Sa stavom

22.05.2016. 12:28:29 - Ružica Strelar

Kritika 'Lean - in' feminizma

Feminizam se mora nastaviti boriti protiv neoliberalnog sistema

Sheryl Sandberg

Sheryl Sandberg

Prije tri godine izašla je knjiga jedne od visoko rangiranih osoba u korporaciji zvanoj Facebook. Direktorica proizvodnje ili COO Sheryl Sandberg osjetila je potrebu da podijeli svoja iskustva diskriminacije i seksizma u korporativnom svijetu. Tako je 2013. godine izašla knjiga pod nazivom 'Lean In: Women, Work And The Will To Lead' u kojoj autorica kroz osobne primjere pokušava inspirirati žene da se više bore za sebe kako bi postale jednako uspješne kao i njihovi muški kolege. Iako je Sandberg u nedavno objavljenom statusu upravo na Facebook-u shvatila da takav tip feminizma možda nije najsretnije rješenje, ono što u knjizi stoji odjekivat će u mnogim korporativnim feminističkim krugovima još dugo. 'Lean in' feminizam, kako ga je opisala Nancy Fraser, profesorica filozofije i političkih znanosti na The New School u New Yorku u intervjuu kojeg je vodio Gary Gutting, predstavlja uklapanje feminističkih aspiracija u postojeći sustav. U prijevodu, žene bi se trebale, ako žele biti liderice, ponašati kao muškarci. Kroz knjigu koju je Sandberg napisala, provlači se teza da se žene moraju boriti za svoje "mjesto pod suncem" isključivo unutar granica koje je postavilo slobodno tržište, a koje je pak izraslo na patrijarhalnim "vrijednostima". Činjenica je da su svi, ili barem većina aspekata koji obuhvaćaju korporativni svijet izgrađeni tako da odgovaraju tradicionalno konstruiranim rodnim ulogama: muškarac zarađuje, žena odgaja djecu. 'Lean in' feminizam ni u kojem aspektu ne propituje te tradicionalno dodijeljene uloge ženama i muškarcima. Štoviše, potpuno zanemaruje kritizirati ulogu dodijeljenu muškarcima, već u tu ulogu želi "ugurati" i žene.

Mnoge autorice i autori već su kritizirale/i Sandberg zbog njenog shvaćanja feminizma. Međutim, ovdje se ne radi samo o pitanju feminizma, ovdje je riječ i o klasnoj borbi koju Sandberg ne uzima previše u obzir. Fokus ostaje na individualnom pristupu svijetu i radu što je direktna posljedica "oslobođenja" tržišta od države. Njen pokušaj preispitivanja vlastite ideje dogodio se nakon što je sama iskusila poteškoće u privatnom životu. Shvatila je da je tip feminizma o kakvom je govorila prije tri godine, nedostatan. Poticaj da se opravda, a možda i preispita svoja početna stajališta došao je kao reakcija na loše osobno iskustvo. Što samo po sebi ne predstavlja nikakav problem. Svima se mišljenje i stav može promijeniti uslijed saznanja koja prethodno nismo imale/i. Ovdje je problem u samoj činjenici da je knjiga izdana i da će ju kupovati i čitati mnoge žene koje nisu u autoričinoj privilegiranoj poziciji insajderice korporativnog svijeta i koje će u njoj vidjeti autoritet. Žene koje već jesu na pozicijama moći trebale bi dva, pa čak i tri puta promisliti prije nego istupe javno ili napišu knjigu. Trebale bi se pitati je li ono što imaju za reći zaista, u suštini takvo da ohrabruje žene, sve žene, ne samo bjelačku višu srednju klasu. Nije li to nepromišljanje izvan vlastitih okvira jedan od pokazatelja koliko korporativni feminizam, toliko individualizirani feminizam pokušava izbrisati sve one vrijednosti na kojima bi feminizam trebao počivati? Ohrabrivanje žena da se individualno probijaju kroz postojeći sustav koji, zapravo, ne priznaje da one postoje, nije feminizam kakvom bi trebale/i stremiti. Naprotiv, protiv takvog "feminizma" bi se trebali/e boriti.

Nužno je razgovarati o odnosima moći u kapitalizmu 

Naravno da i ono malo žena koje se nalaze na odlučivačkim pozicijama trpe seksizam i ostale oblike diskriminacije, to uopće nije sporno. Ono što jest sporno u ovakvim oblicima feminizma jest ipak nekakav oblik isključivanja. Autorica knjige je priznala manjkavost svoje 'lean in' teorije. Ipak, u novom prosvjetljenju koje je doživjela postavši samohranom majkom i u nastojanju da se približi onim ženama koje nemaju potporu partnera u svom svakodnevnom životu, zadržala je ideju feminizma koji ne problematizira kapitalizam, hijerarhiju i sve one problematične stvari koji se vežu uz ove pojmove. U pozadini te ideje zasigurno su bile dobre namjere. Do problema se dolazi kada se malo zagrebe površinu i vidi da se i u tom pokušaju "iskupljenja" i dalje nalazi isključivanje, odnosno nedostatak problematiziranja odnosa moći u društvu.

U članku kojeg je napisala Silpa Kovvali, postavlja se pomalo iskrivljena premisa o tome kako će žene u pozicijama moći, samo zato što su žene, pomoći ženama koje nisu u toj poziciji. Takve se stvari, uglavnom, ne događaju. Kao da se, iako praksa pokazuje suprotno, želi vjerovati da su deprivilegiranim ženama potrebne privilegirane žene da bi se dostigla jednakost. Ovdje se, ako se malo odmaknemo, opet može iščitati patronizirajući odnos koji se, prije svega odnosi na klasni aspekt. Sama ideja da su oni na vrhu bolji od nas pri dnu trebao bi upaliti lampicu za uzbunu. Jednostavan primjer toga jesu hrvatske europarlamentarke Ruža Tomašić ili Dubravka Šuica koje, pod retoričkom krinkom zaštite prava, ne samo da ne pomažu ženama koje se ne nalaze na odlučivačkim pozicijama, već se bore za dodatna ograničenja ženskih prava. Iako se ne može tvrditi s apsolutnom sigurnošću da niti jedna žena na poziciji moći neće pomoći ostalim ženama, čini se da su takvi slučajevi ipak prije iznimka nego pravilo. Još jedan primjer žene koja ima ekonomski kapital iza sebe i koja svim silama želi, ne samo zaustaviti nastojanja za izgradnju društva jednakih prava za sve, već i ono postignuto srušiti je Željka Markić. Ono što je dodatno problematično u ovakvom tipu feminizma jest da se on sasvim dobro uklapa u neokonzervativno poimanje rodnih uloga. To bi značilo da se staro poimanje rodnih uloga proširilo u smislu davanja dodatnih uloga ženi što je u skladu s neoliberalnom ekonomskom politikom. To za posljedicu ima samo privid promjene, jer su u suštini, odnosi moći ostali isti. Žena, osim što je njegovateljica, ona je i privređivačica, dok je uloga koju ispunjava muškarac ostala nepromijenjena.

'Lean in' feminizam je samo još jedan vid korporativnog feminizma koji ni u kojem obliku ne problematizira neoliberalno, kapitalističko društvo. Stoga, je li dovoljno da je autorica ovog tipa feminizma shvatila njegovu manjkavost? Svakako da je priznavanje pogreške prvi korak na putu prema novom oblikovanju mišljenja koje se temelji na novim saznanjima. Treba pozdraviti ovaj pokušaj korekcije. Pišem "pokušaj", jer i dalje stoji podrška statusu quo u obliku još jedne knjige koja uzima izvorne ciljeve feminizma i distorzira ih tako da se ponovno uklope u sustav protiv kojeg su bili usmjereni. Da bi se barem pokušala ispraviti pogreška, potrebno je malo više od jednog statusa na Facebook-u. Naravno, treba se nadati da će Sandberg ovo novo saznanje tjerati da istražuje dalje i da možda sagleda problem nejednakosti ne samo iz perspektive spola, već i ekonomskih privilegija, odnosno klasnih razlika. Jer feminizam mora ostati pokret borbe protiv neoliberalnog sistema, a ne postati dio istoga.

Tagovi: dubravka šuica, facebook, feminizam, kapitalizam, lean in, neoliberalizam, odnosi moći, ruža tomašić, sheryl sandberg, željka markić

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM