Sa stavom

22.03.2016. 14:44:14 - Johanna Brenner (jacobinmag)

Obećanje socijalističkog feminizma:

Ponovna izgradnja ljevice zahtijeva nadogradnju na tradiciju socijalističkog feminizma

Desetljećima nakon opojnih dana drugog vala feminizma u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD), tužno je prihvatiti činjenicu da je revolucionarni moment pokreta ostao u mutnom sjećanju, dok su ključni aspekti liberalnog feminizma uvršteni na dnevni red vladajuće klase. Ideje liberalnog feminizma mobilizirane su kako bi podržavale niz neoliberalnih inicijativa, uključujući surovost, imperijalistički rat i strukturno prilagođavanje.

Bez sumnje, važno je razumjeti kako je do toga došlo. Ali neka nedavna objašnjenja ponuđena od strane feminističkih znanstvenica navode nas u nesretnome smjeru. Ove autorice tvrde da je feminizam drugoga vala, sa svojim naglašavanjem zakonskih prava i plaćenog rada kao puta ka jednakosti, nesvjesno utro put neoliberalizmu. Utješno je misliti da su radikalne feministkinje imale određenu razinu kontrole nad ishodima naših borbi. Jer, ako je tako, danas bismo mogle ispraviti naše pogreške, promijeniti ideje i povratiti revolucionarne temelje.

Želim tvrditi nešto drugo: djelomično uklapanje liberalnog feminizma u neoliberalni ekonomski, politički, kulturni i socijalni poredak bolje je objasniti kroz nastanak režima akumulacije kapitala, koji je iz temelja restrukturirao ekonomiju kako na Globalnom Sjeveru, tako i na Globalnom Jugu.

Na Globalnom Sjeveru, taj novi režim uveden je putem napada poslodavaca na radničku klasu, na državu blagostanja i na povijesne institucije obrane radničke klase - sindikate i socijaldemokratske stranke. Taj napad donio je neoliberalizam, politički kontekst za uspješno zaziranje od radikalnih zahtjeva feministkinja, anti-rasističkih aktivista/kinja, autohtonih naroda i drugih. 

Iako je neoliberalizam ugasio radikalno obećanje drugog vala, ujedno je stvorio i materijalne temelje za obnavljanje i širenje feminističkih pokreta vođenih od žena iz radničke klase – bile one zaposlene u formalnoj ekonomiji, neformalnoj ekonomiji, na selu ili radile neplaćen posao.

Nadalje, politički diskurs i organizirane strategije socijalističkih feministkinja 21. stoljeća predstavljaju bogatstvo za borbenu ljevicu. Ljudi imaju osjećaj da stari oblici lijevih politika neće prolaziti. U ovoj potrazi za alternativama, socijalistički feminizam ima mnogo za ponuditi.

Dominantni feministički politički diskurs drugog vala nije bio klasični liberalni feminizam – odnosno feminizam koji je htio ukloniti sve prepreke ženskom korištenju vlastitih prava – već nešto što bih ja nazvala feminizmom socijalnog blagostanja. (Izvan SAD-a, gdje su istinske lijeve stranke postojale i gdje su socijalistički politički diskursi bili dostupniji feministkinjama,  ova politika mogla bi se nazvati socijaldemokratskim feminizmom.) 

Feministkinje socijalnog blagostanja dijele s liberalnim feministkinjama posvećenost individualnim pravima i jednakosti šansi, ali idu mnogo dalje. One vide ekspanzivnu i aktivističku državu koja se bavi problemima radnica, koja olakšava usklađivanje plaćenog rada i neplaćenog kućnog rada nakon radnog vremena, koja unaprjeđuje položaj žena i posebice majki na tržištu rada, te koja širi socijalnu odgovornost kroz njegovateljstvo (npr. kroz plaćene roditeljske dopuste i doplatke ženama koje brinu za članove obitelji s invaliditetom).

Žene s imućnog kraja profesionalne/menadžerske klase predstavljaju osnovu za klasični liberalni feminizam. Politika feministkinja socijalnog blagostanja pronalazi društvene temelje uglavnom među nižim dijelovima profesionalne/menadžerske klase i posebice među ženama zaposlenim u obrazovanju, socijalnom radu i zdravstvu. Obojene žene iz profesionalne/menadžerske klase češće su zaposlene u ovim sektorima nego u privatnom. Sindikalne aktivistkinje također su odigrale važnu ulogu u vođenju i organiziranju feminizma socijalnog blagostanja.  

Možemo velikodušno okarakterizirati ambivalentnim odnos između žena iz radničke klase/siromašnih žena i profesionalnih žena iz srednje klase čiji je posao regulirati onima koji se definiraju kao problematični – siromašnima, bolesnima, kulturno neprilagođenima, seksualno devijantnima, slabo obrazovanima. Ove klasne tenzije prelijevaju se u feminističku politiku, budući da feministkinje iz srednje klase tvrde da predstavljaju žene iz radničke klase.

Načini na koje se klasne tenzije ispoljavaju, značajno su oblikovani drugim dimenzijama klasnog položaja, poput rase/etniciteta, seksualnosti, nacionalnosti i zdravlja. Ključno je i da se politike feministkinja iz srednje klase mijenjaju ovisno o razini ratobornosti, samoorganizacije i političke snage žena iz radničke klase.

Uvjerljiv primjer ovakve dinamike može se vidjeti u prvoj polovici 1970-ih. U političkom kontekstu afroameričke borbe za ekonomsku pravdu, vođene od strane afroameričke radničke klase i pokreta za pravo na blagostanje – feministkinja iz radničke klase iz Pokreta za građanska prava – feministkinje socijalnog blagostanja preuzele su vizionarski program širenja državne potpore onima koji profesionalno brinu o drugima. 

Na primjer, 1971. je koalicija feminističkih organizacija i organizacija za ljudska prava izborila zakon prema kojem su vrtići bili federalno financirana razvojna usluga dostupna svakom djetetu kojem je potrebna. Iako su feministkinje bez sumnje vidjele ovaj čin kao ključ za zapošljavanje majki, nisu limitirale korist samo na majke koje rade za plaću. Program je uključivao potpore za medicinske, prehrambene i obrazovne usluge za djecu do 14 godina starosti. Cijene usluga trebale su varirati s obzirom na prihode korisnika. Predsjednik Nixon uložio je na to veto, ali organiziranje oko ovih politika nastavilo se kroz 1970-e.

Nacionalna organizacija za pravo na dobrobit (NWRO) poticala je politike feminizma socijalne dobrobiti. Ono što je najzanimljivije vezano uz NWRO jest njezina sposobnost kombiniranja tvrdnji koje filozofi, pravnici i akademski profesori obično vide kao suprotstavljene. Ukratko, NWRO je slomila distinkciju između 'govora o potrebama' i 'govora o pravima'. 

Materijalistički politički diskursi su suštinski primjer 'govora o potrebama'. Zagovornici iznose tvrdnje temeljene na potrebama djece i jedinstvenoj sposobnosti majki da te potrebe ispune. S druge strane, zahtjev za rodno ravnopravnim praksama zapošljavanja i jednakim pristupom obrazovanju je suštinski 'govor o pravima', koji inzistira na proširenju individualnih prava već dostupnih muškarcima i na žene.

NWRO je zagovarao zagarantirane, bezuvjetne minimalne prihode za samohrane majke. Naglašavali su da bi siromašne žene trebale imati izbor o tome kako odgajati dijete, te bi trebale dobivati ekonomsku podršku i socijalne usluge bez obzira na to jesu li zaposlene ili su kod kuće.

Aktivisti i aktivistkinje za prava na blagostanje također su kritizirale programe zapošljavanja za iskorjenjivanje siromaštva, koji su samohrane majke usmjeravali na obuke za tradicionalno ženske, nisko plaćene poslove "ružičastih ovratnika". Napokon, povezale su svoj zahtjev za priznavanjem majčinstva kao vrijednog rada sa ženskom ekonomskom autonomijom i njihovim pravom na samoodređenje.   

Ova politika odrazila se i u izazovu obojenih žena vezanom uz pro-choice pokret. Dok je radikalno i liberalno krilo feminističkog pokreta bilo usredotočeno na žensko pravo na tjelesnu autonomiju – i pravo da odbiju majčinstvo – siromašne obojene žene suočavale su se s vrlo drugačijim napadom: prisilna sterilizacija u javnim bolnicama u kojima su rađale. Nadalje, pokret za pravo na socijalnu skrb organizirao je siromašne žene, posebice Afroamerikanke, da se suprotstave klevetanju njih kao majki i stigmatizaciji njihove seksualnosti.

Nadovezujući se na Afroameričke aktivistkinje iz radničke klase, socijalističke feministkinje osmislile su politiku reproduktivnih prava koja nadilazi diskurs o izboru. Reproduktivna prava uključivala su pravo na majčinstvo i odgajanje djece u dostojanstvu i zdravlju, u sigurnim susjedstvima, s adekvatnim prihodima i stambenim uvjetima.

Ovakvo puno naoružanje reproduktivnim pravima stvara program ne-reformske reforme (o.p. program reformi koje se temelje na ljudskim potrebama, a ne na potrebama ekonomskog sustava). Neki od ovih zahtjeva mogu biti izboreni pod kapitalizmom – na primjer, zakonskom regulacijom rasističke sterilizacije ili diskriminacije majki lezbijki – ali njihovo potpuno prihvaćanje bilo bi nekompatibilno s kapitalizmom.  U tom smislu, politički diskurs o reproduktivnim pravima povezuje feminizam s anti-kapitalističkom politikom. 

Na svom vrhuncu, feminizam drugog vala zalagao se za podruštvljavanje aktivnosti njege i skrbi. Prebacivanje odgovornosti za skrb o drugima s pojedinca na društvo zahtijevalo je tada i zahtjeva danas redistribuciju dobara s kapitala na radništvo.

Društvena odgovornost za skrb ovisi o ekspanziji javnih dobara, što opet ovisi o oporezivanju dobara i profita. Davanje nadoknade radnicima i radnicama za vrijeme provedeno u aktivnostima njege (npr. plaćeni roditeljski dopust) povećava plaćene nadoknade nauštrb profita. Nadalje, zahtijevanje (bilo regulacijom, bilo ugovorom) da radna mjesta uključuju subvencije za aktivnosti skrbi radnika/ca izvan radnog mjesta interferira s kontrolom poslodavaca nad radnim mjestima i obično nailazi na otpor u privatnom sektoru, gdje se poslovi i dalje organiziraju kao da radnici/e imaju vrlo malo odgovornosti za aktivnosti skrbi. Drugim riječima, podruštavljanje aktivnosti skrbi zahtijevalo je suprotstavljanje kapitalističkoj klasnoj moći. Tu su feministkinje socijalnog blagostanja iz 20. stoljeća potonule.

Suprotstavljanje kapitalističkoj klasnoj moći zahtijevalo je širok, militantan, remeteći pokret – antikapitalističku frontu koja povezuje feminizam, anti-rasizam, gej prava i prava imigranata sa sindikatima i radničkom borbom. Ono što je, umjesto toga postojalo, bili su birokratski, sklerotični, sektorski podijeljeni sindikati koji nisu imali ni interes ni sposobnost za stvaranje pokreta bilo koje vrste.

U trenutku kada je socijalni feminizam bio na vrhuncu, 1970-ih, stigao je tsunami kapitalističkog restrukturiranja, inaugurirajući novu eru napada na radničku klasu, koja je imala malo sredstava za obranu. Kako su se ljudi borili da prežive u tom novom svjetskom poretku, kako su kolektivne sposobnosti i solidarnosti izmicale dohvatu, kako su kompeticija i nesigurnost bujali, kako su projekti individualističkog preživljavanja postajali dnevnim zapovijedima, vrata su otvorena neoliberalnim idejama da uspostave svoju hegemoniju.

Zarobljene između demobilizirane radničke klase i Demokratske stranke preuzete od strane neoliberalizma, feministkinje socijalnog blagostanja počele su se prilagođavati postojećoj političkoj stvarnosti, napuštajući, primjerice, politike NWRO-a.

One su usvojile neoliberalne diskurse, suočene s optužbama da država blagostanja potiče zavisnost. Prihvatile su ideju samodostatnosti kroz plaćeni rad, iako je bilo poprilično očito da loše plaćeni i nesigurni poslovi dostupni mnogim samohranim majkama ne bi nikada mogli pokriti troškove života, da dječji doplatci koji su se davali najsiromašnijim ženama nisu bili prikladni za osiguravanje kvalitetne brige o djeci i da su dnevni boravci za stariju djecu mnogima bili financijski nedostupni.     

Drugim riječima, feminizam socijalnog blagostanja drugog vala nije bio toliko kooptiran, koliko je bio politički marginaliziran. A kao posljedica toga poraza, ne neočekivana, liberalne feminističke politike su se ne samo premjestile u centar pozornice, nego su i pripojene unutar sve više hegemonijskog neoliberalnog režima.

Ironično, dok su zagovarateljice iz srednje klase krenule desno, feministkinje iz radničke klase, posebice u sindikatima s većinski ženskim članstvom, su postizale bitne uspjehe. Povećale su udio žena u vodstvima, potaknule svoje sindikate da podrže političku mobilizaciju koja brani legalan pobačaj (primjerice kampanja "prounion, prochoice" pokrenute od strane Coalition for Labor Union Women), suprotstavile se diskriminaciji LGBT osoba i postavile zahtjeve za jednakom plaćom za žene i muškarce i plaćene roditeljske dopuste. Ipak, potonji zahtjevi nisu ispunjeni, a sindikati su brzo izgubili temelje, uključujući i mjesto za pregovaračkim stolom.

Ova je povijest poučna. Feminizam i drugi pokreti protiv opresije moraju uključivati sve klase, pa se moraju i pitati: "tko će preuzeti hegemoniju unutar ovih pokreta?" Čiji će svjetonazori odrediti što pokret zahtjeva, kako su ti zahtjevi artikulirani i opravdani, te kako je sam pokret organiziran?

U uobičajenom slijedu događaja, odgovor na to pitanje je srednja klasa. Ipak, kao i za vrijeme drugovalne radikalizacije, kada su ljudi iz radničke klase ušetali na političku pozornicu, odnosi moći unutar društvenih pokreta mogu se promijeniti.

U 21. stoljeću, žene su ušle na globalnu političku pozornicu u zapanjujuće velikom broju pokreta. Na Globalnom Jugu, gdje su žene raseljene, rade na nesigurnim radnim mjestima, vode kućanstva, bore se da bi preživjele u neformalnim naseljima i urbanim slumovima, one nisu samo ključne sudionice u pokretima za socijalizam 21. stoljeća, nego i organiziraju temeljne projekte  koji predstavljaju izazov patrijarhalnim oblicima organizacija, vodstva i pokreta.

Na Globalnom Sjeveru, projekti toga tipa koristili su nove modalitete radničkog organiziranja (poput pokreta radnika u domaćinstvu), koji se temelje na mobiliziranju članova/ica i građenju saveza zajednica. Iako nisu savršeni, naravno, ovi različiti socijalističko-feministički projekti, na sjeveru i jugu, u zajednicama i na radnim mjestima, nude nove diskurse rodne jednakosti, nove modalitete organiziranja i vizije participatorne demokracije.

Iz posvećenosti socijalističkih feministkinja samoorganiziranju proizlazi njihova podrška organizacijskim strukturama koje su nehijerarhijske i demokratske, te stoga inkluzivnije. Davanje pažnje intersekcionalnosti kao vodilji kako programa tako i političkog diskursa  otvara polje na kojem bi društvene podjele mogle biti ukinute, a ne reporoducirane.  

Razumijevanje načina na koje su radna mjesta, kućanstva i zajednice povezani vodi efektivnijim načinima organiziranja i većim mogućnostima za koalicijske politike, stvaranje veza između problema za koje se obično smatra da zahtijevaju vrlo različite borbe.

Socijalističko-feminističke vizije vodstva i razvoja vodstva promoviraju mogućnosti aktivista i aktivistkinja na uključivanje u demokratsko donošenje odluka i kolektivnost. Spoznavanje toga jest da su afekt, emocije i seksualnost uvijek prisutni, da oblikuju društvene odnose, potiču aktiviste i aktivistkinje na samorefleksiju, empatiju i poštovanje za razne načine bivanja na svijetu.

Ako ćemo graditi socijalizam 21. stoljeća, onda je vrijeme da obratimo pozornost na socijalistički feminizam 20. i 21. stoljeća i pomaknemo njegovu teoriju i praksu s margina u centar ljevice.

Prevela i prilagodila Stephanie Stelko 

Tagovi: drugi val feminizma, država blagostanja, feminizam, liberalizam, neoliberalizam, radnička klasa, socijalistički feminizam, svijet

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM