Sa stavom

08.03.2017. 09:19:26 - Katarina Pavičić-Ivelja

Nema nazad, samo naprijed!

Novi zakon ne smije posredno onemogućavati abortus

Zakon o pobačaju prema odluci Ustavnog suda nije proglašen neustavnim uz zaključak da se, u obliku u kojem je navedeni zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece trenutno na snazi, ne radi o narušavanju ravnoteže između slobode i prava žene te interesa za zaštitu svakog života. No, usprkos odluci o odbacivanju zahtjeva o revidiranju ustavnosti navedenog zakona Hrvatski je sabor unutar dvije godine dužan donijeti novi zakon glede ove nadasve osjetljive teme, čime trenutno nije ponuđeno nikakvo konkretno rješenje već se radi o pokušaju Ustavnog suda da se ogradi od prisutnog problema prebacivši odgovornost na Hrvatski sabor kao nosioca zakonodavne vlasti u Republici Hrvatskoj.

Kako prenosi N1, prema izjavi predsjednika Ustavnog suda Miroslava Šeparovića, odbačen je prijedlog kojim se zahtjeva da se postojeći zakon proglasi neustavnim. U kontekstu navedenog zahtjeva se ne radi o ikakvoj novonastaloj situaciji. Naime, radi se o prijedlogu starom čak 26 godina upućenom od strane udruge Hrvatski pokret za život i obitelj. Još 1991. godine, pitanje legalnosti pobačaja pokrenuto je od strane katoličke aktivistkinje Ružice Ćavar, ali tek je 2009. zakon uistinu podvrgnut razmatranju relevantnih stručnjaka. Na ovaj već postojeći prijedlog nadovezala se udruga U ime obitelji koja je krajem listopada 2016. godine predala vlastitu svojevrsnu 'dopunu' već postojećeg zahtjeva utemeljenu na smatranju da sadašnji zakon djeluje protivno Ustavu na temelju članka 21. drugog stavka koji se odnosi na osobne i političke slobode i prava svih građana Republike Hrvatske. U prethodno navedenom članku naime stoji da svako ljudsko biće ima pravo na život, što također korespondira i s člankom 2.1 odjeljka I.1 Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. U članku stoji da je svačije pravo na život zaštićeno zakonom te "nitko ne smije biti lišen života osim u izvršenju sudske presude na smrtnu kaznu [ukoliko je ista u određenoj državi dopustiva] za kaznena djela za koje je ta kazna predviđena zakonom."

Temeljem navedenih članaka otvoren je prostor prvome od dva prigovora prisutna u raspravi o ustavnosti postojećeg zakona kojim se određuje količina prava koja žena uživa u pogledu donošenja samostalne odluke o pobačaju te okolnosti pri kojima je ista važeći temelj za izvršavanje postupka abortusa. Prvi prigovor, a ujedno i onaj naizgled manje problematičan, prema nalogu Ustavnog suda Hrvatskom saboru tiče se činjenice da "osporeni Zakon formalno nije usklađen s Ustavom, budući da sadrži pojedine pravne institucije ili pojmove koji više ne postoje u ustavnom poretku Republike Hrvatske (primjerice, organizacije udruženog rada, kaznene odredbe izražene u dinarima)."  Prema izjavi M. Šeparovića, navedeni prigovor sam po sebi nije presudni faktor pri utvrđivanju (ne)ustavnosti stoga što "sama činjenica da su zakoni doneseni po starom ustavu, ne znači da su oni nevažeći i da su u neskladu s Ustavom".

Drugi prigovor mnogo je problematičniji, a tiče se nesuglasnosti s Ustavom iz 1990. godine. Navedeni je prigovor mnogo problematičniji jer pretpostavlja prijedlog rješenja sukoba između pro-life i pro-choice stajališta te odredi kada zakonski započinje život, a u skladu s tim, posljedično i definira dostupnost pobačaja. Ustavni sud tu je odluku odlučio prepustiti Hrvatskom saboru kao temeljnom zakonodavnom tijelu. U Hrvatskoj je pobačaj na zahtjev trenutno omogućen svakoj ženi koja postupku odluči pristupiti do isteka 10. tjedna od začeća, dok za svaki kasniji termin pobačaja mora odobriti komisija. Slučajevi u kojima se pobačaj odobrava i nakon 10. tjedna trudnoće uključuju ugrožavanje života žene, deformacije ploda ili pak trudnoću kao posljedicu krivičnih djela poput silovanja ili incesta. Naime, mnogi pobornici pro-life retorike sadašnji zakon smatraju kršenjem prethodno navedenog članka 21. drugog stavka Ustava koji pretpostavlja život kao temeljno ljudsko pravo. Nigdje u hrvatskom Ustavu nije navedeno da se pravo na život odnosi na nerođeni embrij star nekoliko tjedana i vrlo je teško legitimizirati takvu tvrdnju. Ovdje je već moguće zaći u filozofsku ili pak vjersku domenu rasprave o abortusu i pitanju početka života, koji za pro-life zagovornike zabrane abortusa počinje već začećem, no ulaskom u tu raspravu odvraća se fokus od trenutnog problema izmjene zakona. Ono što je dakle važnije naglasiti u ovom kontekstu je činjenica da se Ustav odnosi na prava svake rođene osobe oko čijeg se postojanja ne vode nikakve vjerske, filozofske ili medicinske polemike. Naime, s medicinskog stajališta embrij u periodu dopuštenom za pobačaj nije osoba te stoga ne može i ne smije uživati veća prava nego što ih uživa živa, već davno rođena žena u čijem se tijelu nalazi. Dakle, pozivanjem na kršenje temeljnog prava na život nemoguće je proglasiti postojeći zakon neustavnim. Također, člankom 22. drugog stavka Ustava svakoj je osobi zagarantirano i pravo na privatnost, slobodu i dostojanstvo te bi upravo zabrana pobačaja predstavljala protuustavno djelovanje na štetu žene koja je izrazila želju izvršiti pobačaj, a čija dobrobit kao ljudskog bića ipak mora nadilaziti onu embrija.

Iako pobačaj neće i ne može biti ukinut, kako nastoje postići pro-life udruge, donošenjem i stupanjem na snagu novog zakona zbog toga što, prema riječima M. Šeparovića "nerođeno biće uživa [prava] do one mjere kada se ne sukobljava s pravom žene na privatnost te ono nema prednost, izgleda da će novo doneseni zakon ipak biti mnogo restriktivniji od sadašnjeg. Naime, Hrvatskom je saboru ostavljeno na odlučivanje o mjerama potrebnim kako bi se stopa abortusa svela na minimum. U nalogu su navedene stavke poput edukacije o spolno odgovornom ponašanju i odgovornosti muškaraca i žena u prevenciji neželjene trudnoće, ali i one poput uvođenja "primjerenog razdoblja čekanja i razmišljanja prije donošenja odluke o prekidu trudnoće unutar kojeg bi ženi bile pružene sve informacije o trudnoći i uslugama koje joj stoje na raspolaganju (primjerice, o savjetodavnim centrima i zdravstvenoj zaštiti za vrijeme trudnoće i poroda, o radnim pravima trudnica i majki, o dostupnosti jaslica (…))". Također, na Hrvatskom je saboru da odluči hoće li troškove abortusa snositi sama žena ili će pak prekid trudnoće biti financiran iz državnog proračuna, te kako riješiti pitanje priziva savjesti liječnika koji odbijaju obavljati abortus. Izgleda da se pobačaj, iako neće biti zabranjen, i dalje nastoji uvelike ograničiti i učiniti nadasve nedostupnim. "Obavezni period čekanja" ne predstavlja ništa drugo do naziv pod kojim će se žene odgovarati od pobačaja. Istraživanja su pokazala da savjetovanje kakvo je predviđeno za ženu u tom obaveznom periodu, prema izjavi CESI, samo dodatno traumatizira žene koje su već donijele odluku te ne postoji niti jedan dokaz da takvo savjetovanje predstavlja ikakvu dobrobit. S obzirom da postoji vrlo realna mogućnost da takva vrsta savjetovanja bude vrlo pristrana i rezultira negativnim posljedicama za ženu, ono se čini nadasve nepotrebnim. Živimo u društvu koje već stigmatizira pobačaj te vrlo često oštro osuđuje žene koje su se njemu podvrgnule, krenuvši od javne osude od strane molitelja (koji su u nekoliko slučajeva čak nastojali odgovoriti najavljenu trudnicu od pobačaja) pred bolnicama pa sve do nepoštivanja odluke od strane obitelji ili partnera. Naravno, rođenjem djeteta za čiji su se život zalagali ujedno prestaje i interes pro-life pseudo-moralista te bi cjelokupni pokret bilo prikladnije jednostavno nazvati anti-choice, budući da se samim time ne bazira, kako tvrde sami pobornici, na povećanju prava djeteta, već na oduzimanju mogućnosti izbora i smanjenju ženskih prava. S obzirom na cjelokupni stav o pobačaju koji u našem društvu prevladava te socijalne i psihološke posljedice koje bi sukladno s javnim mnijenjem žena zbog abortusa mogla iskusiti, moguće je zaključiti da je svaka osoba koja se na isti odlučila to učinila svjesno i vrlo promišljeno te odluku nikako nije donijela na prečac. Ovakvim se savjetovanjem na ženu vrši ogroman društveni pritisak kojim ju se na neki način prisiljava na majčinstvo ne samo demonizacijom pobačaja i smanjenjem vremena koje joj ostaje da se podvrgne postupku već i uzdizanjem ideje majčinstva kao svojevrsne građanske dužnosti u svrhu povećanja nataliteta te posrednim reduciranjem žene na isključivo reproduktivnu ulogu unutar društva. Time što 'obavezni period čekanja' neosporno predstavlja određenu vrstu ograničenja njime se, kako također navodi CESI, "krši pravo na privatnost, pravo na zdravlje te pravo na ravnopravnost". Ovdje se više ne radi o pokušaju rješavanja problema prisutnih u pravnom sustavu, već se nastoji određeno svjetonazorsko pitanje nametnuti pravnom normom. Pitanje pobačaja u kontekstu u kojem je rasprava o njemu trenutno prisutna u Hrvatskoj nadilazi područja zakonodavstva i zdravstva te ulazi u sferu filozofskih, etičkih te vjerskih dilema. S obzirom da stavovi filozofsko-etički i religijski stavovi uvelike variraju od pojedinca do pojedinca, nemoguće je svaki od postojećih stavova učinkovito svesti pod zakonsku regulativu kojom će se jednom za uvijek razriješiti sukob mišljenja glede opravdanosti abortusa prisutan među pro-choice i pro-life pobornicima. Stoga bi svaki sljedeći doneseni zakon trebao ostaviti prostor lišen javne osude i otvoren za slobodan izbor u skladu s vlastitim moralnim uvjerenjima žene koja se odlučila bilo na abortus ili nastavak trudnoće.

Također, potencijalna restriktivnost novog zakona o pobačaju očituje se i u mogućnosti zakonodavca da odluči o tome hoće li pobačaj, kako je već navedeno, biti financiran sredstvima iz državnog proračuna ili će pak troškove istog snositi sama žena. Iako je potonje i trenutno slučaj, ako pobačaj ostane privatni trošak, njegova će cijena vrlo lako moći biti korištena kao sredstvo kontrole ženskih reproduktivnih prava. Stavljanjem cijene na abortus, mogućnost istog se automatski ograničava onim građankama čije je materijalno stanje takvo da si naprosto nisu u mogućnosti priuštiti taj postupak. Takvo financijsko ograničenje također je vrsta prisile kojom se žene nastoji navesti na prisilno rađanje. Već sada se cijene kirurškog abortusa kreću između 860 i 3000 kn, dok je cijena medikamentoznog abortusa (tzv. Pilule za pobačaj) 995 kn, no ta je metoda trenutno dostupna jedino u KBC-u Rijeka. Nalog Ustavnog suda o donošenju novog zakona ostavlja prostora za podizanje cijene pobačaja donošenjem novog zakona čime bi se pobačaj ne samo otežao i regulirao već i u potpunosti onemogućio onima slabijeg materijalnog stanja, a ovisno o cijeni i ostalim ženama. Činjenica jest da je hrvatski natalitet u značajnom opadanju što služi kao česti argument protiv pobačaja u raspravi o njegovoj zakonskoj regulaciji, no financijska manipulacija u svrhu suzbijanja negativnog trenda nataliteta i očuvanja 'prava djeteta' sasvim je besmislena stoga što statistike pokazuju da ne postoji ikakva povezanost između broja abortusa i broja rođene djece. Privatnim financiranjem ovog medicinskog postupka umjesto osiguravanjem uvjeta za zapošljavanje, odgoj i obrazovanje djece te borbu protiv siromaštva i nasilja prava svih ženskih osoba našla bi se pod ugrozom nedopustivom međunarodnim standardima za zaštitu ljudskih prava. Dakle, kako bi se doista svim ženama omogućilo pravo na slobodan izbor, novi bi zakon (koji bi prema izjavi predsjednika Sabora Bože Petrova mogao biti donesen mnogo ranije od zadanog roka od dvije godine) trebao riješiti pitanje troškova prekida trudnoće na način da oni terete državni proračun.

Novi će zakon također, kako je prema Nalogu predviđeno, biti dužan suočiti se s pitanjem priziva savjesti liječnika. U Hrvatskoj, prema podatcima Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, trenutno djeluje 195 liječnika/ca s prizivom savjesti u 29 različitih zdravstvenih ustanova. KBC Rijeka jedina je zdravstvena ustanova u kojoj, od 22 liječnika/ca licenciranih za obavljanje kirurškog i medikamentoznog abortusa, niti jedan/na liječnik/ca nije uložio/la priziv savjesti. Naravno, svi/e liječnici/ce s prizivom savjesti ušli/e su u zvanje sa znanjem o svemu onome što ono uključuje, u što spada i pobačaj na zahtjev. Priziv savjesti još je jedna od restriktivnih mjera koja napada reproduktivna prava žene kao i pravo na slobodu zajamčeno kako Ustavom Republike Hrvatske tako i člankom 5.1 odjeljka I.1 Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Osoba koja je svjesna činjenice da se izvršavanje abortusa kosi s njezinim osobnim moralnim načelima stoga bi trebala odabrati specijalizaciju u skladu s tim uvjerenjima, koja ne uključuje abortus na zahtjev. Naravno, to nikako ne znači da bi takvoj osobi trebalo biti oduzeto pravo ulaska u medicinsku struku, već bi njezin odabir naprosto trebao biti takav da ne uključuje oduzimanje prava na izbor ni jednoj ni drugoj strani. Pribjegavanje prizivu savjesti uvelike kompromitira pravo žene na izbor i u nekim sredinama čak i onemogućava abortus ukoliko žena nije u mogućnosti otputovati na zahvat u neku od zdravstvenih ustanova koje će biti spremne izvršiti abortus. Također, takvim se ograničenjima ne samo ugrožavaju reproduktivna prava žene, već ona predstavljaju i direktan rizik za njezino zdravlje budući da povećavaju mogućnost pribjegavanja ilegalnim mjerama te podvrgavanju abortusa u za to neadekvatnim uvjetima. Pred Hrvatskim je saborom stoga da problem priziva savjesti riješi na način koji neće ugroziti ženino pravo na pobačaj i zakonskom regulativom onemogući odbijanje izvršavanja zahvata u za to službeno ovlaštenim ustanovama.

Iako je prema izjavi predsjednika Ustavnog suda Miroslava Šeparovića "zabrinutost neosnovana jer sabor ne može donijeti zakon koji bi zabranjivao prekid trudnoće" važno je pobrinuti se da novi zakon Hrvatsku usmjeri ka pozitivnijoj budućnosti glede ljudskih sloboda i prava (koje se prema standardima Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima te Konvencije o pravima djeteta odnose na svaku rođenu osobu i u svojoj definiciji ne obuhvaćaju embrij. Neophodno je ustrajati u nastojanju za neprihvaćanjem potencijalnih restrikcija pod krinkom savjetovanja, privatnog financiranja pobačaja  i priziva savjesti i boriti se za donošenje zakona koji garantira istinsku mogućnost izbora jer, kako tvrdi i CESI,  "pobačaj na zahtjev žene će očigledno i dalje biti glavna meta napada na seksualna i reproduktivna prava žena, koji, u ime zaštite embrija, vode neokonzervativne, desničarske i klerikalne snage u hrvatskom društvu." Jedna od ključnih odrednica suvremenog društva kojem moramo težiti je i sloboda žene pri donošenju odluka koje se tiču njezinog vlastitog tijela. Stoga je svaki potencijalni novi zakon koji dozvoljava religijski i ideološki motiviranu kontrolu reproduktivnih prava bez znanstveno- medicinski opravdanih temelja s kojom se država trenutno suočava u potpunosti neprihvatljiv. 

Tagovi: aborus, klerikalizam, pobačaj, pravo da žena odlučuje o svom tijelu, pravo na izbor, savjetovalište, u ime obitelj, ustavni sud

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM