 36% imigrantkinja bilo zaposleno u domaćinstvima, a one su uglavnom dolazile iz zemalja španskog govornog područja (Južna Amerika), (Ibid, str. 35). Prema analizi urađenoj za Evropsku komisiju 2011. godine, u Španiji je 70% rada u ovom sektoru bilo neprijavljeno, a u Njemačkoj čak 90% uzimajući u obzir i različite načine interpretacije poslova (Farvaque, 2012, str. 6).

Najčešći način upošljavanja osoba za rad u kući u Velikoj Britaniji je kroz preporuke trenutnih poslodavaca ili kroz preporuke svojih rođaka. Lična poznanstva i preporuke su ponekad važnije od zvanja i diploma, tako da poslovi u domaćinstvima obično kruže unutar jedne etničke grupe ili klasne skupine (Cox, 2000). Autorica Salazar Parreñas govori o tome kako univerzitetski obrazovane Filipinke napuštaju poslove relativno visokih pozicija u svojoj zemlji i idu da rade u Rim ili Los Angeles na poslovima za koje su potrebne znatno niže kvalifikacije ali na kojima zarađuju više nego kod kuće (Salazar Parreñas, 2001).

Rad u domaćinstvu nije isključivo oslonjen na radnu snagu migranata i migrantkinja, već uključuje učešće domaće radne snage koju pružaju osobe nižeg staleža. Prema tome je moguće zaključiti da rad u kući nema korijen samo u kolonijalizmu već i u ropstvu i drugim oblicima služenja (Vasanthi, 2011). Vasanthi napominje da postoje društveno-ekonomski faktori koji guraju ljude u ovu djelatnost a to su najčešće ekonomska nesigurnost i neizvjesnost. Uzroci porasta potražnje za radnom snagom u domaćinstvu su ranije pomenuto povećano učešće žena na radnom tržištu, ali i starenje stanovništva, otežanost radnih procesa, nedostatak javne brige i balansa između posla i slobodnog vremena. Neki od faktora koji privlače potencijalne radnike/ice predstavljaju: lakoća pristupa i ulaza na tržište, priroda posla i činjenica da posebne kvalifikacije nisu potrebne (Vasanthi, ibid).

U svojoj analizi koja prati Konvenciju 189 o dostojanstvenom radu radnika u domaćinstvima (ILO, 2011), ILO navodi kako je vrsta ugovora između poslodavca i radnika/ice u domaćinstvu vrlo sirova, sa fiksnim uslovima oko kojih nema pregovaranja, te zbog toga podsjeća na neki vid feudalnog radnog odnosa (ILO, 2013). Tim gora je činjenica da se ovaj tip rada ne spominje u zakonima o radu mnogih zemalja na svijetu, uključujući i Bosnu i Hercegovinu, jer se ne smatra javnim interesom, zbog toga što se njime ne ostvaruje profit, ne postoji proces proizvodnje, niti finalni proizvod. Uzimajući u obzir činjenicu da u ovom sektoru preovladavaju žene, to znači da su one u ovom slučaju isključene iz društvenih politika, a time i iz zakonodavstva.

Kako bi se promijenili uslovi u kojima rade osobe koje rade za domaćinstva, to jeste kako bi se doprinijelo regularizaciji rada u kući, ILO i stručnjaci u ovoj oblasti nalažu da je potrebno prvo definirati ovu vrstu posla jer zbog svojih specifičnosti ne potpada pod tradicionalnu konceptualizaciju rada kao posla kojeg obavljamo van kuće ili na nekom fiksnom mjestu, te u okviru određenog broja sati. Prema nekim razmišljanjima, i u zavisnosti od kulturoloških razlika, briga za djecu (i starije) ponekad ne spada u istu vrstu poslova kao čišćenje, kuhanje itd. zbog potrebe za dodatnim vještinama (rad s djecom, osnovno poznavanje zdravstvene zaštite i sl.). Međutim, kako bi obuhvatila cijeli skup poslova koji se obavljaju u domaćinstvima, a ne u nekoj javnoj sferi, ILO definicija rada u kući podrazumijeva i brigu za djecu i starije/nepokretne. Ekonomija brige (u privatnoj i javnoj sferi) se posmatra kao poseban fenomen izučavanja javnih politika i fiskalnih prioriteta koji takođe ima ogroman rodni karakter, ali i perspektivu obrazovanja i učešća žena na radnom tržištu generalno.

Poslije definisanja rada u kući, ono što je izuzetno važno učiniti kao sljedeći korak ka stvaranju prostora za ostvarivanje radničkih prava jeste njegova regularizacija, to jeste izvlačenje poslova tog tipa iz okvira sive ekonomije i privatnih ugovora u okvire zakona o radu. Prema podacima ILO organizacije, samo 10% radnika/ica u domaćinstvima globalno imaju ista prava kao radnici/ce u ostalim djelatnostima (ILO, 2013). U zemljama Evropske unije urađeni su određeni napori da se regulariziraju poslovi u domaćinstvima, pogotovo uzimajući u obzir da ih najviše obavljaju žene koje dolaze iz zemalja koje nisu članice Unije.

Studija koju je 2012. Godine radila konsultantska kompanija Orseu za Generalni Direktorat za zapošljavanje, socijalnu politiku i jednake mogućnosti Evropske komisije prikazala je set javnih politika koje su neke od zemalja članica napravile da bi od neprijavljenih poslova u domaćinstvima stvorile registrovanu djelatnost sa konkretnim uslugama i poreskim obavezama, ili kao što je slučaj u većini zemalja, poreskim olakšicama (Farvaque, 2013, str. 7). Jedan od načina kako podstaći ljude da kupuju prijavljene usluge rada u kući jeste smanjiti cijenu tih usluga u odnosu na one neprijavljene. Neki od pristupa smanjenju cijene jesu smanjenje PDV-a na usluge, smanjenje troška radne snage usljed ukidanja obaveze plaćanja doprinosa, ili čak omogućavanja kompanijama da snose dio troškova u okviru svojih politika upravljanja ljudskim resursima (Farvaque, ibid).

Drugi vid pravne regulacije poslova u domaćinstvima je tzv. sistem vaučera koji se pokazao najviše uspješnim u Francuskoj i Belgiji. Vaučeri predstavljaju jedan vid ugovora ili načina plaćanja za usluge rada u kući kojima upravlja država i koji administrativno olakšava unajmljivanje osoba jer su u njemu automatski uračunati porezi na doprinose. Ovaj vid regulacije je namijenjen razvijanju sfere potražnje gdje potencijalni poslodavci imaju veliku mogućnost izbora, ne kao kod samog novca, ali taj izbor je kanalisan na određeni set usluga i to ovaj sistem čini više učinkovitim. Razlike su te da je u Francuskoj moguće unajmiti osobu direktno i to za usluge brige i kućanskih poslova, a u Belgiji je moguće dobiti usluge samo preko kompanije kao posrednika i samo usluge kućanskih poslova. U Njemačkoj je sistem mini poslova revolucionirao način upošljavanja jeftine radne snage na kraće periode, uz poreske olakšice i direktnim ugovaranjem između poslodavca i zaposlenika/ce (Farvaque, 2013, str. 33). U svakom slučaju, navedene politike su osmišljene da učine prijavljene usluge primamljivijima, smanji nezaposlenost i spriječi kršenje osnovnih radničkih prava zaposlenih u ovom sektoru.

Iako nude rješenja za akutne probleme neprijavljenog rada i radničke eksploatacije, javne politike zemalja zapadne Evrope se ne dotiču korjena problema a to su rodne uloge i podjela rada na muški i ženski. Sama činjenica da odlaskom žene na posao izvan kuće zahtijeva unajmljivanje nekoga da je zamijeni u njenim poslovima u kući, govori o nedostatku svijesti o tome da je briga o kući i porodici zajednička odgovornost svih njenih članova i članica. Uz to je bitno istaći da je bolji položaj određenih žena i njihova veća sloboda i učešće u različitim sferama društva, ostvarena na osnovu činjenice da druge žene, najčešće drugih rasnih, nacionalnih i klasnih obilježja, preuzimaju teret kućnih poslova u prekarijarnim uslovima, i često bez osnovnih radničkih prava. Dakle, u društvima u kojima preovladava tržišna ekonomija rodna ravnopravnost se žrtvuje za potrebe proširenja tržišta ostvarivanja dodatnog kapitala.

Naposlijetku, pravna rješenja koja se nude da izbave radnike i radnice u domaćinstvima iz okvira eksploatacije, u isto vrijeme cementiraju odnos servilnosti na kojem se ova vrsta rada zasniva. To je naročito problematično kada su u pitanju radnici/e stranog porijekla.

Postoji niz razloga iz kojih je u posljednjih nekoliko decenija došlo do porasta u potražnji osoba za obavljanje kućanskih poslova i/ili brige za djecu ili starije. Sva ranije pomenuta istraživanja se slažu da je osnovni razlog veće učešće žena na radnom tržištu, ali i starenje populacija, te potreba za boljim omjerom sati provedenih na poslu i odmaranju (tzv. work-life balance). Zbog percepcije rada u kući kao isključivo privatnog domena i obaveze koja tradicionalno pripada ženi, domaćinstva se odlučuju na eksternalizaciju rada u kući ka neprijavljenim radnicama i nelegalnim uslovima rada. S ciljem smanjenja neregularnosti i iskorištavanja u okvirima djelatnosti rada u domaćinstvu zemlje čije ekonomije imaju veliki udio ove djelatnosti su radile na prepoznavanju rada u kući kao jednog od sektora tržišta rada i razvijanju javnih politika koje će izvesti ovaj sektor iz okvira neformalnog u formalno i omogućiti osobama kojima je ovo jedini način privređivanja da rade dostojanstveno i uživaju jednaka prava kao sve druge osobe u radnom odnosu. S druge strane, javne politike ne uzimaju u obzir osnovne uzroke problema koji su ukorjenjeni u rodnim ulogama i podjeli rada između spolova.

 

Bibliografija

Cox, Rosie. Exploring the Growth of Paid Domestic Labour: A Case Study of London. Geography, Vol. 85, No. 3 (Juli 2000), str. 241-251. http://www.jstor.org/stable/40573705

Farvaque, Nicolas (ORSEU). Developing personal and household services in the EU. A focus on housework activities. Izvještaj prema DG Employment, Social Affairs and Social Inclusion, januar 2013. http://ec.europa.eu/social/main.jsp?catId=738&pubId=7664  

International Labor Organization. Convention C189 - Domestic Workers Convention, 2011 (No. 189). Dostupno na stranici: http://www.ilo.org/dyn/normlex/en/f?p=NORMLEXPUB:12100:::NO:12100:P12100_ILO_CODE:C189:NO [Pristupljeno 23.05.2017].

International Labor Organization. Domestic workers across the world: Global and regional statistics and the extent of legal protection, 2013. Dostupno na stranici: http://www.ilo.org/wcmsp5/groups/public/---dgreports/---dcomm/---publ/documents/publication/wcms_173363.pdf Pristupljeno 23.05.2017.

Salazar Parreñas, Rhacel. Servants of Globalization: Women, Migration and Domestic Work, 2001. Dostupno na stranici: http://www.li.suu.edu/library/circulation/Gurung/soc4500sgServantsOfGlobalizationSp12.pdf Pristupljeno 24.05.2017.

Vasanthi, Nimushakavi. Addressing Paid Domestic Work: A Public Policy Concern.

Economic and Political Weekly, Izdanje 46, Br. 43 (oktobar, 2011), str. 85-93. Dostupno na stranici: http://www.jstor.org/stable/23047762 Pristupljeno 24.05.2017.

*CC BY-NC-ND - https://creativecommons.org/licenses/by-nc-nd/4.0/

Tagovi: domaćinstvo, imigrantkinje, neplaćeni kućanski rad, rad, radnice, radnička prava, radništvo, rodna ravnopravnost, zakon o radu

Vezani članci:

Facebook komentari

Iz drugih medija

AEM