Sa stavom

03.11.2016. 10:52:04 - Sian Ferguson (everydayfeminism.com)

Svaki scenarij je važan

Zašto otvoreno govorim o svom iskustvu silovanja?

(Foto: silencethestigma.tumblr.com)

Ako pratite moj rad, znat ćete da pišem o seksualnim napadima. Puno.

Pisala sam o tome kako se ideja "friendzone"-a uklapa u kulturu silovanja i o tome kako se kultura silovanja manifestira na kampusima. Pisala sam o tome kako odlučiti trebate li prijaviti seksualni napad i o tome zašto medicinski pregledi ne mogu opovrgnuti silovanje. Govorila sam o tome zašto samo zatvaranje silovatelja neće iskorijeniti kulturu silovanja. Objasnila sam zašto se smatram žrtvom, a ne preživjelom i zašto obilježavam godišnjicu svog silovanja. 

U svim tim i drugim člancima, koristim osobno iskustvo kako ih ilustrirala svoje argumente. To znači da sam na kraju jako puno govorila o vlastitom iskustvu silovanja na najavnijoj platformi ikad – na velikom, širokom Internetu. I pitanje koje mi se često postavlja je zašto tako otvoreno govorim o svom silovanju kada znam da živimo u društvu koje često osuđuje ljude koji to čine.

Vjerujem u pisanje. Vjerujem u raspravu. Razmjena ideja i iskustava pomaže nam da suosjećamo jedni s drugima. Ima moć da promijeni umove, promijeni ljude i na posljetku, promijeni društvo.

Zbog toga, svoju odluku da otvoreno govorim o svom iskustvu seksualnog napada nisam donijela lako. Znala sam da će ona utjecati na mene i promijeniti način na koji me ljudi tretiraju. Ali zato što ljude zanima odluka koju sam donijela, objašnjavam ju sad, na primjereno javnoj platformi.

Prije nego što nastavim, želim pojasniti nešto iznimno važno: Ovaj članak govori samo o mojim osobnim razlozima za otvoreno progovaranje o vlastitom silovanju. Ne pokušavam posramiti ljude i natjerati ih time da i oni podijele svoje priče. Ne pokušavam čak niti potaknuti ljude da podijele svoje priče jer pričanje o proživljenoj traumi nije strategija koja funkcionira za svih. Doduše, pokušavam potaknuti ljude da otvoreno razmisle o tome zašto ljudi govore ili ne govore o svojim iskustvima.

Postoje mnogi grozni stereotipi o ljudima koji ne dijele svoje osobne priče o seksualnom napadu. Progovaranje o seksualnom napadu često se smatra "hrabrim" činom. Dok razumijem da je progovaranje o silovanju hrabro, ova ideja daje naslutiti da su oni koji ne dijele svoje priče kukavice. A to jednostavno nije pošteno. Ovo je jedan od razloga zašto ne volim da me se naziva "hrabrom".

Svi se oporavljamo na drugačiji način i nekad govorenje o traumi nije dobro za nas jer nije nešto što uistinu želimo učiniti. Osobno smatram da je briga o samoj/om sebi nevjerojatno hrabar čin. Ponekad briga o sebi podrazumijeva progovaranje. Ponekad podrazumijeva nošenje s traumom u privatnosti. Ne samo to. Mi ne moramo biti hrabri/e. Nismo obvezani/e time da na traumu reagiramo hrabro. Naša trauma je naša i mi biramo kako ćemo na nju reagirati.

Evo nekoliko osobnih razloga zbog kojih sam na svoj seksualni napad reagirala otvorenim progovaranjem o njemu:

1. Kada sam bila mlađa trebala sam čuti priče poput moje

Prvi sam put napadnuta kad mi je bilo dvanaest godina. Kao što samo možete zamisliti, bilo je to za mene vrlo zbunjujuće iskustvo. Osjećala sam krivnju zato što nisam odmah rekla "ne". Učili su me da odmah kažem "ne" i odmaknem se pokuša li me netko neprimjereno doticati. Ali ja nisam rekla "ne" sve dok nisam shvatila što se događa. I nisam se mogla odmaknuti jer me čvrsto držao. Uvijek se osjećam krivom zbog toga.

Sada znam da pristanak nije izostanak riječi "ne", nego informirano i entuzijastično "da". Znam da je seks bez pristanka seksualni napad. Znam da postoji mnogo ljudi poput mene koji/e su iskusili/e vrlo sličan napad. Znam da su njihova iskustva valjana, kao što je i moje. Ali da sam bar to znala sa svojih svega dvanaest godina, prije no što sam bila ubačena u vrtlog samoće i mržnje prema sebi samoj.

Tada sam trebala čuti priče poput moje.

Skoro deset godina poslije, i dalje su mi potrebne priče poput moje. Potrebno mi je vidjeti vlastitu priču u nekome drugom. Potrebno mi je znati da postoje dobri i loši dani i da su dobri dani važniji od loših. Trebam čuti da neki ljudi barem donekle razumiju kako se osjećam. Trebam znati da mogu preživjeti i da me bolji dani još čekaju. Ne vjerujem da žrtve i preživjeli/e svoje priče duguju zajednici. Nitko ne polaže pravo na naše priče.

Ali meni je važno iznijeti svoju priču jer to znači da ću možda pomoći nekome kome je pomoć potrebna da se ne osjeća samim/om. I možda, samo možda, mogu unaprijediti svoj oporavak pretvorivši svoje iskustvo u oblik utjehe za nekog/u drugog/u.

2. Želim se uhvatiti u koštac s kulturom silovanja

Sam čin seksualnog napada bio je užasan – ali sigurno nije bio jedino traumatično iskustvo koje sam tada proživjela. Ono što je također bilo traumatično jest da sam kao žrtva svejedno ja bila ta koja je okrivljavana i posramljivana zbog napada. Traumatiziralo me nagovaranje na prijavljivanje napada iako je proces prijave užasno bolan i neučinkovit. Traumatizirali su me oni/e koji/e odbacuju i sumnjaju u ljude koji su doživjeli seksualni napad.   

To nije učinio moj silovatelj, već drugi ljudi. Ovi su stavovi zapravo bili normalizirani u društvu oko mene: Promicani su kroz seksualni odgoj, crkvu, medije i moju zajednicu. Način na koji su se drugi/e prema meni odnosili/e prije i poslije silovanja ilustrira kako funkcionira kultura silovanja. Pričam svoju priču jer želim da ljudi vide kako je kultura silovanja utjecala na mene. Želim da prepoznaju kulturu silovanja kada joj posvjedoče – i želim da se skupa sa mnom uhvate u koštac s njom. 

Pričanje moje priče je također i način hvatanja u koštac sa stereotipima i mitovima vezanim uz silovanje. Često nas uče da se silovanje događa na točno određen način. Društvo potiče mit o "idealnom silovanju" do te mjere da počinjemo vjerovati u mnoge stereotipe vezane uz silovanje. Moje priče često predstavljaju izazov tim stereotipima jer ja nisam tako zvana "savršena žrtva" i moj napad nikad nije nalikovao "stranac-u-grmlju" scenariju.

Zato pričam svoju priču kako bih podsjetila ljude da je svaki scenarij važan. Da, queer sam. Da, napali su me ljudi koji nisu muškarci. Da, napadnuta sam u snu. Da, napali su me ljudi koje sam voljela i kojima sam vjerovala. Da, moji silovatelji nikad nisu osuđeni. Ne, niti jedan od tih faktora ne čini moje silovanje manje stvarnim ili manje traumatičnim.

Što ljudi više vide moje ne tradicionalne scenarije silovanja, to će više shvatiti zašto su generalizacije i mitovi koji okružuju kulturu silovanja pogrešni i štetni. Kultura silovanja je poput platna satkanog od stavova i ponašanja koji čine svijet nesigurnim za tako mnogo nas. Ukoliko moja priča može biti onaj jedan konac koji će izviriti i koji će omogućiti da se platno raspetlja, možda ga možemo početi raspetljavati zajedno.

3. Moja priča je samo moja

Za mene, ima nešto lijepo u zacjeljivanju i pričanju vlastite priče. Pretakanje misli ili slika u riječi na mene je uvijek imalo terapeutski učinak. Dugo vremena – točnije, sedam godina – skoro nikome nisam rekla za svoj napad, osim četvorici prijatelja i socijalnoj radnici. Osjećala sam se kao da je to nešto o čemu ne bih smjela govoriti, nešto o čemu nisam ni znala govoriti. Na mnogo načina moja je šutnja bila oblik poricanja: Nisam htjela raspravljati o tome što mi se dogodilo jer je govorenjem sve postajalo stvarno. Ali bol koju sam osjećala bila je stvarna, govorila ja o njoj ili ne.

Moja trauma rezultirala je vrlo bolnim, vrlo stvarnim iskustvima. Čudnim, neobičnim simptomima PTSP-a. Noćnim morama. Samoozljeđivanjem u obliku prenaprezanja i izgladnjivanja. Hrpom srama i internaliziranog krivljenja žrtve. Iako to nije kod svakog/e slučaj , znala sam da trebam priznati svoju traumu i govoriti o njoj želim li se ikada osjećati bolje.

Pričanje moje priče – bilo usmeno ili pismeno – dalo mi je prostora da se osvrnem na ono što mi se dogodilo, na to koliko sam daleko dogurala i na to kako obrađujem traumu. Pomoglo mi je da prisvojim svoju traumu. Moj silovatelj možda je uspio uništiti moj osjećaj sigurnosti, ali nikada mi ne može oduzeti priču – jer je ona moja i uvijek će biti moja.

***

Prije nekoliko dana doživjela sam teško uznemiravanje na Internetu nakon što sam objavila članak u kojem pišem o tome kako sam spavala sa silovateljem i nakon što me napao. Istog dana, primila sam e-mail od jedne mlade žene koja je pročitala taj isti članak. Zahvalila mi je i rekla da ju je članak utješio jer se i ona našla u identičnoj situaciji.

Iako me komplimenti na račun mog pisanja uvijek plaše (zahvale sindromu uljeza!), njezin e-mail bio je vrijedan svog uznemiravanja i trollanja. Čuti da je moja priča ostavila odjeka na nekom drugom dirnulo me na dva načina: Kao prvo, pomoglo joj je što zna da nije sama. Kao drugo, podsjetilo me na to da ni ja nisam sama. Kroz pripovijedanje, dvije strankinje na suprotnim krajevima svijeta utješile su jedna drugu.

Ima nešto čarobno u tome. Legije trollova koje su se na mene obrušile tijekom godina ne mogu mi oduzeti moj oporavak. Ne mogu me natjerati da zaboravim ljude s kojima sam se povezala kroz pričanje svoje priče i nikad me ne mogu natjerati da požalim što sam odlučila otvoreno govoriti o svom seksualnom napadu.

Prevela i prilagodila: Katarina Pavičić-Ivelja

Tagovi: kultura silovanja, osuda, otvorenost, queer, silovanje, silovatelji, sram

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM