Sa stavom

27.02.2017. 22:50:42 - Wayne Foster (libcom.org)

U borbi za radnička prava

Kako najbolje iskoristiti spontane pobune na poslu

Bilo bi lijepo da na raspolaganju uvijek imamo provjerene i pouzdane strukture koje su sposobne odgovoriti na neočekivane situacije na poslu. Nažalost, to nije slučaj na mnogim radnim mjestima gdje te strukture imaju tendenciju biti slabe i neorganizirane ili pak spore i birokratske. Situacije koje uznemiruju većinu vjerojatno će biti neočekivane. Iznenadna pobuna će se vrlo vjerojatno razviti kao odgovor na neočekivane odluke ili okolnosti tj. neopravdane otkaze, promjene u smjenama i slično, a naša reakcija mora često biti brza i ad hoc. Ono što slijedi je nekoliko savjeta o tome kako izvući najviše iz tih spontanih pobuna na radu:

1. Djelujte brzo. Prema našem iskustvu, odgovor na takve stvari treba biti vrlo brz. Ako ćemo čekati da zamolimo ljude da odu na sastanak nekoliko dana kasnije, onda incident više neće biti u prvom planu i toliko relevantan radnicima/cama. Sporna odluka će možda biti nevoljko prihvaćena samo zato što će već biti prisutna neko vrijeme, početni bijes do tada će već splasnuti, a tako će i vrijeme za mogućnost učinkovitog djelovanja pomalo iscuriti.

2. Pažljivo razmišljajte. Iako moramo djelovati brzo, moramo dobro i odgovorno razmisliti, što očito može biti teško dok smo vjerojatno vrlo ljuti. Hoće li ono što radimo dovesti do poboljšanja ili do još više izgubljenih radnih mjesta? Nikad nije od veće važnosti razmišljati poput radnika/ca, a ne političkih aktivista/ica. Također, informirajte ljude što više možete, budite iskreni/e o tome kakve su vjerojatne posljedice akcije i izbjegnite davanje lažne nade.

3. Neka svi/e prestanu raditi. Sljedeća najvažnija stvar jest da svi/e prekinu s poslom, prestanu raditi stvari koje bi inače trebali/e. Posluživanje kupaca, javljanje na telefon, slaganje polica, takve stvari postaju ukorijenjeni modus operandi i uspjeh u nastojanju da svi/e prestanu raditi ono što bi trebali/e ogroman je korak koji otvara vrata raznim mogućnostima. Čim se učinkovito udaljimo od posla, također smo učinkovito u štrajku. Tada nas trebaju nagovoriti da se vratimo na posao i što duže nastavimo ne raditi, teže će biti prekinuti štrajk. Također, nemojte da vas činjenica da radite negdje gdje nema mnogo drugih zaposlenika/ca odgovori od štrajka. Mala mjesta ponekad mogu značiti veće šanse za uspjeh. Ako samo dvoje vas čini 2/3 radne snage, nadređeni/e će biti podosta kompromitirani/e ako počnete odbijati raditi. Međutim, to može ovisiti i o tome koliko im je lako doći do novih radnika/ca u kratkom roku.

4. Nemojte razgovarati s nadređenima. U ranim fazama nikad nije dobra ideja upustiti se u dijalog s nadređenima. Iako se čini kao razumna stvar koju je potrebno učiniti, na taj način neizbježno se uvlačimo natrag u diskurs tvrtke. Ona raspravu kontrolira usmjeravajući je na svoje jake strane; naša snaga je u kolektivnoj sposobnosti zaustavljanja rada. Obraćanje nadređenima tjera nas na raspravu s njima i to pod njihovim uvjetima, ne našima. U deset minuta uljudne rasprave doći ćete od kolektivnog odbijanja određene odluke do toga da pitate nadređe ne mogu li promijeniti svoje mišljenje (molim Vas), i neizbježne predaje. Isto tako, nemojte pretpostavljati da će obraćanje "dobrom/oj šefu/ici" dovesti do uspjeha. Čak je i "dobar/ra šef/ica" dužan/na djelovati u skladu s politikom poduzeća. Ulaskom u pregovore s bilo kojom/om od šefova/ica ili birokrata/kinja kočite momentum pobune i činite loš potez. Najbolja je opcija kolektivno odbiti bilo koju odluku koja je pokrenula pobunu.

5. Širite borbu. Pokušajte proširiti štrajk širom tvrtke i geografskog područja u kojem radite. Posjetite različita odjeljenja svog radnog mjesta i poručite im što se događa te ih pokušajte pridobiti u štrajk (ili ih barem potaknite nekakvu vrstu djelovanja s radnog mjesta koje može biti od pomoći). To se može činiti kao apsurdno utopijski prijedlog, ali, primjerice, radnici/ce u kafiću na autobusnoj stanici neizbježno će biti nezadovoljni/e nečime na svom poslu što ih može potaknuti da se spontano pridruže štrajku vozača/ica autobusa, donoseći u njega svoje vlastite zahtjeve.  Čak ako i uključivanje drugih radnika/ca ne uspije, ono ih može potaknuti na pridruživanje ukoliko do slične situacije dođe u budućnosti (bilo na njihovom sadašnjem ili na nekom drugom radnom mjestu). Važno je pokušati stvoriti kulturu u kojoj solidarizacija radnika/ca nije neobična pojava.

Čak i kada nisu u potpunosti uspješne, ove vrste pobuna mogu natjerati nadređene na uzmak, ili barem na popuštanje koje otvara određeni prostor radnicima/ama. Jednostavno rečeno, osim ako su izrazito glupi/e, nadređeni/e vam neće uzrokovati probleme još neko vrijeme, a to će biti direktna posljedica vašeg djelovanja.

Prevela i prilagodila: Katarina Pavičić-Ivelja

Tagovi: pobuna, posao, radnička prava, radno mjesto, štrajk

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM