Sa stavom

13.05.2016. 11:52:57 - Stephanie Stelko

slučaj italija

'Nevidljive' badante: Rodno-radni aspekti skrbi za starije i nemoćne u inozemstvu

(Foto: contrattobadanti.blogspot.h)

Ne zna im se točan broj. Prema podacima iz 2014. godine, evidentirano je oko 3000 žena iz Hrvatske koje rade kao njegovateljice starijih i nemoćnih u Italiji, no kada bi se pribrojile i one koje taj posao rade "na crno", ta bi brojka bila još mnogo veća.Ne zna im se točan broj, ali ove žene su oličenje dvaju velikih problematika koje, među ostalima, more i Hrvatsku – one rodne i one radne.

Drugim riječima, kako naglašava antropologinja Duga Mavrinac u svome članku "A Labor of Love?", kućni rad, u koji spada i briga o starijima i nemoćnima – posebice u inozemstvu – odražava tradicionalnu podjelu rada u domaćinstvu (odnosno na domaćinstvo i ne-domaćinstvo), te neuspjeh vlada da adresiraju potrebe nastale ulaskom žena na tržište rada, kao i asimetrične odnose uvjetovane rodom, rasom, klasom, kulturom i državljanstvom.

Badante – kako u Italiji nazivaju njegovateljice, odlaze u kućanstvo talijanske obitelji ili same starije osobe i ostaju tamo najčešće nekoliko tjedana, nakon čega se na nekoliko tjedana vraćaju kući u Hrvatsku. Uglavnom rade u smjenama po dvije, te se dogovaraju kada će i koliko dugo boraviti na radu u Italiji, a kada kod kuće u Hrvatskoj. Kako nam objašnjava 61-godišnjakinja iz Istre, koja se s posljednjeg boravka u Italiji vratila prije nekoliko dana, posao badante jest posao kućanice. U domu svojih poslodavki i poslodavaca rade isto što i u vlastitom domu – čiste stan, odlaze u kupovinu, pripremaju obroke, ali prateći navike i rutinu poslodavaca, a ne vlastite. Ostala zaduženja ovise o osobi u čijem su kućanstvu i tome koliko je pomoći toj osobi potrebno, pa se brinu o njihovoj higijeni, pomažu im kretati se, hraniti se, a ponekad moraju na raspolaganju biti i noću.

Slobodno vrijeme ovisi o dogovoru s poslodavcima, ali uglavnom se ono svodi na oko dva sata dnevno odmora ili izlaska u grad u popodnevnim satima. Cijelo to vrijeme, žena je fizički u Italiji, a "mentalno kod kuće", kaže nam naša sugovornica.

Scenarij je često sličan. Žena u svojim četrdesetima ili pedesetima ostaje bez posla zbog "restrukturiranja poduzeća", ili kao što se to dogodilo našoj sugovornici, sama daje otkaz nakon nezgode na (loše plaćenom) radnom mjestu nakon koje shvaća koliko malo poslodavac mari za nju.

"Nisam nikad zamišljala da ću raditi ovaj posao, ali ženi u četrdeset šestoj godini života je teško naći drugi posao", objašnjava nam. Tako se gospođa prije oko 15 godina odlučila otići na rad u Italiju, kako bi skupila novac za obnovu kuće u kojoj bi zatim uredila apartmane i uzdržavala sebe i obitelj novcem od iznajmljivanja. "Hvala bogu na ovom poslu", kaže, jer drukčije nikako ne bi mogla doći do dovoljno novaca za uređenje kuće. Do poslodavaca dolazi preporukama "od usta do usta". Kaže nam kako je uvijek na svoj posao gledala kao na nešto privremeno, nešto što će raditi samo dok ne skupi dovoljno novaca za pokretanje drugog biznisa. Međutim kako to biva, uvijek se rađaju nove i nove financijske potrebe. "Više sam puta rekla da neću više ići, ali to je takva jedna infuzija keša da me opet vuče otići". Dnevnice se kreću od 40 do 60 eura, a postoje i posredničke agencije koje uzimaju proviziju do 10 eura dnevno, pa ženama ostaje samo 30-ak. No samostalnim radom "na crno", naša sugovornica traži dnevnice od 55 eura. Sam posao, kaže, "nije nešto, ali da se izdurat", a zarada je bolja od bilo koje zarade do koje bi mogla doći u Hrvatskoj.

"Posao njegovateljice u Italiji je težak, ali pristojno plaćen. On je ekonomska dobit za ženu koja ga radi, za njezinu obitelj, ali i za naše društvo", izjavila je 2014. godine novinarki Veroniki Rešković za Forum.tm Katarina Abramović, inženjerka kemije i magistrica ekologije koja je dugi niz godina provela radeći kao badante, te na temelju svoga iskustva napisala knjigu Moja Italija. Objasnila je tada kako rad badanta doprinosi smanjenju broja siromašnih u Hrvatskoj, te da bi, ukoliko bi državne institucije organizirale odlazak žena na rad u inozemstvo, to doprinijelo i smanjenju broja nezaposlenih, kao i zaštiti samih radnica. Nadodala je i kako je vezano uz to pitanje pokušala stupiti u kontakt s Ministarstvom socijalne skrbi, no bezuspješno. "Taj rad žena kao da je tabu-tema. Novac od našeg rada stiže u Hrvatsku, a tu se prave da nitko ništa ne zna", zaključila je. I zaista se čini da je ova tema tabu. Svakih nekoliko godina posveti joj se vrlo malo tihog medijskog prostora, a zatim svaki glas zamre na neko vrijeme. Stoga ju vraćamo na repertoar, uz odjeke nešto glasnijih prvomajskih poruka i drugih nedavnih pobunjenih radničkih glasova.

Sve do sredine 1970-ih, objašnjava nam CamillaD'Atanasio koja se ovom temom bavila s talijanske strane, pažnja kako javnosti tako i društvenih znanstvenika bila je usmjerena gotovo isključivo na "muške migracije", a tome je uvelike bilo tako zato što su slučajevi u kojima bi muškarac odlučio migrirati sam u potrazi za poslom, ostavljajući suprugu i djecu "kod kuće", i bili najčešći.

Najčešći oblik ženske migracije uskoro postaje "pridruživanje" muškim članovima obitelji koji su prethodno migrirali radi rada, a većina tih žena i u zemlji imigracije bavi se održavanjem kućanstva, dok samo neke ulaze na tržište rada, gdje su penalizirane migracijskim politikama koje ne mare o njihovim potrebama, upravo zato što njihovu migraciju percipiraju kao kratkotrajnu i "funkcionalnu". Tako je nastao i danas uvelike nepremošćen stereotip imigrantkinja kao marginalnih i pasivnih.

Kućni rad, kao jedan od najčešćih oblika rada zbog kojeg žene migriraju, predstavlja produžetak tradicionalne podjele uloga i ženske subordinacije na globalnoj razini, ukazujući na to da migracija uglavnom ne uključuje žensku emancipaciju i bijeg od patrijarhalnosti zemlje emigracije, već naprotiv odražava sve patrijarhalne odnose i obrasce.

Žene koje obavljaju razne vrste kućnog rada, bilo to skrbljenje o starijima, nemoćnima, djeci ili samo kućanstvu (čišćenje, kuhanje i sl.) igraju ulogu "spasiteljice kućne sloge", dok "autohtone" žene, delegirajući aktivnosti vezane uz kućnu i obiteljsku ekonomiju, pokazuju da su ostvarile ono čemu su stremile 1970-ih – da i dom počne biti smatran mjestom rada. Sjetimo li se kako se feministički pokret tih godina borio za jednaku raspodjelu kućanskih obveza, komercijalizacija kućnog rada čini se kao degeneracija tog početnog stajališta. Mogućnost emancipacije privlači žene, kako iz "prvog" tako i iz "trećeg svijeta", ali se ona konkretizira za potonje kroz emigraciju, a za prve kroz rad van doma i delegiranje kućanskih obveza. U toj prividnoj pobjedi žene nisu ujedinjene, već razdvojene odnosom poslodavke i radnice, te privilegijama i mogućnostima koje stoje među njima. Ili kako je to za Forum.tm opisala sociologinja s tršćanskom adresom Melita Richter, odnosom nadređenosti i podređenosti, koji onemogućava dostizanje feminističke ideje "globalnog sestrinstva".

"Našle smo se u ponižavajućem položaju," piše Abramović u svojoj knjizi, "Ne zbog posla što smo ga obavljale, nego zbog toga što neki od onih kod kojih smo radile u nama nisu vidjeli ljudska bića poput njih samih".  Drugi, priča naša sugovornica, kao da nisu bili svjesni toga koliko im je pomoć badante potrebna i vrijedna. "Oni misle da sam, zato što oni meni daju stan i hranu, još ja njima dužna, kao da oni meni rade uslugu, a ne ja njima," objašnjava. Budući da se takav rad odvija iza zatvorenih vrata poslodavaca, bez nadzora ikakvih autoriteta, "radnici se nalaze u ekstremno ranjivoj poziciji"  i svedeni su na društveno "marginalne, nevidljive, podređene glasove", piše Mavrinac u "A Labor of Love?".

No, i pri povratku u Hrvatsku situacija uglavnom nije mnogo boljajer se žene često osjećaju isključeno. "U ponižavajućem položaju bile smo i ovdje, jer se na nas nitko nije osvrtao kao da sve mi, plejade žena različitih dobnih skupina,stupnja obrazovanja, socijalnog i obiteljskog stanja, jednostavno – ne postojimo", piše Abramović.

U pokajničkim tonom pisanom predgovoru knjizi Moja Italija, riječki pisac i novinar Edo Stojčić dotiče se upravo stigmatizacije badanti pri povratku u Hrvatsku: "Slavljenje povratka iz inozemstva s punom lisnicom," piše, "tradicionalno je rezervirano samo za vrlog nam muškog gastarbajtera, glorificiranog i u ironiji", dok se žene – badante – "iz Italije ne vraćaju slavom ovjenčane, niti im se itko i kroz satiru zahvalio što od materijalnog kolapsa i dalje spašavaju tisuće i tisuće hrvatskih obitelji kojima je ovo društvo oduzelo šansu".

Stojčić smatra da su problematiku badanta Hrvati "stavili pod tepih vlastite savjesti" zato što je dominantno mušku hrvatsku politiku, a zatim "lančano i nesvjesno svakog muškarca pojedinačno" posramila činjenica da se tisuće hrvatskih žena našlo u "vrlo teškom emocionalnom zarobljeništvu" upravo zbog onoga što on naziva "muškim promašajima" – lošim političkim i drugim odlukama koje su uglavnom donosili muškarci, prvenstveno "pretvorba", za koju doduše nespretno i nesretno zaključuje da je "poremetila logiku hranidbenog lanca" svalivši ulogu hraniteljica na žene.

Nevidljivost badanti kako u hrvatskom, tako i u inozemnom javnom prostoru odražava se i u njihovoj slaboj zastupljenosti u medijskom prostoru, dijelom zato što one same često ne žele glasno dijeliti svoja iskustva, a dijelom zato što ih uglavnom nema tko slušati.

Vraćamo se stoga još jednom priči naše sugovornice. Nakon godina rada, naučila je kako se izboriti za vlastita prava, iako nikada nije potražila pomoć udruga za zaštitu radničkih prava ili sindikata, kao što je to učinila Abramović u jednoj situaciji. "Ja sama biram uvjete koji mi pašu", kaže. Ukoliko poslodavaci zahtjevaju noćni rad, premalo plaćaju, ne plaćaju putne troškove ili ne osiguravaju slobodne sate, ona s njima neće sklopiti dogovor. Također, ukoliko se jednom kada dođe u njihov dom ne odnose prema njoj dobro, daje otkaz. Ne veže se za njih, kaže, ne žali ih. To je posao i ako joj uvjeti ne odgovaraju, ona se povlači. Gotovo svaka umirovljena osoba u Italiji, posebice uz pomoć obitelji, može si priuštiti badante, kaže, pa nije odveć teško pronaći nove poslodavce.

Ipak, valja naglasiti da naša sugovornica na neki način ima sreće, jer si može dopustiti da od posla odustane, da pažljivo bira poslodavce ili da ostane kod kuće čak i dulje vrijeme ukoliko joj tako odgovara. Međutim, nije teško zamisliti da postoje žene koje nisu u situaciji da mogu birati, koje si ne mogu dopustiti odgađanje odlaska i priuštiti nekoliko mjeseci života bez dnevnice, pa prihvaćaju svakojake radne uvjete i podnose ih iza zatvorenih vrata talijanskih domova.

Tagovi: badante, dunja mavrinac, italija, katarina abramović, nejgovateljski rad, preko plota, radnice, radnička prava, skrb za starije i nemoćne

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM