Sa stavom

20.09.2016. 18:15:00 - Jelena Tešija

o pogledu na kvote u kolumnama renata baretića

Pozdravi iz paralelnog univerzuma u kojemu su kvote suvišne

(Foto: tribune.com.pk)

Postoje ti neki tekstovi koje započneš pisati u ljutnji i nikad ne završiš iz sto razloga, najčešće egzistencijalne prirode, i dok im se uspiješ vratiti, izgubiš i volju i ljutnju, a nije više baš ni trenutak za objavu. Nedaća s takvim feminističkim tekstovima je u tome što na kraju ispadne da trenutak uvijek iznova dođe jer neki muškarac opet ubije partnericu, neka žena opet trpi seksistička iživljavanja na internetu, Crkva opet pokušava pobačaj proglasiti umorstvom ili samo opet dođu izbori  - ako si sretnica koja živi u Hrvatskoj, nakon manje od godinu dana -  a s njima i pitanje tzv. ženskih kvota i razna iščuđavanja raznih tipova, što u offline, što u online svijetu. "Ama čemu to, ja ne razumijem", upitat će te tako uvijek isti ljudi, koji bi, da ih uistinu zanima, makar upalili internete i pročitali što kaže gugl. Ne, draže im je sjetiti se te teme od prilike do prilike, tebe cijepiti i naknadno optužiti za nedostatak strpljenja te si nanovo potvrditi kako smo sve mi iste. Nadrkane. Više se ni ne pokušavam braniti. Da, ljuta sam, nerviraš me, ne želim s tobom razgovarati i imam pravo ne željeti s tobom razgovarati. Ukloni se.

Kolumne, pak, ne možeš tako lako zaobići zato što si naprosto jako zainteresirana, pogotovo kad shvatiš da guglao, istraživao, razmišljao od prošlih do ovih izbora, vrlo otvoreno nije ni kolumnist tportala Renato Baretić. To ga ne sprječava da se izjada kako i dalje ne razumije, iako je od prve loše kolumne lani imao priliku pročitati cijeli niz izvrsnih tekstova, debata, obrazloženja o rodnim kvotama. Makar su kvote (često i nauštrb drugih feminističkih područja, poput ekonomskih i socijalnih prava žena) medijski eksponirana i obrađivana tema. Mogao je s razumijevanjem pročitati što je politologinja Tajana Broz nedavno rekla za tportal ili Novosti, mogao se educirati i prije prve kolumne i zaviriti na koji tekst i na Libeli. Ne, Baretić je odlučio ne raditi apsolutno ništa (na što izvrsno ukazuje Asja Bakić na Mufu u tekstu 'Renato Baretić i hrvatski pišulinci'), osim opet napisati čitavi tekst samo kako bi se i dalje pitao zašto neku ženu "tjerati" da se bavi politikom ako ona to ne želi. Jednostavno i dalje ne razumije u čemu je kvaka s isticanjem problema iznimno malog broja zastupnica u Saboru, a sve pokušaje da se ukaže na problematičnost te situacije naziva "kukumavčenjem i lelekanjem, ponajprije i ponajglasnije sa ženske strane". Dakle, možda je na neke od spomenutih tekstova i naletio te ih stavio u jasnu kategoriju ženskog lelekanja.

U lanjskoj nam je kolumni odlučio dočarati kako on zamišlja sastavljanje izbornih listi u kojima se pazi na ravnopravnu zastupljenost žena i muškaraca. Baretić, koji nam se tad javio iz paralelnog univerzuma, bio je (i ostao) uvjeren da kvota od 40 posto žena ide samo na štetu žena. Čitav nas opis, koji se u nekom trenu želi opravdati izjavom da su i muškarci na listama takvi, pokušava uvjeriti da se na liste stavljaju nepismene, neobrazovane žene koje stranke pred kraj panično ubacuju kako bi izbjegle kazne. Do ovih je izbora nešto promijenio mišljenje pa se sad pita koja je to stranka stvarno naučila lekciju i "natrpala neke kandidatkinje" i odjednom kaznu od 50.000 smatra mizernom, u sljedećem trenutku predlaže da ju se poveća, a već u onom iza opet vapi čemu kvote. Jedan nenadmašiv slijed misli temeljen na 'čini mi se' i 'još nisam čuo' argumentaciji. 

Stavimo sad sa strane prvi 'vjerovali ili ne' moment ovog prvog teksta, a to je ideja da se stranke uistinu toliko uzrujavaju oko nedovoljnog broja žena i da se uistinu trude nešto oko toga poduzeti kad je krajnji rezultat taj da je zastupljenost žena na listama najčešće manja od propisanih 40 posto. Najzanimljiviji je drugi utopijski trenutak, tj. svijet u kojem smo sve i svi ravnopravne i ravnopravni.

Foto: Organizacijski odbor Noćnog marša - 8. mart

Foto: Organizacijski odbor Noćnog marša - 8. mart

Ženske kvote nemaju smisla, kaže Baretić i pritom nagovaranje žena da se kandidiraju (jer tako on vidi da proces kandidiranja žena ide) uspoređuje u lanjskoj kolumni s nagovaranjem na "da prostite, prostituciju". "One koje to stvarno žele, a nije da ih nema, postat će vijećnice, gradonačelnice, zastupnice, veleposlanice, ministrice, predsjednice, bilo što, baš kao i bilo koji muškarac, barem u zapadnom civilizacijskom krugu", uvjeren je Baretić bio lani. Da, sigurno, Renato. Uopće ne živimo u društvu u kojem se ne smatra da su žene za madraca, a ne mudraca ili u kojem je napredovanje za žene u stranci prepuno prepreka zbog ideja o tome da žene u politiku i ne pripadaju i slično. Ne, Baretićev svijet (ali samo u zapadnom civilizacijskom krugu da ne bi bilo zabune) predivna je feministička utopija u kojoj smo u potpunosti ravnopravne i u kojoj nam kvote definitivno ne trebaju. Do novog teksta si je uspio čak nabrojiti nekoliko političkih i ministarskih pozicija koje su u Hrvatskoj zauzele žene pokušavajući nam istovremeno reći da će one koje to žele, uspjeti, ali se i već u sljedećem paragrafu zapitati "što je stvorilo uvjete da se ogroman broj pametnih i sposobnih žena ne odlučuje na javni politički angažman i stavljanje imena na listu samo zato što su, eto, žene?". Nakon ovog smislenog pitanja, nastavlja peglati dalje ni po čemu i optuživati žene da su jedna drugoj vučice.

Dosta je toga na što bi se dalo zakačiti u ova dva mini remek-djela Renata Baretića, ali možda najviše šokira činjenica da je i u prvoj i u drugoj kolumni uspio ubosti smislenu poantu da bi ju samo olako odbacio već u sljedećem paragrafu. Osim gore navedenog postavljenog pitanja, u prvom se tekstu Baretić osvrnuo na iskustva žena u hrvatskoj politici u zadnjih 25 godina, ističući kako su trpjele seksističke uvrede, komentare i osuđivanja. I onda opet propušta pronaći vezu između te misli i ideje da bi rodne kvote mogle hrvatskoj politici donijeti nešto dobro. U patrijarhalnom svijetu u kojem mi živimo žene neće u politici napredovati jednakom brzinom i lakoćom kao muškarci koji im i po obrazovanju i iskustvu i talentu pariraju, žene se prije svega neće ni poticati da se politikom uopće bave radi poimanja politike kao svijeta koji pripada muškarcima. Kvote su, koliko god nespretna, mjera kojom bi taj svijet mogao pokušati prestati biti muški, u kojem bi jedan saziv s 40 posto žena u Saboru možda na sljedećim izborima ili izborima za 10 godina, potaknuo i veći broj žena na kandidaturu jer je reprezentacija prokleto bitna, ali i olakšao svim ženama koje se godinama u svojim strankama bore da konačno i izbore poziciju te naposljetku pomogao brisanju ideje žene u politici kao nekoga tko to ne želi i koga se na to mora nagovarati i gurati.

Ipak, usuđujem se vrhuncem obje kolumne proglasiti završetak prve jer savršeno ocrtava bahatost Baretićeva nezainteresiranog štiva i neuočavanje privilegije te nezainteresiranosti, tako tipične za naše lijeve drugove, koji si često dopuste razne ispade samo zato što imaju privilegiju uopće ne razumjeti ono što pišu jer ih se jednostavno - ne tiče. Baretić nas tako podsjeća da su nam aktivistkinje davno objasnile da "No means NO!". "Za nevolju, brojne su od njih, i u nas i drugdje, zagovornice upravo tog apsurdnog izbornog spolnog cenzusa, potpuno nesvjesne koliko se taj kosi s onim za što se žele izboriti, s nužnom spolnom ravnopravnošću u svakom, svakom, svakom životnom odabiru." Sve si shvatio, Renato! Prije svega to da najvolimo kad nas ljevičari prozovu zbog nesvjesnosti i objasne nam kako funkcionira život i feminizam, te za što bismo se, a za što ne trebale boriti. Hvala, uzet ćemo u obzir, pokret bi nam propao bez renata ovog svijeta.

Tagovi: asja bakić, feminizam, hrvatska, hrvatski sabor, izbori 2016, kolumne, kvote, libela, mediji, muf, novosti, politika, renato baretić, rodne kvote, tajana broz, tportal, zastupnice u saboru, ženske kvote

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM