Sa stavom

19.08.2016. 08:17:04 - Sanja Kovačević

druga povijest

Kultura sjećanja vs. kultura laži u hrvatskoj prozi 'sjećanja'

Slađana Bukovac: Rod avetnjaka, naslovnica

Slađana Bukovac: Rod avetnjaka, naslovnica

Tekst je nastavak teksta Mjesto za žensko sjećanje i Drugu povijest u hrvatskoj književnosti

2000-ih se pojavljuje nekoliko važnih  književnica mlađe generacije koje iz svojih perspektiva propituju "kolektivno sjećanje" na devedesete kada su bile ili djeca ili vrlo mlade žene (Ivana Sajko, Slađana Bukovac, Maša Kolanović, Ivana Bodrožić, Tatjana Gromača).

Ivana Sajko, već etablirana kao dramska spisateljica objavila je svoj prvi roman – "Rio bar" (2006.). Autorica se bavi čestim temama tadašnje nove generacije prozaika/istkinja (rat, poraće, sudbina prognanih i nestalih, tranzicija, mafijaški obračuni, ratni zločini...), kroz prizmu jakih ženskih pripovjedačkih glasova i koristeći "scensku logiku". Prva pripovjedačica piše "Osam monologa o ratu za osam glumica odjevenih u vjenčanice", a polifonija ženskih glasova, ženska tijela u krvavim vjenčanicama, pretučena, svedena na seksualne objekte funkcioniraju kao višeslojna ženska/feministička kritika rata i društva u kojemu živimo. Jedan od tih glasova (koji je dominantan i prezentiran dugačkim monolozima)  konstantno uvodi i drži u pozadini temu rata (mlada žena koja je prvu granatu doživjela na dan vlastitog vjenčanja, provodi nas kroz "Oluju" i traži "nestalog"...). Drugi dominantniji glas pripada ženi koja negdje provodi vrijeme u "Rio baru", uvijek pijana "kao muškarac" i prepušta se ljubavničkim/seksualnim odnosima. Ona uvodi neuralgične teme hrvatske tranzicije: mafijaška ubojstva, ksenofobiju, bombe u kafićima, tajkunizaciju...).

"Rio bar" progovara o brojnim temama s pozicije ženskog subjekta – od problematiziranja ženskosti i konstrukta roda, do ciničnog gađenja prema umjetno nametnutim, državnim oblicima slavljenja ratnih pobjeda. Roman završava dokumentarističkim dodatkom pod naslovom "Bilješke o ratu" u kojemu je kroz posve hladan, ali promišjen faction (citati iz medija, transkripti, odlomci iz rječnika...) opisan svijet iz kojega glasovi žena pripovijedaju, viču, optužuju.

2009. godine objavljen je drugi roman Ivane Sajko – "Povijest moje obitelji od 1941. do 1991, i nakon" u kojemu ponovno ispisuje Drugu povijest kroz osobno čitanje povijesnih "činjenica" kroz pedesetogodišnje razdoblje. U fokusu romana je propitivanje konflikta kolektivne memorije i realiteta individualnog sjećanja i odnosa prema njoj, promišljanje fenomena kako bi se dekonstruirali obrasci i oblici ideološke dominacije.

Slađana Bukovac je spisateljica moje generacije, a to je generacija koja je u ratu proživjela svoje kasnije adolescentske godine (čitaj: dvadesete). "Rod avetnjaka" (2008.)  je njezin drugi roman i u njemu je kroz prilično klasično oblikovanu fikciju smještenu u hrvatsko poraće otvorila niz tema "o kojima se šuti" i danas. Jedna od ključnih tema je pitanje branitelja nakon rata i njihovih samoubojstava. U ovom roman Hrvatska je jedna velika psihijatrijska ordinacija u kojoj se ljudi muče sa izmiješanim osjećajima krivnje i pravde, s istinama i lažima o sebi i drugima. Protagonist je muškarac, psihijatar Pavel, koji "živi u idejnoj i etičkoj pronevjeri u koju se survalo hrvatsko društvo nakon 1990.". "Rod avetnjaka" je svakako važan roman domaće "stvarnosne proze", čiji sa u pitanja i danas subverzivna i aktualna, jer kao što znamo brojni problemi iz "naše psihijatrijske ustanove" još su zakopani i pometeni duboko pod tepih. I čine se da samo rastu.

Maša Kolanović, autorica iznimne prozne knjige "Sloboština Barbie" pripadnica je one generacije koja je odrastala u ratno vrijeme, "dovoljno mlada da sve svoje veze s ideologijom prošlosti svede na nekoliko pionirskih simbola, a opet dovoljno stara da shvati kako nakon prvih signala opće opasnosti i odlazaka u podrume novozagrebačkog naselja više ništa neće biti kao prije", kako je to opisala u svom prikazu knjige Jagna Pogačnik, dok Miljenko Jergović u pogovoru knjige djetinjstvo ove generacije naziva "posljednjim djetinjstvom u Jugoslaviji i prvim u Hrvatskoj".

Dječja igra, kao i u svakom drugom djetinjstvu, i u podrumskom ratnom Barbielandu oponaša život oko sebe dodajući mu onu dječju istinu koja na površinu izlazi kroz "neprorađene" emocije. Svojevrsna anti-zvijezda romana je "čudni lutak Ken" kojega su nazvali Dr. Kajfeš, a koji u njihovoj igri postaje figura svega najstrašnijeg što djeca osjećaju i proživljavaju:

"Sve to možda i ne bi bilo strašno da Dr. Kajfeš stvarno nije bio nešto najdegutantnije što se od Kena u maloj ilustriranoj povijesti Kenova, ako takva postoji ili ikad bude napisana, moglo vidjeti. Dr. Kajfeš nije bio Mattelove rase, bio je od neke odvratne plastike, k tome odvratno zagorjela tena, premda nije bio Ken crnac. A kao jagoda na šlagu, Dr. Kajfeš je imao jedno poluodlijepljeno oko i uništene prste desne ruke koje mu je Svjetlanina sestrična Marijana izgrizla prilikom jednog posjeta."

U jednoj iznimno pamtljivoj epizodi, djeca sa svojim lutkama organiziraju izbore za pjesmu Evrovizije, a repertoar je sastavljen od domoljubnih pjesama (Moja Domovina, Stop the war in Croatia, Moj je dragi u narodnoj gardi, Hrvatine...). No, igra završava "atentatom" nedefiniranih ubojica na sudionike/ce Evrovizije: "Beživotna Barbi tijela, dvije Skiperice, seljanka kojoj su hitci probušili obje pletenice, dva mučki ubijena legića, a svi okupljeni oko velikog mrtvog tijela bebe ćelavice bez glave ležali su u ružičastoj lokvi razrijeđene krvi."

Oko simbola odrastanja djevojčice – lutke barbike - autorica je napisala iznimnu knjigu koja događajima iz devedesetih prilazi iz nove generacijske, ali i rodne perspektive. Spajajući autobiografsku prozu koja tematizira žensko odrastanje i "stvarnosnu" prozu o ratnim događajima posebno s elementima "priče iz kvarta", Maša Kolanović je napisala duhovit, čitak i inteligentan roman. Ilustruriran je "dječjim" crtežima same autorice kao "dodatna potvrda autentičnosti priče u kojoj se ništa ne smije slagati da bi uopće i bila moguća." (Jergović).

Drugi autobiografski roman pisan iz perspektive djevojčice, koja kroz roman odrasta tijekom sedam godina prognaništva, roman je "Hotel Zagorje" Ivane Simić Bodrožić. Ivana je nešto malo mlađa od Maše Kolanović, a njezino ratno djetinjstvo bilo je drugačije od Mašinog – obilježeno ratom, prognaništvom, gubitkom oca, getoizacijom u prognaničkim smještajima i naseljima. To je odrastanje i iskustvo Drugog, onoga tko se osjeća nepoželjno i drugačije. Tako je i Zagreb Ivane Bodrožić drugačiji i "teži" od Zagreba (ili naselja na periferiji) Maše Kolanović.

"Grad je bio lijep i potpuno neosjetljiv. Nije nas trebao, jer Zagrepčana je bilo dovoljno, a činilo se da je biti Zagrepčaninom stvar prestiža. Rijetko bismo sjedali u tramvaju, pogotovo ispočetka, nikad se nismo zaustavljali u gradskim parkovima da radimo ono što ljudi tamo već rade. Nikada nismo išli u kino ili kazalište, lutali nepoznatim ulicama ili otkrivali lijepa mjesta. Jednostavno, nismo zato bili tu. Prebacili smo se i na slanac, ali uvijek je ispao takav neki otegnuti da bismo ga u pekari rijetko dobili bez laganog podsmijeha. Kao da se radilo o nečemu stvarno važnom, a ne običnom gnjecavom pecivu".

Sjećanje autorice kronološki teče u nizu malih priča u kojima se jako dobro oslikavaju i emocionalni i društveni kontekst – od rastanka roditelja i djece Vukovaru 1991. nižu se slike prognaništva vukovarske djece na Jadranu, u Kumrovcu i u Zagrebu. Premda je medijski smještan u nekakav podžanr sentimentalne prognaničke ispovijesti vukovarske djevojčice (jer malograđanska javnost niti ne može drugačije percipirati ovakvo štivo), ovaj roman to nije. Bez obzira na povremeno upadanje u "mitove" i šablone (što je normalno jer je odrastala s tim mitovima), Ivana priča svoju priču suvereno i autentično. Osobno mi je najzanimljivije kako se protagonistkinja mijenja i razvija kroz roman i kako je taj osobni razvoj brižljivo prezentiran i u jeziku, stilu, ritmu i tonu. I dok djevojčica tako odrasta, Zagreb i Hrvatska u kojoj je dočekala svoju prvu zrelost nisu niti najmanje ugodno okruženje. Netko je u nekoj recenziji napisao kako se u romanu mijenjaju i protagonistkinja i društvo, no ne bih se s tim složila. Društvo je isto, Zagreb (kao metonimija Hrvatske i kao grad) i dalje je "neosjetljiv" i ne treba Druge. U romanu se jedino mijenja i razvija autorica/protagonistkinja i njezina percepcija društva u kojemu se nalazi i okolnosti u kojima se snalazi. I premda nemam prognaničko iskustvo, a moje iskustvo Druge u ratnoj Hrvatskoj je prilično drugačije, identificiram se s identitetom 'dođošice" u hrvatsku metropolu devedesetih. Jer takav je bio i moj Zagreb devedesetih (lijep i neosjetljiv). Za mene i mnoge Druge netko je trebao napisati epizodu o kifli/slancu (premda bi moja bila o krofni/krafni), jer povijest svih nas kao društva satkana je i od takvih "epizoda".

Ove godine, Ivana Bodrožić objavila je "kontroverzan" (opet se u medijima vratio pridjev 'ekscesan' koji je pratio "Uho, grlo, nož" V. Rudan) roman "Rupa". Ovoga puta, literarno se iz prognaništva vratila u svoj rodni grad, premda neimenovan u romanu i izazvala bijes onih koji su se u romanu prepoznali, a sada se osjećaju "iskorištenima i osramoćenima". U svom osvrtu na roman Bojan Glavašević je napisao (i ovo je odgovor onima koji naslovnu metaforu nisu shvatili): "Baš poput prave crne rupe, tako i ova, metaforička, iskrivljuje prostor i vrijeme, pa se tako onima unutar horizonta događanja čini kao da je, primjerice, 1991. godina bila jučer, a ne prije više od četvrt stoljeća; ili kao da su neki drugi gradovi, čak i oni koji su tek nekoliko desetaka kilometara daleko, zapravo udaljeni svjetlosnim godinama. Sila koju posjeduje svemirska crna rupa zove se gravitacija. Sila koju posjeduje rupa na Ovčari zove se thanatos".

"Rupa" je možda do sada najhrabrije pisanje Druge povijesti u traženju istine koje je, osim "podizanja bure", rezultiralo beskompromisnom prozom koja preslikava hrvatsku stvarnost. Za ovakvo pisanje doista je potrebno proći proces vlastitog "oslobađanja" od tabua i "nedodirljivih svetinja" koji nas truju. 

Stršeći identitet(i)

Ono što odlikuje prozu kojom Drugu povijest pišu žene u Hrvatskoj je ogromna hrabrost. Još jedna autorica moje generacije je izvrsna, hrabra Tatjana Gromača. U književnosti se pojavila 2003. sa sjajnom zbirkom poezije "Nešto nije u redu?" – i to je do danas pjesnička zbirka o kojoj se nevjerojatno mnogo pisalo i govorilo u hrvatskoj javnosti. Godinu dana nakon toga, 2004., objavljuje svoj prvi roman "Crnac" - roman o djetinjstvu i ratu, pisan potpuno iz vizure Druge. Gromača je uvjerljiva i moćna kada o djetinjstvu piše  otvoreno i neuljepšano, a pisanje o ratu obilježavaju dimenzije mentalne patnje kakvu stvaraju nametnuti "sveti" pojmovi domovine, naroda, vojske, rata, heroja...
Uronjeni smo u mali-veliki svijet djevojčice koja odrasta u tradicionalnoj sredini, učeći više na greškama iz svoga ponašanja, nego iz dvojbenog autoriteta odraslih, a zatim pratimo njezino sazrijevanje usporedo s ratom.

Gromačin drugi roman "Božanska dječica" objavljen je 2012. Miljenko Jergović je u svom osvrtu napisao: "Tatjana Gromača bi – kad bi to imao tko da kaže – trebala biti pisac iznad svih lokalnih, hrvatskih formata. Po onome što je napisala, ona to jest. Možda je to dovoljno, možda je i bolje da šute ili da ništa ne razumiju. Knjiga je, srećom, na čistome zraku".

Ovo je jedna od rijetkih knjiga s kojom sam se identificirala na nekoj posve iznimnoj čitateljskoj razini – knjiga koju sam čitala kao da je sama pišem, koju sam – rekla bih – pročitala "kožom" (pisanje T. Gromače kritika je svojevremeno prozvala "pisanjem kožom"). Kroz osobnu/majčinu/obiteljsku priču autorice, koja je napisana gotovo "psihoterapijskim" stilom – jasnom, autentičnom, ogoljelom rečenicom, u kojoj nema oklijevanja, okolišanja i (samo)zamajavanja – rastvara pitanja koje su teška zato što su potisnuta ili ignorirana, u svakom slučaju skrivena i stoga uznemirujuća. Majka je istočnog porijekla (ironijski eufemizam naglašen je italikom i u samom romanu), majka je žena, majka mentalno obolijeva (neposredno) nakon Domovinskog rata. A tu je i otac, koji također zapravo ravnopravno sudjeluje kao agens ove proze. Ni otac nije našao "skute" pod koje bi se mogao sakriti i "posvuda je pomalo stršio izvan ili iznad".

U prvom planu je majčina psihička bolest koja je iskaz izlaska na svjetlo dana tih "bolesnih buba" koje su u isto vrijeme i žrtve ignoriranja, skrivanja, marginaliziranja, autsajderstva, neprihvaćenosti, ali i istinski pobjednici jer ostaju svoji svemu usprkos. Majčina je bolest "materijalizirani" iskaz neosviještenog bunta protiv laži, ali i same te laži u kojoj se živi – plod individualne i kolektivne traume. A sâm roman je funkcionira kao materijalizirani izraz osviještene, prorađene i zrele potrebe autorice da se kaže ono o čemu se šuti, a što je potrebno izreći, i tako odgovorno raditi na osobnom i društvenom zdravlju. Psihička bolest majke (i društva) opisana je direktno, osvještavajuće – tako da istovremeno i oslobađa i ostaje trajno prisutna težina u pozadini koju ne smijemo ignorirati. Jako mi je zanimljiv i svjež taj analitički pristup izvana, promatrački, koji često nalazi svoj izraz u vrlo specifičnoj i profinjenoj ironiji, što joj omogućuje poniranje u srž i dubinu, a lišava patetičnosti (npr. tako što svoj tekst naziva 'stručnim izvještajem', a sebe 'zapisničarkom, pisaricom, sudskim tumačem'…). Mnogobrojni pasusi ogoljelog prikaza stvarnosti prelaze gotovo u krešendo vjere u istinu – jednostavnim i izražajnim dugim rečenicama, gotovo duhovnog zanosa.

Ovako završava odlomak pod nazivom "Usahli životi i bube ispod tepiha": "Jer što je netko bio bliži istini, to je vrednije bilo njegovo tkanje, od kojega god materijala da je radio, pa makar i od staroga željeza, ako je to bilo blisko istinitom životu i svijetu, pa makar se doimalo posve izmišljenim, imalo je snagu koja se prepoznavala unutar duša, unutar božjih i mrtvih, usahlih i tužnih dušica, koje su se ako su u sebi uspjele zadržati komadić božanske plemenitosti, tim proizvodima mogle, tiho i u tajnosti, hraniti."

"Oči pamte" je memoarska proza Jelene Radošević objavljena nedavno ove godine (u izdanju Srpskog narodnog vijeća). Jelena je jedna od žena koje su prije godinu dana sjedile u zamračenoj kazališnoj dvorani u Rijeci i pričale svoje "ratne priče", koje su pažljivoj slušateljici/u na trenutak utišale "Oluju" koja se odvijala ispred kazališne zgrade. Jelena je do ljeta 1991. živjela sa suprugom i dvije kćeri u Podravskoj Slatini. Radila je kao medicinska sestra. Onda je njezin suprug, pravnik dobio otkaz, a počeli su dobivati anonimne telefonske pozive i prijetnje. Odlučuju djecu poslati u Beograd, a ona i suprug odlaze svojima u Voćin. Do operacije Bljesak radila je u bolnici u Okučanima, a s Bljeskom je morala izbjeći iz Okučana, te odlazi roditeljima u Tovarnik, a potom u Pakrac. Vrativši se u Hrvatsku, završila je u zatvoru u Osijeku optužena "za oružanu borbu protiv Hrvatske". Oslobođena je nakon mjesec dana zahvaljujući i svjedočenju susjede, bake Mare, Hrvatice. Vratila se u Slatinu, gdje živi i danas. Nikad više nije uspjela dobiti posao.

Najprije je važno reći kako je ova proza pisana u realnom vremenu. To su Jelenini dnevnički zapisi o ljudima, događajima, mislima, osjećajima onako kako su se odvijali tada, na licu mjesta. U "Poruci čitaocu" na početku knjige Jelena piše: "Ne želim pisati zašto je do svega došlo. O tome će netko drugi, ja samo pišem o onom što je prošlo pokraj mene i kroz mene". Vrijednost i uvjerljivost njezinog pisma leži upravo u jednostavnosti, skromnosti, gotovo naivnoj iskrenosti... Nad njezinim tekstom lebdi pitanje "Što 'velike' povijesti znaju o 'malim' sudbinama?" Jelena piše o svom 'malom intimnom svijetu' koji je izgubljen u 'velikom ratu', o boli zbog gubitka svega onoga što malom čovjeku znači i tvori dom. Pisanje je pribježište, očuvanje sebe, čuvanje dragocjenosti i psihoterapijski proces.

"Ovo sam, između ostalog, pisala sebi. Tako sam ostala normalna. Sačuvala sebe. Zahvaljujući pisanju, ja i danas postojim".

Druge i Drugi u svojim su "stršećim" identitetima najčešće prisiljeni na oprez i odmak, a s te razdaljine često vide mnogo toga što ne vidi "hipnotisana gomila". U svojim privatnim dramama, često bukvalno i/ili simbolično prognani/e na marginu ili izbačeni izvan "normiranih granica", pisanje osobnih priča, memoarskih ili fikcionalnih omogućava im da sačuvaju dom za kojim svi/e žudimo - onaj gdje nalazi se nalazi smisao i istina.

Ovakve vrste proze u Hrvatskoj nema mnogo, no u ovom pregledu svakako nije sve obuhvaćeno. Prilažem na kraju malu bibliografiju za mlade i stare koji o povijesti društva u kojemu živimo "žele znati više". Meni je čitanje ovih knjiga značilo mnogo, jer kao što sam rekla na početku - kroz vlastito sjećanje i uz pomoć spisatelja/ica s kojima dijelim barem komadiće iskustva, i sama Druga, želim poput njih zadržati osjećaj istine i smisla.

 

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Mala bibliografija za mlade i stare koji žele znati više – Druga povijest u hrvatskoj književnosti od 1990-ih.

Ratko Cvetnić: Kratki izlet, 1997.

Jurica Pavičić: Ovce od gipsa, 1997.

Slavenka Drakulić: Balkan Express: Fragments from the Other Side of the War (Balkan Express: fragmenti s druge strane rata), 1993. ; Café Europa: Život nakon komunizma, 1996. ; Kao da me nema, 2000. ; Oni ne bi ni mrava zgazili: ratni zločinci na sudu u Haagu, 2006.

Dubravka Ugrešić: Američki fikcionar, 1993.;  Kultura laži, 1996.; Muzej bezuvjetne predaje, 1998.; Zabranjeno čitanje, 2001.; Ministarstvo boli, 2004.; Nikog nema doma, 2005. ; Napad na minibar, 2010.; Europa u sepiji, 2013.

Alenka Mirković: Glasom protiv topova. Mala ratna kronika, 1997.

Miroslav Kirin: Album, 2001.

Simo Mraović: Konstantin Bogobojazni, 2002.

Boris Dežulović:  Christkind, 2003.; Jebo sad hiljadu dinara, 2006.; Pjesme iz Lore, 2006.; Poglavnikova bakterija, 2007.

Vedrana Rudan: Uho, grlo, nož, 2002.

Ivana Sajko:  Rio bar, 2006. ; Povijest moje obitelji od 1941. do 1991, i nakon, 2009.

Slađana Bukovac: Rod avetnjaka, 2008.

Maša Kolanović: Sloboština Barbie, 2008.

Ivana Simić-Bodrižić: Hotel Zagorje, 2010.; Rupa, 2016.

Tatjana Gromača: Crnac, 2004. ; Božanska dječica, 2012.

Jelena Radošević: Oči pamte, 2016.

Tagovi: hrvatska, književnost, kultura laži, kultura sjećanja, rat, roman, sjećanje, spisateljica, umjetnost

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM