Sa stavom

18.03.2016. 08:30:48 - Ana Brakus

suočavanje s 'mentalnim okaminama'

Barbara Matejčić pitala je 'Kako ste?'

(Foto: Facebook/Barbara Matejčić)

"Ljudi koji su poput njih voljni izložiti svoju krhkost i bol, ali i inat i ustrajnost, daju nam priliku da nam životi drugih budu barem malo manje nepoznanice", napisala je Barbara Matejčić u uvodu nedavno izdane knjige jednostavno nazvane - 'Kako ste?'.

U prije čitanja prijeko potrebnom uvodu koji nas priprema na životne priče šest osoba koje osim što ih povezuje da kao svi drugi ljudi koji ih okružuju imaju emocije (mada njihove često ostaju u potpunosti nevalidirane)  – da vole, da osjećaju ljutnju, da osjećaju na trenutke apsolutnu bespomoćnost, a onda opet moć da upravljaju svojim sudbinama unatoč svemu; povezuje ih i način na koji ih društvo tretira, naravno, onda kada ih ne ignorira.

Dvije važne poruke piše Barbara Matejčić u svojem uvodu, za mene na neki način, sedmoj priči ove knjige satkane od šest životnih priča.

Važno je primijetiti da ni na koji način ne bježi od činjenice da se i sama, vrlo često, ma koliko se više od većine u životu trudila zaista upoznati i razumjeti one drugačije, koji samim svojim postojanjem krše društveno nametnute norme, bori s predrasudama. Smatram kako je takvo povezivanje s čitateljem i čitateljicom ključno za izbjegavanje uzdizanja sebe same na kakav moralizatorski pijedestal. Na takav način približava se svakom pojedinačnom čitatelju i čitateljici poručujući da za borbu protiv predrasuda i stereotipa, protiv društva koje ih uporno perpetuira, nema drugog lijeka od onoga da osvijestimo njihovo postojanje i u sebi samima. Otvorenost prema drugima, zapravo, započinje tek u trenutku kada se suočimo s vlastitim, kako ih Matječić naziva, 'mentalnim okaminama'.

Drugi izuzetno važan podsjetnik ili druga izuzetno važna informacija za pripremanje na čitanje ovih priča je – to su samo njihove priče. Ova se informacija ne može dovoljno puta ponoviti. To su samo njihove priče i oni ne progovaraju, kako sama Matejčić piše, 'u ime drugih sa kojima dijele karakteristiku kojom su znatno obilježeni, već samo u svoje vlastito jer je to jedino moguće'. Iako, na neki način može zvučati kao samorazumljiva stvar, ovo decidirano naglašavanje nužno je da bi se izbjeglo ono upravo suprotno cilju ove knjige – kreiranje stava da je priča svake osobe s nekom 'karakteristikom' identična.

S druge strane, svaka se od osoba suočava sa sličnim i to sustavnim problemima. Nerazumijevanje okoline, manjak interesa i podrške od pojedinaca koji ih okružuju, bolan je i velik problem koji ostavlja tragove na svakome tko se s takvim isključivanjem i marginaliziranjem imao prilike suočiti.

Institucionalizirano igoriranje, prešutno odobravanje, a prečesto i sekundarno viktimiziranje osoba koje ni u svojoj najbližoj okolini ne nailaze na uvažavanje i odobravanje povreda je sasvim drugačije vrste. Ona kao da još jednom potvrđuje da je ono što jesi krivo, štoviše, da je za većinu štetno.

Barbara Matejčić, kao što je već navedeno, ne pokušava ovom knjigom ponuditi rješenja ili kreirati politike koje će ljudima koji se nalaze na marginama društva olakšati život, ona samo pokušava onima koji na margini nisu, ali i onima koji se na margini zbog nečeg drugog nalaze, prikazati kako izgledaju životi šest osoba koji su na društvenu marginu smješteni.

Možda je to upravo ono najmoćnije što i može napraviti – dati priliku onima koje se ne pita kako su da ispričaju svoju priču.

Ivana nam tako priča kako je kao osoba s invaliditetom živjeti u manjem mjestu u koje bi, da je sve išlo po planu, dolazila ljeti i živjela neki sasvim drugačiji život. Branimir nam priča kako je to živjeti u velikom gradu, u metropoli, kako svijet vidi osoba koja je slijepa. Jadranka priča kako je njoj živjeti sa sobom, s njoj dijagnosticiranim psihičkim poremećajima, kako izgleda kada joj je bolje, a kako kada joj je gore. Za razliku od Ivane i Branimira, Jadranke se ljudi često i boje. Priča djevojčice koja je Romkinja, izmišljenog imena Bojana, priča je o njezinoj hrabrosti i želji za učenjem, a za mene zapravo i priča o pobuni, iako ona to vjerojatno tako ne bi nazvala, ali ja ju takvom osjećam. Marija je imala život kojim je bila zadovoljna, ona je Hrvatica, muž joj je bio Srbin, bio je rat, a glavaši i glavešine upravljali su životom i smrti. Možda vam se čini da znate kako te priče završavaju, ali ne znate koja je Marijina priča dok ju ne pročitate. U posljednjoj priči, doznat ćemo kako je društveno opravdano da se nekoga pretuče jer nekome drugome ne odgovara dužina kose koju ta osoba ima, boja košulje ili način na koji hoda, doznat ćemo kako je tim djevojkama koje Barbari pričaju biti splitska lezba.

Iako nijedan trenutak za izlazak ove knjige ne bi bio pogrešan, ovaj u kojem se pojavila i u kojemu postavlja pitanje 'Kako si?' u potpunosti je pogođen i njezino je ukoričenje prijeko potrebno.

Na boci koktela smiješanog od sve veće netrpeljivosti i institucionalizirane volje za gušenjem svih oblika drugačijeg življenja i mišljenja, ali i rezanja i ovih minimalnih oblika socijalne podrške za najugroženije među nama, nedostaje samo kakva bijela krpa koja će se u grlo boce ugurati. Ta se bijela krpa za zapaljivi koktel dobiva jedino kada njome počnemo mahati u znaku predaje. Ruka koja će zapaljivi koktel baciti na toj se boci već nalazi i drži je čvrsto, a jedino što ju može spustiti i zauzdati jest promjena u nama i sve češće pitanje 'Kako si?' upućeno drugima oko nas.

Tagovi: barbara matejčić, diskriminacija, hrvatska, kratke priče, priča, umjetnost kao politicki aktivizam

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM