Ljubljanski pank bend Pankrti objavio je 1984. godine kontrakulturni Manifest realnog pankrtizma u kojem su kritizirali jugoslavenski socijalizam jer su smatrali da je previše usmjeren na mase, povijest, institucije samoupravljanja i dugoročne ciljeve.[1] Pozivajući se na anarhizam u Bakunjinovoj tradiciji, tvrdili su da se u SFRJ izgubio naglasak na slobodi pojedinca i na životu “sada i ovdje”, tj. na izvjesnoj spontanosti u djelovanju i životu općenito.
Prigovor manjku spontanosti do kojeg dolazi zbog fokusa na određenu strategiju ili način organiziranja politički je aspekt njihove kritike, no možemo se također osvrnuti i na činjenicu da, uz takvu retoriku i način rada, ljudi zanemaruju osobne potrebe i živote u svrhu općeg društvenog napretka. Ako pretpostavljamo da će aktivistice svoje živote barem djelomično organizirati u skladu s društvom u kojem bi htjeli živjeti nakon revolucije, tj. da će aktivistički angažman do neke mjere djelovati oslobađajuće za tu osobu, možemo pratiti u kojoj se mjeri fokus u određenoj organizaciji stavlja na ostvarenje političkih ciljeva, a koliko na prakse koje bi oslobađajuće bile sada, u ovom trenutku.
Dok nacionalističke političke opcije često koriste zlatne ere ili romantizirane slike zamišljene prošlosti kako bi potvrdile vlastito viđenje svijeta i intervencije koje su u njemu potrebne, lijeve se političke opcije često fokusiraju na budućnost, s revolucionarnom strategijom, “modernističkom” idejom napretka i/ili pozivanja na budući revolucionarni trenutak koji će riješiti puno društvenih problema (ali svakako ne sve). Ponekad kada razgovarate s aktivisticama to čak zvuči i kao nešto sudbinski određeno: neki od njih smatraju da će u društvu doći do tragičnog ishoda ili da će se barem dogoditi kakva velika negativna društvena promjena, npr. da će Europa u sljedećih nekoliko godina kliznuti u rat i da ne postoji ništa što možemo učiniti da takav scenarij spriječimo. Druga je varijanta vjerovanja u fatalnu sudbinu u aktivističkim redovima čak i želja da se ubrza trenutak otvorenog društvenog sukoba kako bi došlo do veće političke borbe (jer “krizni trenutak” znači i veliku politizaciju cijelog društva, što vidimo sve više u Hrvatskoj s podjelom na tzv. crnu i crvenu Hrvatsku) s mogućnošću pobjede.
Solidarnost unutar aktivističkih grupa: kakva je antifašistička solidarnost?
Takva “spika” može poslužiti kao bijeg od trenutačnih problema – kako u političkom tako i u osobnom životu – ali može biti i štetna za razvoj dinamike spontanosti kako u političkom organiziranju, tako i u osobnom životu. Marksistička tradicija odlično razumije probleme na političkom, međuljudskom i društvenom nivou i nudi rješenja za njih, međutim nešto manje ima za reći o osobnim sukobima koji se nerijetko pojavljuju unutar lijevih organizacija. Prilično se često mogu čuti negativni komentari razočaranih sudionika u lijevim pokretima koji su očekivali nekakvu veću “solidarnost” od drugova. Česte su svađe zapravo očekivane baš zbog toga što aktivistice toliko energije i često strasti ulažu u borbu i cilj. Sada kada radimo u sve težim uvjetima i kada je “ustaško proljeće” uzelo maha, bitno je zapitati se kakva je antifašistička solidarnost na koju se aktivistice pozivaju.
Antifašistička je solidarnost prije svega humanistička, za razliku od nacionalne solidarnosti koja promiče zajedništvo i koheziju jedne zamišljene skupine ljudi. Antifašistička solidarnost podrazumijeva odanost, širenje horizontalnih, egalitarnijih odnosa u društvu, s političkim fokusom na kolektivne borbe i pravdu umjesto individualističkog pristupa. Ne postoji nikakva garancija da će se “drugovi” ponašati dobro prema tebi, biti bolje osobe od drugih, niti da ne nose svoj niz životnih, egzistencijalnih i psihičkih problema – niz problema koji će se, zbog strasti i velikih očekivanja prisutnih u političkoj borbi, vrlo vjerojatno pojaviti češće nego kod opće populacije. Za razliku od političke antifašističke solidarnosti, prijateljsku solidarnost možemo definirati kao bliskost, povjerenje i dijeljenje intime, za što je potrebno razvijanje dubokog kontakta s nekim.
Jedna od problematičnih točaka na koje su Pankrti upozoravali jest zanemarivanje potreba pojedinaca u lijevom organiziranju, koje je bavljenje takvim problemima ponekad otpisivalo kao “liberalizam” ili psihologiziranje. No iako promicanje posesivnog individualizma i režima privatnog vlasništva ne smije biti politički cilj, to ne znači da treba zanemarivati određene aspekte naših života koji se ipak odvijaju na osobnoj razini: intimni život rijetko dijelimo s većim kolektivom, a naše je iskustvo uvjetovano našom pojedinačnom (osobnom) prošlošću, koja je, naravno, isprepletena i s društvenim zbivanjima. Međutim, što smo više fokusirani na političku borbu, što se manje bavimo osobnim problemima otpisujući ih kao posljedice isključivo društvenih okolnosti koje su izvan naše kontrole, to je veća opasnost od burnouta. Ovakvi problemi – tj. nepoznavanje vlastitih granica – specifični su za aktivistice, a odgovor na njih tražio je psihoterapeut Claude Steiner kroz svoj angažman u antiratnom pokretu u SAD-u za vrijeme rata u Vijetnamu.
Grupna terapija naspram individualne terapije
Steiner je promicao grupnu terapiju s aktivisticama (ali i s drugima) te je tvrdio da može biti puno jeftinija i, po njemu, efikasnija. Individualna je terapija, kaže Steiner, često skupa i privilegija je “dokoličarske klase”. Iako je on smatrao da individualna terapija može biti korisna kod ljudi s određenim, ozbiljnijim problemima, kritizirao je činjenicu da je takav oblike terapije preuzeo primat kao društveni trend u SAD-u.
Psihoterapija, međutim, može postati i tzv. tehnologija sebstva (eng. technology of the self), pojam koji je Foucault definirao kao tehniku koja pojedincu pomaže da vlastitim sredstvima djeluje na svoje tijelo, um, dušu i/ili stil života kako bi si osigurao više sreće i bolju kvalitetu života. Jedan od ključnih ciljeva velikog broja takvih metoda jest osvješćivanje svojih emocionalnih i životnih potreba i želja. Mnogi ljudi prečesto stavljaju potrebe drugih ispred svojih ili se previše bave samo svojim potrebama ignorirajući potrebe drugih osoba oko sebe[2]. Ovdje je ključno da se ne stavlja naglasak na posesivnog pojedinca koji promiče kapitalizam, već na mislećeg ili samosvjesnog pojedinca koji možda gaji veći afinitet prema autonomnim marksističkim ili anarhističkim tradicijama.
Ne medikalizacija, već razumijevanje šire društvene situacije
Steiner i drugi stali su iza ideje radikalne psihijatrije koja se trudi ne medikalizirati psihičke “bolesti” (barem ne u velikoj mjeri), već ih pokušava razumjeti kao posljedice društvene situacije u kojoj se osoba nalazi. Te se psihičke bolesti potom pokušavaju riješiti djelomično terapijski, a djelomično kroz društvenu promjenu. Riječ je o nužnoj promjeni struktura moći koja će dovesti do života u društvu u kojem se otuđenost rjeđe javlja. Kao što antropolog i anarhist David Graeber tvrdi:
Desne i lijeve političke perspektive utemeljene su na različitim pretpostavkama krajnjih stvarnosti moći. Desnica ima korijene u političkoj ontologiji nasilja gdje biti realan znači uzimati u obzir sile rušenja. Kao odgovor, ljevica je dosljedno predlagala varijacije u političkoj ontologiji mašte, gdje su krajnje stvarnosti koje se trebaju uzeti u obzir sile (proizvodnje, kreativnosti…) koje stvaraju. Ova se situacija komplicira činjenicom da sistemske nejednakosti koje se oslanjaju na silu (strukturalno nasilje) uvijek stvaraju iskrivljene i izlomljene strukture mašte. Iskustvo života unutar takvih struktura jest ono što nazivamo otuđenošću.[3]
Pristup koji zagovara radikalna psihijatrija (i drugi kognitivni pristupi) ističe da smo izloženi raznim psihološkim porukama koje usvajamo (skoro uvijek kao djeca) i koje onda negativno utječu na naš psihički razvoj. Drugim riječima, zbog prijašnjih iskustava (koja smo uglavnom stekli u djetinjstvu) razvijamo “iracionalne” strahove koji se potom javljaju kad smo u stresnim situacijama, koje za njih djeluju poput okidača. Uzrokovani su našim “individualnim” razvojem, a radi se o porukama (točnije zabranama, poput zabrane bliskosti) koje smo dobivali od značajnih uzora – poput roditelja i drugih autoriteta – i općenito kroz socijalizaciju. Budući da je riječ o događajima i obrascima iz prošlosti, cilj je prepoznati ih i preusmjeriti fokus na “ovdje i sada”.
Možemo uočiti kako i desna politika, koja proizvodi i širi strah u društvu, može na sličan način izazvati disfunkcionalne reakcije. Budući da su takvi strahovi svojstveni stresnim situacijama, češće će se javljati u trenucima egzistencijalne nesigurnosti (pitanje plaće, posla, sigurnog mjesta za život). U takvim situacijama intenzitet tih strahova raste i oni pojačano uvjetuju naše ponašanje. Stoga nije slučajno da su razne organizacije psihologa i psihoterapeuta žestoko kritizirale politiku mjera štednji i rezove javnih usluga. Što je društvo u većoj krizi, to će biti više poruka s negativnim posljedicama za mentalno zdravlje društva, što će se odraziti i u aktivističkim krugovima. Aktivistice često zanemaruju vlastiti boljitak jer prioritet daju željenom (nužnom) aktivističkom cilju za koji smatraju da mora biti ostvaren po bilo koju cijenu, a oni koji se zalažu za društvenu pravdu kroz kolektivna rješenja često fokusiranje na sebe samoga smatraju vidom štetnog individualizma.
Zanimljivo je da se, kada se koncepti korisni u psihoterapijskom i psihološkom radu prebace na društveni i politički nivo, to često pretvara u nekakve liberalne teze ili koncepte. Npr. pojam ranjivosti pretvara se u “ranjive grupe”, naziv koji depolitizira ugnjetavanje. Treba se baviti objema skupinama problema, i na kolektivnoj i na individualnoj razini. Na političko se djelovanje ne smije gledati kao na alat za postizanje višeg nivoa samosvijesti i potrebno je znati da je i važno i bitno ponekad “izaći iz filma” političke borbe kako se aktivistice ne bi istrošile. Progresivna politička borba treba biti oslobađajuća ne samo na kolektivnom već i na osobnom nivou.
[1] Vidi: Milna i Mišina: Shake, Rattle and Roll: Yugoslav Rock Music and the Poetics of Social Critique, str.113.
[2] Moglo bi se reći i da je takav pristup također feministički, budući da u patrijarhalnom društvu žene češće ignoriraju svoje potrebe, dok muškarci češće ignoriraju potrebe drugih.
[3] Vidi: https://theanarchistlibrary.org/library/david-graeber-revolution-in-reverse
Tekst je preuzet iz 7. broja časopisa Mreže antifašistkinja Zagreba Nepokoreni grad.
