Sa stavom

14.12.2016. 12:45:00 - Blanka Čop

medijski tretman bolesti

O anoreksiji i medijima: Na kojoj vam se fotografiji sviđa više?

Nedavno je na jednom internetskom portalu objavljeno kako jedna poznata gospođa s ovih prostora boluje od anoreksije, a vijest je opremljena njenim privatnim fotografijama s Instagrama uz prigodni seksistički dodatak upućen čitateljima/cama s upitom na kojoj im se fotografiji sviđa više i to u domeni prije i poslije*, gdje se prije odnosi na NJU "punijuˇ" prije anoreksije, a poslije na NJU sada mršavu i bolesnu. Naravno, čitatelji/ce svoje viđenje mogu osim glasovanjem putem ankete iznijeti i u komentarima jer kada je riječ o tijelu žene vox populi je svetinja. Iznimno je važno što o izgladnjelom tijelu misli srednjovječni muškarac koji u pauzi na poslu proždire neko sranje iz fast-fooda ili što o onom debljem izgledu protagonistice misle kućanica udana za pomorca i akademska građanka kojima je zajedničko to što im iz stomaka krešti neka mučna glazba jer su na tretmanu čišćenja od toksina pa će danas nakon kure limuna i tople vode jedino još cuclati žličicu agavinog sirupa.

U tu objavu gledala sam prilično dugo pokušavajući shvatiti razinu odvratnosti koja je potaknula neidentificiranog novinara ili novinarku da objavi "vijest" koja na toliko razina vrijeđa ženu u objavi, kao i sve ostale žene, one koje boluju od anoreksije, ali i sve nas koje smo ovim činom postavljene u javni prostor da se o nama licitira da li bolje izgledamo bolesne ili ipak s par kilograma više, onako punačkije, jer ne daj bože da muškarcima bude neudobno među vašim bedrima. Poznata je ona stara mudrost koja vas upozorava da nije dobro da žulja!?! Ili ljulja?

U principe novinarske etike i dobrog ukusa neću ovom prilikom ulaziti jer to je odavno izgubljena bitka u ratu s klikovima, već se osvrćem na zdrav razum svih nas kada je riječ o bolesti, o ženama koje boluju od teške i gotovo neizlječive bolesti, od anoreksije ili kako se popularno naziva poremećaj u prehrani.

O anoreksiji se ne govori često u javnom prostoru, na liječničkim kongresima u Hrvatskoj nepoznata je tema, kao i među stručnim službama koje rade s mladima. Možda je razlog u tome što od anoreksije uglavnom boluju žene ili što se na prvi pogled radi samo o banalnom činu kao što je manji unos hrane. Možda je razlog u tome što se kao navodno od anoreksije ne umire već oboljela osoba umire od drugih medicini poznatijih bolesti koje se javljaju kao posljedica anoreksije. Možda je razlog u tome što je liječenje dugotrajno, gotovo cijeli život i što iziskuje interdisciplinarni pristup različitih liječnika i terapeuta uz stalni nadzor pacijentice. Možda iz razloga što se ne liječi skupim lijekovima koji idu na recept. Ili zbog toga što se radi o bolesti koja se unutar obitelji ali i šire društvene zajednice olako i površno shvaća jer već od razdoblja fetusa i najranijeg djetinjstva razglaba se o težini, velikim plavim očima, dugim manekenskim nogama i svilenkastoj kosi prvorođene princeze.

Iskustvo anoreksije za one kojima je bliska osoba oboljela je jako bolno, iscrpljujuće i frustrirajuće jer se anoreksija u javnosti shvaća kao hir, kao ludost žena koje žele izgledati mršavije, kao nešto što se rješava dobro složenim sendvičem. Kako shvatiti u kratkim crtama s koliko teškom bolesti se bori žena iz spomenute medijske objave kada od stručnog medicinskog osoblja čujete da "roditelji trebaju nalupat svoju hirovitu kćer koja neće da jede pored toliko gladne djece"? Kako liječnicima objasniti da se osoba koja umire od anoreksije s 25 kg i visinom 180 cm ne liječi na zatvorenom psihijatrijskom odjelu, i da joj se za ručak ne servira grah i kobasica ili neočišćena riba?

Koliko god zvučalo banalno, puno je kompleksnije jer osoba koja boluje od anoreksije sposobna je za ono što nazivamo normalnim životom, može funkcionirati godinama unutar obitelji, radnog kolektiva i sustava, a da nitko ne zna da ima anoreksiju. Grah i kobasica, kao i neočišćena riba ne samo da su pokazatelji da bolnički sustav nema razumijevanja niti adekvatnog znanja o anoreksiji već pokazuje svu surovost i nebrigu o životu oboljelih. Neznanje sustava je pritom praćeno diskriminatornim i vrlo neukusnim komentarima osoblja, tipa: 'Sigurno je narkomanka. Izgleda kao iz logora. Da je ikad bila gladna ne bi se ovako glupirala'.

U isto vrijeme osobe oboljele od anoreksije vode iscrpnu i nezaustavljivu borbu o tome koju količinu hrane je potrebno konzumirati da prežive jer njihov cilj nije smrt, one umrijeti zaista ne žele. Količina hrane koju jedu tijekom godina da bi preživjele je sve manja, fokusirane su na broj obroka, težinu i hranidbenu vrijednost i razmišljaju o tome kako će se pojedena hrana probaviti u tijelu i kada će čim prije izaći vani. Znaju koliko teži jabuka, koji je sastav bademova mlijeka i zobenih pahuljica, znaju koliko se voda dugo zadržava u tijelu. Gotovo nikad ne sjede dok jedu. Nervozno gutaju hranu i mrze ako ih drugi gledaju dok jedu. Anoreksija je njihov identitet koji je potrebno dekonstruirati da bi se izliječile. Ona je dio njihova identiteta do te mjere da im se hrana gadi čak i kada nemaju više kosu ni zube, kada je njihovo tijelo neprepoznatljivo, kada se gube i kada im nokti krvare jer im je sva koža na rukama popucala.

Ali nemojmo se ni mi zdrave zavaravati, barem je nama "brigu za zdravlje" lako prodati, a ako uključuje manji unos hrane i povremeno izgladnjivanje onda je cilj zagarantiran. Sve smo odjednom intolerantne na gluten, gotovo sve brijemo na prirodne sokove, konoplju i tinkturu crnog kima. S jedne strane brijemo na feminističku literaturu koja nas uči i poziva da volimo svoje tijelo, nesavršeno ali opet savršeno, da ogledalcem žmirkamo svoju predivnu vaginu, a žene se kad ih ogoliš seksaju u mraku te pred ogledalom u predvečerje s dvjema rukama stišću salo na trbuhu, neprijatelja broj jedan.

Anoreksija je dio identiteta svake žene jer žene ne vole svoje tijelo, naučene su da ga ne vole. Naučene su da im je tijelo objekt koje je prihvatljivo samo ako spada u društveno dogovorene proporcije i samo onda ga mogu i smiju voljeti. Naučene su mjeriti kalorije, piti bljutave napitke, uzdizati konoplju, chia bobice i bezglutensku hranu na razinu božanstva samo ako je netko rekao da ne deblja i baš nikad neće biti zadovoljne svojim tijelom. To je borba koja vječno traje. Samo neke od nas imaju sreću što od te borbe ne umiru.

P.S. Autorica je pobornica svih gore navedenih namirnica, konzumira ih i vječno je na dijetama. Smatra se feministkinjom. 

*Anketa je naknadno maknuta iz teksta. 

Tagovi: anoreksija, bolest, fizički izgled, mediji, medijski prikaz žena, poremećaj u prehrani, tijelo

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM