Sa stavom

02.10.2016. 11:41:14 - Ivana Perić

najveća imena američke književnosti

Silovanje u djelima Toni Morrison, Alice Walker i June Jordan

(Foto: Toni Morisson 'Sula')

Toni Morrison, Alice Walker i June Jordan bez sumnje su među najvećim imenima američke književnosti 20. stoljeća. Toni Morrison, Alice Walker i June Jordan su žene. Toni Morrison, Alice Walker i June Jordan su crne žene. One su i prijateljice, i sve tri su, na svoj način, čitav život, držale svoja prijateljstva i svoju slobodu iznad svega ostalog.

Lijepo to ilustrira trenutak iz dokumentarca o životu Alice Walker (1944. - ), Beauty in Truth, u kojem Walker govori kako su drugi ljudi često imali problem s njenom nezainteresiranošću za bilo kakvu vrstu pokoravanja i "podnošenja": "Imali su problem s mojim intelektom. Mojim izborom ljubavnika. Mojim izborom svega. Izaberi jedno. Izaberi sve. Jednostavno im je to smetalo, ali mene i nije bilo baš briga što drugi misle".

U nekom negdje idealnom svijetu o Morrison, Walker i Jordan ne bi trebalo pisati kao o crnkinjama, kao o ženama, ali u ovom svijetu, ovdje i sada, to je nemoguće izbjeći. Većina njihovih djela bavi se upravo specifičnostima bivanja crnom ženom, iskustvima, poviješću i značenjima koje proizlaze iz tog bivanja, ali i oslobođanjem od takvog definiranja.

Tema koja se provlači kroz značajan broj djela ovih autorica je silovanje – i Morrison i Walker i Jordan su o silovanju pisale mnogo, pisale detaljno, pisale kompleksno. Jordan (1936-2002), velika pjesnikinja i esejistkinja, u Pjesmi o mojim pravima piše:

"Zašto ne mogu izaći vani bez da promijenim odjeću i cipele

Način na koji držim svoje tijelo svoj rod identitet svoju dob

Moj status žene koja je sama a večer je

Sama na ulicama ali sama nije ono što je važno

Važno je da ne mogu raditi ono što hoću

Sa svojim tijelom zato što sam krivi

Spol kriva dob kriva koža"

Strah, nemogućnost neopterećenog uživanja u vlastitom tijelu, zarobljenost u tijelu koji je nasilno pokušala prisvojiti druga osoba, ograničena sloboda kretanja, teme su koje opsjedaju Jordan, koja je dva puta silovana i o tim je iskustvima detaljno pisala. Jordan se pritom odmiče od jednodimenzionalne pozicije žrtve, njena putanja od žrtve se širi dalje – ona postaje svjedokinja, i kao svjedokinja progovora o silovanima, ali i o silovateljima, i o vremenu i prostoru u kojem se silovanje događa. 

Tako u eseju Rekvijem za šampiona (iz posthumno objavljene zbirke eseja Some of us did not die:  New and selected essays), o optužbama za silovanje protiv boksača Mikea Tysona, piše:

"Uvijek sam mislila da je Tysonov kvart izgledao kao ratna zona, podsjećao me na Berlin, odmah nakon Drugog svjetskog rata... Mislila sam si – to znači boriti se i stvarno izgubiti ili stvarno pobijediti. Rat znači da ćeš povrijediti nekoga, ili nešto, dok više ne preostane ništa nježno, ništa smisleno... I što je Mike Tyson ikada vidio osim zidova od cigle i smeća u žlijebovima, stepenica što se raspadaju, zakrcanih prozora, autodijelova svugdje po pločniku, i muškaraca, ogorčenih, s rukama u džepovima, i žena, ogorčenih, s pognutim glavama i očima gotovo zatvorenim?"

Jordan nastavlja: "Ja sam crna. I Mike Tyson je crn. I nijedno od nas nikada ne bi trebalo pobijediti u ničemu osim u borbi između nas dvoje. I ako pogledate natpise u medijima,  ako pogledate izvještaje s hitnih prijema bolnica, možda ćete i povjerovati da zbilja ne uspijevamo napraviti ništa više od onoga što su za nas odredili naši neprijatelji. Vjerujem li da je kriv za silovanje? Vjerujem. Što bih predložila kao odgovarajuću kaznu? Bilo što što bi ga natjeralo da strahuje od pravde podjednake odmazde, što će ga natjerati da, do kraja svog prokletog života, žali i prezire činjenicu da je okaljao, podčinio i ranio nekoga nemoćnog u njegovim rukama. Veselim li se odluci suda? Ne. Bi li voljela vidjeti Tysona ponovno na slobodi? On nikada nije bio slobodan."

Jordan ne traži izlike kako bi se zaboravio ili umanjio zločin koji je Tyson napravio. Ali ona ne želi ni dopustiti da se američko društvo tek tako izvuče, da se upirući prstom u Tysona ustvrdi kako društvo s onime što je Tyson napravio nema nikakve veze. Jordan, koja je sama dva puta silovana i o tome je mnogo pisala, ne pristaje na odnos koji kaže da je kriv on i da na njemu staje i krivnja i odgovornost i kazna.

U eseju dalje piše: "Je li itko ikad Tysonu rekao da razgovara drugačije s djevojkom? Gdje je to mogao naučiti? Od američkog senatora Teda Kennedya? Od zvijezde redatelja Romana Polanskog? Od rap zvijezde Ice Cubea? Od Georga Busha u Panami? Od Busha i Powella u Perzijskom zaljevu? Od ratnih heroja koji su se vratili nakon što su izbombardirali sve što se dalo izbombardirati u gradovima punim civila u Iranu i ponosni i sretni proglasili kako je 'sve što im sada treba – žena'? Ili od milijuna Amerikanaca koji bi, da mogu, platili nadrealne svote novca da gledaju kako netko poput Tysona izbija mozak nekoga drugog? U ovoj Americi u kojoj Mike Tyson i ja živimo zajedno, i ujedno gorko razdvojeni, tvrdim da je Tyson postao ono što je osjećao. Osjetio je stigmu mržnje koja prethodi svemu, stigmu namjernog siromaštva. Dan mu je izbor između nasilja i nasilja: nasilja poraza ili nasilja pobjede. Tko bi mu platio da radi na revitalizaciji straćara u kojima je živio ili da obnavlja mostove? Tko bi mu platio da uči o činjenicama naše zajedničke povijesti? Tko bi mu platio da sadi, uzgaja i brine o biljkama? I tko će pisati i tko će svirati pjesme koje bi rekle Tysonu kako da priča s djevojkom, s drugim ljudskim bićem? Što je Amerika bila spreman voljeti u Tysonu? Ili bilo kojem drugom crnom muškarcu? Tysonova četvrt i moja četvrt postale su iste, bojište bez pobjeda. I on je ondje pao. I ja se ne mogu radovati".

Za Jordan, Tysonova priča, i druge priče silovatelja i silovanih, ukazuju na društveni problem, koji se ne može rješiti ako inzistiramo isključivo na individualnoj odgovornosti. Jordan ponavlja – silovanje ne postoji u vakuumu, radi se o rasizmu, o seksizmu, o patrijarhatu, o klasi. Takvu kompleknost može se uočiti i u romanu The Bluest Eye, vjerojatno najveće američke živuće književnice Toni Morrison (1931.- ).

U The Bluest Eye, kroz lik Pecole, Morrison otvara prozor u svijet mlade djevojke čija su prva seksualna iskustva iskustva u kojima nije htjela sudjelovati. Dva ju je puta silovao njen otac Cholly, te je zbog toga ona odbačena u šrioj zajednici u kojoj živi, ali i i vlastitoj obitelji, dok otac naizgled nastavlja živjeti kao i prije. Pecolino okruženje možemo promatrati kao mikrokozmos nacije, pa je jasno da u američkom društvu Pecola, crna silovana djevojčica - ne pripada, nije željena, nije uvažena. Ona je od samog početak kriva, nju treba kazniti. U američkom društvu, koje obavija konstrukt nacionalne nevinosti, Pecola Breedlove nema priliku, od ranog djetinjstva nadalje, biti nevina. Morrison razotkriva te paradokse, pokazuje nam uzročnoposljedične veze koje odbijamo vidjeti.

Pecolina priča ne podržava (u književnosti česte) mitove o lijepom, iako teškom djetinjstvu – u njenom djetinjstvu nema gotovo ništa lijepo, gotovo ništa nevino. Čarobnog praha ni za lijek. Njeno djetinjstvo obilježeno je rasnom, rodnom i klasnom diskriminacijom. Pecola se, za razliku od Claudie koja kao mlada djevojka osjeća potrebu da uništava sve bijele lutke koje dobije, povlači u sebe, ne pokazuje svoj bijes. Mirna je, djeluje kao da joj svejedno, njen duh rasipa se u mrvicama.

Sve za što Pecola pokazuje ikakvu strast jest želja da ima plave oči. Dane posvećuje molitvama za plave oči i istinski vjeruje kako bi je one spasile. To je i jedino što dijeli sa svojom majkom Pauline, koju je želja da izgleda kao bjelkinja uništila u ranoj dobi života. Život se, u slučaju Pecole i Pauline, pretvorio u razarajući krug.

Isti je slučaj i s njenim ocem. Cholly, Pecolin otac, u djetinjstvu je iskusio seksualno nasilje te je kasnije istu štetu i uništenje donio vlastitom djetetu. Koliko je Cholly kompleksno truo i razrušen iznutra, pokazuje se u sceni silovanja, u kojoj netom prije silovanja osjeća navalu ljubavi prema Pecoli – gleda Pecolu i sjeća se Pauline kao mlade djevojke, kako se u nju zaljubio - ti ga osjećaji preplave i nekoliko trenutaka kasnije siluje Pecolu. Cholly uopće ne poznaje pojam roditeljske ljubavi, i ne razumije zašto ga Pecola voli. Morrison piše:

"Kad bi pogledao njeno lice, vidio bi te oči, oči uklete, pune ljubavi. To ga je živciralo – ta ljubav ga je tjerala da pobjesni. Kako se usuđuje voljeti ga? Zna li ona išta? Što da on napravi s time? Da joj uzvrati ljubav? Kako? Što joj od njegova znanja o svijetu i životu može biti korisno? Što bi njegove teške ruke i zbunjeni mozak mogli postići, kako bi sam zaradio svoje poštovanje, i zauzvrat prihvatio njenu ljubav?"

Nakon silovanja Cholly osjeća sram, ali zapravo ne zna zašto – osjeća da bi ga trebao osjećati, da je to primjereno. Njegovo razumijevanje ne ide dalje, dublje.

Jedino što Pecola dijeli sa svojim roditeljima, jedino što su joj roditelji dali  – želja da izgleda kao bjelkinja (majka) i iskustvo silovanja (otac) – dvije su stvari koje su, kako piše Morrison, podjednako uništile njen život. Lik Pecole može se povezati s mitom o Filomeni – radi se o ženi koja nije samo silovana, već i ušutkana. Morrison pokazuje svu razornost tog iskustva, ali nam pritom oduzima lakoću mržnje Chollya, silovatelja. Ono na što Morrison tjera čitatelje/ice jest da se zapitaju kako se stvaraju ljudi poput njega i na kojim razinama i na koje sve načine svi/e mi sudjelujemo u tome.

Zanimljivo je u tom kontekstu razmatrati i roman Boja purpura Alice Walker. Početak romana prikazuje kako je Celie silovana od strane oca, ali je prenaivna da shvati što joj se događa. Za Morrison i Walker, mit of Filomeni ilustrira način na koji patrijarhalno društvo cenzorira i briše ženske glasove. Filomenina priča pokazuje, što je još opasnije, da čak i kad žene pronađu druge metode komuniciranja, te alternative vode do još više nasilja te posljedično - još dublje tišine. U slučaju Boje purpura, Walker mijenja taj mit.

Martha  J. Cutter u svojoj analizi romana piše: "Boja purpura priziva ovaj arhetipski narativ silovanja, ali Walker zanima nešto drugo – ona mijenja mit, prerađuje ga kroz alternativnu metodologiju jezika. Njen roman revidira mit o Filomeni kreirajući tekst junakinje koji rekonfigurira retoričku situaciju primatelj-pošiljatelj i artikulira Celijino pomicanje od žrtve u patrijarhalnom okruženju do lingvističkog i naracijskog postojanja kao autorice i subjekta vlastite priče. Walker u Boji purpura prerađuje mit kreirajući alternativni diskurs koji dopušta izražavanje muške i ženske subjektivnosti kroz jezik koji se odmiče od nasilja patrijarhalne dominacije i patrijarhalnog diskursa".

Boja purpura prati žene koje su se odmaknule od definiranja kroz muškarce i iskustva muške brutalnosti, koje su, unatoč zatrovanim i cikličnim silama okruženja u kojima su odrasle, uspjele pronaći svoj put. Način na koji Celie dolazi do oslobođenja vraća nas na početak ovog teksta i činjenicu da su Morrison, Walker i Jordan bile prijateljice.

Upravo je žensko prijateljstvo ključno za oslobađanje (crnih) žena u djelima Morrison, Walker i Jordan. Uzmimo samo Sulu ili Ljubav od Toni Morrison – u Suli je žensko prijateljstvo presudno na putu prema samoostvarenju i emocionalnom zdravlju, a u Ljubavi gubitak ženskog prijateljstva zbog nadmetanja oko muškarca vodi žene u propast.

Snagom koju crpe iz prijateljskih odnosa sa ženama likinje iz Sule i Boje purpura uspijevaju se odmaknuti s periferije društva i pronaći svoj način bivanja, suprostavljajući se društvenim konstruktima rasizma i seksizma, nasilju i siromaštvu.

Stranice koje su Morrison, Walker i Jordan ispisale o nemoći, gnjusnosti, boli, razaranju, slojevitosti i nasilju silovanja, ali i o ljubavi, žilavosti, borbi i transformacijskoj moći prijateljstva, među  najljepšim su i najvažnijim u američkoj književnosti 20. stoljeća. One nas tjeraju da zapamtimo kako bi život Pecole iz The Bluest Eye vjerojatno bio drugačiji da je imala prijateljicu, ali i život Mikea Tysona, da ga je itko učio ičemu osim nasilju.

Preporuka za čitanje (dalje):

Boja purpura (1983), Alice Walker

You Can't Keep a Good Woman Down: Short Stories (1994), Alice Walker

The Bluest Eye (1970), Toni Morrison

Sula (1973), Toni Morrison

Love (2003), Toni Morrison

Some of us Did Not Die: New and Selected Essays (2003), June Jordan

Directed by Desire: Collected Poems (2005), June Jordan

Tagovi: alice walker, crnci, crnkinje, june jordan, knjiga, književnost, nasilje prema ženama, roman, silovanje, toni morrison, umjetnost, umjetnost kao aktivizam

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM