Sa stavom

12.10.2016. 08:26:15 - Daniell Campoamor (romper.com)

Moje tijelo, moj izbor, moje pravo

14 stvari koje ne moraš raditi ako se odlučiš za abortus, čak i kada svi govore da moraš

(Foto: Two Women Travel Twitter)

Nikada neću zaboraviti dan kad sam prvi put otkrila da sam trudna. Sve je toga dana bilo relativno normalno, osim što se ja uopće nisam osjećala normalno. Znala da se osjećam drugačije, a kada je test za trudnoću potvrdio moj najgori strah, znala sam što moram učiniti. Imala sam 23 godine, bila sam u nezdravoj vezi, upravo sam izašla s koledža i imala sam samo 50 dolara. Znala sam da je abortus za mene pravi izbor, ali nisam znala da postoje stvari koje ne moraš raditi ako ideš na abortus; stvari za koje vam svi drugi govore da biste trebale osjećati ili raditi; stvari za koje protivnici pobačaja i naša patrijarhalna kultura nastoje uvjeriti žene da ih moraju raditi, ako su "dobre", "pristojne" ili "vrijedne poštovanja".

Nažalost, trebalo mi je previše vremena da shvatim kako je moj izbor da imam abortus bio upravo to – moj izbor. To nije bilo nešto o čemu treba raspravljati ili debatirati. To nije bilo nešto što treba kritizirati ili osuđivati. Niti nešto u što se smije upirati prstom i koristiti kao opravdanje da me se tretira kao manje vrijednu ili kažnjava ili proziva ili maltretira. Dok su u ovoj zemlji reproduktivna prava još uvijek vruća politička tema, Guttmacher Institut procjenjuje kako je 28 posto žena iz SAD-a imalo abortus, zabilježeno je 30 260 000 različitih žena koje su imale jedan ili više abortusa od 1967. godine. Abortus je uobičajen i normalan. Abortus je legalan. Abortus je medicinski postupak koji odabiru mnoge žene zbog sebe, svoje budućnosti, svojih partnera/ica i obitelji. Naravno, razumljivo je da abortus nije jedini izbor za svaku ženu i da se mnoge žene ne odlučuju na abortus. No, radi se upravo o tome – o izboru - i kao žene, trebamo imati slobodu da odlučimo činiti s vlastitim tijelima ono za što vjerujemo i mislimo da je najbolje za nas.

Abortus je čak i danas, 2016. godine, smatran "tabuom" i zbog toga je razgovor o abortusu autoritaran. Što se duže o abortusu bude raspravljalo u ovoj zemlji, i što duže ženskim osjećajima vezanim uz abortus budu nastojali upravljati anti-choice "aktivisti", više će žena, poput mene – patiti. Zahvalna sam što sam onoga dana ušla u Planned Parenthood i dobila sigurnu i dostupnu medicinsku skrb. Zahvalna sam što mi je abortus pružio priliku da naposljetku – pod vlastitim uvjetima – postanem majka kakvu zaslužuje moj sin koji sada ima dvije godine. Zahvalna sam na ljudima koji su shvaćali da je moj izbor bio samo neophodna odluka i ljudima koji su i pomogli da shvatim da nisam morala raditi sljedeće:

Ne moraš se osjećati krivom...

Velik dio anti-choice retorike želi uvjeriti ženu koja se odlučila na abortus da je "loša žena" ukoliko se ne osjeća krivom zbog svog izbora. Ili, još gore, da je "ubojica". Na prosvjedima nose slike "abortiranih fetusa" (koje najčešće uopće ne prikazuju abortirane fetuse već netom rođene bebe), a ti prosvjedi su i nasilni – sjetimo se napada na Planned Parenthood u Colorado Springsu. Namjera im je zastrašiti ili prisiliti žene da se osjećaju loše zbog svog izbora. Ako se ne osjećaš krivom zbog tog legalnog, normalnog i uobičajenog medicinskog zahvata – to znači da si "užasno ljudsko biće".

Laž.

Kalifornijsko sveučilište u San Franciscu, istraživanjem je obuhvatilo 843 žene koje su imale abortus. 90 posto ih je izjavilo da su nakon abortusa osjećale olakšanje. 80 posto od preostalih 10 posto žena koje su imale negativne osjećaje u vezi abortusa još uvijek je smatralo da je njihova odluka da prekinu trudnoću bila ispravna.

... niti se kajati...

Studija iz 2015. godine, koju je objavio akademski časopis PLOS ONE navodi kako 95 posto žena koje su imale abortus ne osjeća kajanje ili grižnju savjesti. Kao razlog za prekid trudnoće 40 posto žena je navelo financijske razloge, 36 posto ih je reklo da "nije bio dobar trenutak za majčinstvo", 26 posto ispitanih žena je izjavilo da su odluku donijele "lako" ili "donekle lako".

Nitko ne zna što je za vas najbolje. Ali vi znate. Tako sam i ja znala. Ove studije dokazuju ono što mnoge žene već znaju: abortus je normalan i nužan i dobar izbor za mnoge žene u ovoj zemlji i diljem svijeta. Nitko vam nema pravo govoriti što da radite sa svojim tijelom, nitko nema pravo upravljati vašim emocijama kada se radi o odlukama o vlastitom tijelu (a i općenito).

... niti osjećati bilo što drugo osim onoga što osjećaš.

Samo zato što većina žena ne osjeća krivnju ili kajanje nakon abortusa, to ne znači da vi ne smijete to osjećati. Kako se neka žena osjeća u vezi prekida svoje trudnoće, u potpunosti je njena stvar – i ne treba se osjećati na neki određeni način prije, za vrijeme i nakon abortusa.

Prije svog abortusa, bila sam uplašena i sama i slomljena. Za vrijeme abortusa, osjećala sam se osnaženom i pomirenom sa situacijom. Nakon abortusa, isprva sam osjećala olakšanje, no, nakon toga krivnju. Osjećala sam se suludo, nevjerojatno krivom, jer mi je toliko mnogo ljudi govorilo da se tako trebam osjećati. Ti anti-choice zagovaratelji svojim "pro-life" porukama ženama poručuju da su krive, da se trebaju osjećati posramljenima, upotrijebili su svoje strategije na meni i moj prirodni osjećaj olakšanja manipulacijom pretvorili u krivnju.

To nije u redu. Dakle, što god osjećate u vezi svog abortusa je ispravno, pošteno i valjano. Vi pišete svoju priču. Nitko drugi.

 Ne moraš nikome reći za svoj abortus...

Niste dužni nikome reći za svoj abortus. Ovisno u kojoj državi živite, čak i ako ste maloljetnica ili tinejdžerica, ne morate reći roditelju ili skrbniku*. Najčešće, većina maloljetnih žena će svojevoljno razgovarati sa svojim roditeljima o odluci da imaju abortus, oko 61 posto mladih žena razgovara o svojoj odluci barem s jednim roditeljem. Ako mlada osoba odluči ne uključiti roditelja u proces donošenja ove odluke, najčešće ima dobar razlog za to (nasilje, zanemarivanje itd.).

Ako ste odrasla osoba, nikome niste dužni reći za ovaj legalan, medicinski postupak. To je između vas, vašeg liječnika i vašeg tijela. Ne morate se ni s kim savjetovati; ne morate tražiti dozvolu ni od koga; ne morate raspravljati ni s kim o plusevima i minusima; ne morate obznaniti svoju odluku nikome. To je vaše tijelo. Vaš izbor.

... a ne moraš ga ni skrivati.  

                                           

Isto tako, abortusa se ne treba sramiti. Ne morate skrivati ovaj dio svoje medicinske povijesti ako ne želite. Ako se osjećate sigurno i ugodno, možete podijeliti svoju priču i tako poručiti ljudima da donošenje vlastite odluke o vlastitom tijelu ne treba skrivati. A ako ne želite, nemojte.

Ne moraš se bojati.

Sjećam se kako sam u ušla u kliniku Planned Parenthood u Bellinghamu (Washington), uplašena i nesigurna zbog onoga što me čeka. Međutim, strah i nesigurnost su vrlo brzo nestali. Liječnici/e su bili ljubazni i pažljivi i vrlo informativni. Imala sam priliku postavljati pitanja, prošli smo kroz cijeli postupak koliko god puta mi je trebalo, tako da sam se osjećala sigurno i dobro jer su me tretirali s pažnjom i poštovanjem. Nikada prije se nisam tako ugodno osjećala u medicinskom okruženju, i zahvat je prošao vrlo brzo.

Nikome se ne moraš ispričavati.

Kada bih mogla vratiti vrijeme i promijeniti samo jednu stvar, to bi bio trenutak kada sam se zbog abortusa ispričala tadašnjem partneru. Bila sam uvjerena da sam napravila nešto pogrešno, zato što sam odrasla u religioznom okruženju, imala brojne religiozne prijatelje/ice i mnogi ljudi koje sam voljela su mi govorili da je abortus nešto "pogrešno". U dubini svoje duše, znala sam da postupam ispravno, ne samo zbog sebe, već i zbog svog partnera i naše budućnosti, no religijska indoktrinacija je vrlo moćna stvar, i anti-choice retorika je vrlo uspješna u uvjeravanju žena da se trebaju osjećati loše zbog vlastitih tijela i donošenja vlastitih odluka. Tako sam nakon tog zahvata zagrlila svog tadašnjeg dečka i rekla mu da mi je žao. Ali, nije mi bilo.

Godinama nakon toga, kada smo on (sada bivši) i ja pili kavu, sjedili smo jedno preko puta drugog i razgovarali o našem odnosu, našoj neplaniranoj trudnoći, abortusu i razlozima zašto je to za nas bila najbolja odluka. Rekao mi je da se nisam trebala ispričavati – da su naši životi bolji zbog odluke koju sam donijela i da smo oboje sretniji što nemamo dijete – i složila sam se s njim. Nema mi zbog čega biti žao. A niti vama.

Na abortus ne moraš ići sama.

U kliniku na sam zahvat nisam išla sama. Nisam znala što me čeka, i to što sam uz sebe imala podršku pokazalo se dobrim.

Ako imate takvu osobu u svom životu – nekoga kome vjerujete, na koga se možete osloniti, nekoga tko će vas podržavati i pomoći – ne bojte se pitati tu osobu da ide s vama. Ponekad pomaže samo to što je netko uz vas. Naravno, ne morate nikoga povesti sa sobom. Ako tako želite, odite sami; tamo će s vama biti bolničarka i svi će vam pomoći da se osjećate što bolje.

Ne moraš se suzdržavati od postavljanja pitanja.

Htjela sam znati sve što je moguće znati o svom postupku abortusa. Dakle, postavljala sam pitanja. Mnogo pitanja. Pitala sam prije, za vrijeme i nakon zahvata. Liječnik me je proveo kroz svaki koračić postupka dok se odvijao i znala sam što se događa i zašto. Znala sam da mogu pogledati u medicinsku sestru, koja me je držala za ruku, i pitati ju što god želim i/ili trebam.

Pitajte ako se osjećate čak i sasvim malo nelagodno. Nikoga nećete uznemiriti. Nećete nikoga živcirati. Vi niste "bol". Vi ste pacijentica koja ima medicinski zahvat i, kao takva, ima pravo biti informirana.

Ne moraš ići na određeni tip abortusa.

Postoji mnogo načina na koje se može vršiti ovaj medicinski zahvat. Ovisno o tome koliko dugo ste trudni, postoje opcije. "Medikamentozni abortus" ili korištenje abortivne pilule je kombinacija lijekova koji prekinu trudnoću i uzrokuju kontrakcije maternice, a uspješnost iznosi između 95 i 97 posto. "Kirurški abortus" zahtijeva manje odlazaka liječniku, cijeli postupak traje kraće i obično uključuje veće krvarenje nakon zahvata. Naravno, ove opcije mogu biti ograničene s obzirom na državu u kojoj živite i s obzirom na vašu financijsku situaciju, no uglavnom možete birati između pilule i "kirurškog zahvata".*

Ne moraš gledati.

U većini američkih država žene ne prisiljavaju da gledaju ultrazvučne snimke prije abortusa. No, nažalost, ako živite u Wisconsinu, Oklahomi ili Nebraski, liječnik ima obavezu pokazati vam ultrazvučnu snimku prije zahvata. I zbog toga mi je beskrajno žao.

Ne moraš plakati...

Poznajem mnogo žena koje nisu plakale prije, tijekom i nakon abortusa. Ušle su u kliniku bez suza, napustile su kliniku bez suza i niti u jednom trenutku samog postupka nisu se rasplakale. I to je potpuno OK.

... ali ne moraš ni stoički podnositi.

Ja sam tijekom abortusa plakala. Gledala sam u strop, stiskala ruku bolničarke i plakala. Ne zato što sam bila tužna. Niti zato što sam se bojala. Niti zato što me je boljelo. Plakala sam zbog olakšanja. Osjećala sam svoje tijelo ponovno kao svoje, i znala sam da radim ono što najbolje za mene, moju budućnost, mog partnera i njegovu budućnost. Bit ćemo OK. Konačno, nakon dva tjedna neizvjesnosti, znala sam da će sve biti OK.

Ne moraš se pozdraviti s majčinstvom.

Zato što ste izabrali prekinuti neželjenu trudnoću, to ne znači da ne možete postati majka kasnije u životu.

Zapravo, 54 posto žena koje se odluče na abortus već jesu majke. Jedna od tri žene imat će abortus tijekom svog života i većina njih će imati savršeno zdrave trudnoće i djecu (ako to izaberu). Kirurški abortus ne utječe na vaše izglede da imate dijete kada za to budete spremne ili kada to budete željele i mogle.

Imala sam abortus kada mi je bilo 23 godine. Bila sam u nezdravoj vezi, financijski nestabilna, nesposobna da se brinem za sebe, a kamoli za nekog drugog. Nisam bila spremna biti majka, no što je najvažnije, nisam željela biti majka. Sada imam 29 godina, imam dvogodišnjeg sina koji me svakoga dana podsjeća da je biti majkom divno, ispunjavajuće, teško i zahtjevno. Nitko ne bi trebao biti prisiljen na roditeljstvo ako nije spreman, kada to ne želi ili ne može. Zato što sam imala abortus, mogu reći svom sinu da sam ga izabrala. Svako dijete zaslužuje čuti da je bilo željeno.

Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević



* U Hrvatskoj maloljetne djevojke moraju imati pristanak roditelja

* U Hrvatskoj je medikamentozni pobačaj za sada dostupan jedino u KBC-u Rijeka, od travnja 2015. godine, te u Općoj bolnici Pula

Tagovi: abortus, amerika, antichoice prosvjedi, društvo diskriminacije, moje tijelo moj izbor, osuđivanje, planned parenthood, prolife

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM