Prije nekoliko godina, nigerijska spisateljica Chimamanda Ngozi Adichie primila je pismo u kojem je prijateljica iz djetinjstva, koja je nedavno postala majka, pita kako da odgoji svoju djevojčicu da bude feministkinja. Svoj je odgovor Adichie pretočila u novu knjigu, “Dear Iljeawele”, koja sadrži 15 prijedloga kako osnažiti kćer da postane jaka, neovisna žena. Evo jednog od prijedloga.
Čuvajte se takozvanog “lite” feminizma, ideje o uvjetnoj jednakosti žena. Molim vas, posve je odbacite. To je šuplja, apologistička i promašena ideja. Feminizam je kao trudnoća – ili to jeste, ili niste. Ili vjerujete u potpunu ravnopravnost muškaraca i žena, ili ne.
Lite feminizam koristi analogije poput “On je glava, a ti si vrat”, ili: “On vozi ali ti si na suvozačevu mjestu”. Još je više problematična ideja unutar lite feminizma da su muškarci prirodno superiorni ali se od njih očekuje da “dobro tretiraju žene”. Ne, ne i ne. Za dobrobit žena potrebno je više od dobre volje muškaraca.
Lite feminizam koristi jezik “dopuštanja”. Evo kako progresivna britanska tiskovina opisuje supruga Therese May, britanske premijerke: “Phillip May u politici je poznat kao čovjek koji je stao u drugi plan, dopustivši svojoj supruzi Theresi da zablista”.
Dopustivši.
Preokrenimo to. Theresa May dopustila je svom suprugu da zablista. Ima li to smisla? Kada bi Phillip May bio premijer, možda bismo čuli tek da ga njegova supruga “podržava” iz pozadine, da je “stala iza” njega ili da “stoji uz njega”, ali nikada ne bismo čuli da mu je “dopustila” da zablista.
“Dopustiti” je problematičan izraz. Kada koristimo izraz “dopustiti”, radi se o moći. Često ćete čuti izjave pripadnica nigerijskog ogranka Society of Feminism Lite: “Neka žena rade što god želi, sve dok to muž dopušta”.
Muž nije ravnatelj. Žena nije učenica. “Dopustiti” i “smjeti”, ako se koriste jednostrano – a gotovo se isključivo tako i koriste – nikada ne bi trebali biti u rječniku ravnopravnog braka. Još je jedan frapantni primjer lite feminizma kada muškarac izjavi: “naravno da žena ne mora uvijek obavljati kućanske poslove; ja ih preuzmem svaki put kada mi je žena na putu”.
Sjećate se kako smo se prije nekoliko godina smijali onom zlobnom tekstu napisanom o meni? Autor me nazvao “gnjevnom”, kao da je gnjev nešto čega se treba stidjeti. Naravno da sam gnjevna. Gnjevna sam zbog rasizma. Gnjevna sam zbog seksizma. No, nedavno sam došao do spoznaje da sam više gnjevna zbog seksizma nego zbog rasizma” jer se u svom gnjevu radi seksizma često osjećam usamljeno. Jer ljudi koje volim i među kojima živim bespogovorno priznaju rasnu, ali ne i rodnu nejednakost.
Nebrojeno puta su osobe do kojih mi je stalo – muškarci i žene – očekivale od mene da argumentiram i dokazujem seksizam (Jasno, mnogo se češće od ljudi još uvijek očekuje da “dokažu” rasizam, ali izvan mog uskog kruga). Nebrojeno su puta osobe do kojih mi je stalo posve zanemarile ili umanjile seksizam.
Poput našeg prijatelja Ikenge, uvijek spremnog osporiti da je nešto uzrokovano mizoginijom, nikad zainteresiranog za slušanje ili sudjelovanje, uvijek spremnog objasniti da su zapravo žene te koje su privilegirane. “Iako svi misle da je moj otac “glavni” u obitelji, iza scene je zapravo za sve odgovorna majka”, izjavio je jednom, vjerujući da pobija seksizam. No, time je samo dokazao moju tezu. Zašto “iza scene”? Ako žena ima moć, zašto tu činjenicu uporno sakrivamo?
No, evo tužne istine: ovaj je svijet pun muškaraca i žena koji ne vole snažne žene. Uvjetovani smo smatrati snagu muškom karakteristikom i snažne žene nenormalnima. Zato ih se i dovodi u red. Tražimo od snažnih žena da budu skromne, da se smiješe, da budu zahvalne, da budu domaćice. Ništa od toga ne tražimo od snažnih muškaraca, što pokazuje da naša nelagoda ne potječe od snage, nego od žena. Prosuđujemo snažne žene strože nego što prosuđujemo snažne muškarce, a upravo nam to omogućuje lite feminizam.
O autorici:
Chimamanda Ngozi Adichie autorica je poznatih romana “Purple Hibiscus”, “Half of a Yellow Sun” i “Americanah”, kao i zbirke kratkih priča “The Thing Around Your Neck”. Ova dobitnica MacArthur Foundation stipendije boravi u SAD i Nigeriji.
Prevela i prilagodila: Silvija Jakovljević
