Sa stavom

04.03.2016. 08:00:00 - Rachel Lovell (telegraph.com.uk)

Pomoć izbjeglicama

Kao majka, nisam mogla sjediti i promatrati kako djeca izbjeglice umiru

Netko mi je jednom rekao da jednom kada dobiješ djecu postaješ ''univerzalni roditelj''. Na neki način sam razumjela što misle, no to je bilo prije nego sam i sama dobila djecu i postala svjesna čudnog seta osjećaja i osjetljivosti koja dolazi skupa s roditeljstvom.

Od trena kada sam postala majka Violeti, koja sad ima šest, i Bertiju, koji ima tri, ne mogu više ignorirati djecu koja plaču u javnosti. Jesam li osjetljivija od većine? Ne znam, ali znam da, od kada sam vidjela fotografije Alana Kurdija, malenog sirijskog dječaka čije se tijelo nasukalo na Turskoj plaži prošlog Rujna, nisam mogla prestati razmišljati o tome kako ga bacaju hladni valovi, prestrašenoga i samog. Tužna simbolika njegovog dolaska na samotnu plažu zaokupljala je mnoge ljude, no kako je vrijeme prolazilo, ja nikako nisam mogla preći preko toga.

Par tjedana nakon toga, jedan razgovor u školskom dvorištu, u Totesu, u grofoviji Devon (u Engleskoj) pružio mi je  šansu da nešto i poduzmem u vezi svog osjećaja. Jedna od majki, Abby, je liječnica i odlučila je volontirati na Lezbosu, grčkom otoku koji je preplavljen izbjeglicama koje traže siguran prolaz u Europu. Moj je odgovor bio skoro pa automatski, željela sam poći s njom.

Prijavile smo se s organizacijom koja je radila u kampu Moria, bivšoj vojnoj bazi na jugu Lezbosa u koju dnevno pristiže i do dvije tisuće izbjeglica, uglavnom iz Sirije i Afganistana. Dodijeljeno nam je tjedan dana rada u noćnoj smjeni, od četiri popodne do ponoći,  u dijelu kampa predviđenom za obitelji.

U dva mjeseca koja su prethodila našem dolasku pred  žilet žicom prekrivene zidove kampa Morie, moje je nestrpljenje raslo. U svakodnevnom poslu radim u Riverfoodu, servisu za dostavu organske hrane. Iako sam oduvijek bila pustolovna, moji prijašnji izleti nisu išli dalje od konobarenja na jahtama ili posla u američkim ljetnim kampovima. Ovo je bilo nešto potpuno drugačije.

Reakcije obitelji i prijatelja/ica su bile svakojake, od pohvala do brige što se izlažem opasnosti, i kako su tjedni prolazili, i sama sam pronalazila razloge za odustajanje. No, onda bi se pojavila nova slika djece izbjeglica i moje bi se srce iznova slomilo. Abby i ja smo se pridružile troje lokalnih liječnika i dvoje volontera koji nisu bili iz polja medicine i započele trening. Naučile smo kako uočiti poteškoće s disanjem kod beba, kako izvesti trijažu i pružiti prvu pomoć. Primile smo cjepivo protiv gripe te napravile plan kako ćemo sačuvati mentalno zdravlje kada nam postane teško. Odlučile smo se za razgovor i džogiranje.

Drugog siječnja, nakon četverosatnog zaustavljanja u Ateni, odletjele smo na Lezbos, u malenom avionu preko Egejskog mora te smo prebačene u kamp Moria. Bilo je teško ostati pribran gledajući sve te muškarce, žene i djecu koji su se kretali uokolo zaogrnuti u sive deke koje je dijelio UNHCR. Napeta energija ljudi u tranzitu bila je gotovo opipljiva.

No nismo imale vremena za osvrtati se na to jer su već prvu noć temperature pale na -4°C. Naš prvi posao je bio da obilazimo improvizirane barake kako bi pronašle obitelji s malom djecom i odvele ih u zatvoreni, grijani dio kampa gdje je bila osigurana hrana i liječnička skrb. Naš se tim podijelio u parove i počeli smo obavljati, kako ćemo to kasnije nazivati, runde.  Na početku je ulazak u sobu punu izbjeglica bio zastrašujuć. Nisam znala hoće li se postaviti neprijateljski ili možda sumnjati u naše namjere. Bili su iscrpljeni i prljavi. Neki su doslovno hodali od Sirije do Turske prije no što su preko mora stigli u Grčku te se tjednima nisu imali priliku okupati tako da je soba imala težak vonj.

Google prevoditelj nam je postao najbolji prijatelj dok smo pokušavale uvjeriti ljude da pođu za nama.  'Liječnik/ica? Treba li nekome liječnik/ica?'', govorile smo, pokazujući na stetoskop.  Pomagali bismo svima koji bi nam pristupili, od kojih su mnogi bili prehlađeni ili s upaljenim grlom, dok su neki putem prema Europi izgubili lijekove koje trebaju dugoročno uzimati. Ja sam digitalnim toplomjerom provjeravala temperaturu djeci u svakoj prostoriji u koju bi ušli te bih prijavila natrag svaku povišenu temperaturu, a bilo ih je mnogo.

Ljudi tamo su bili nježni, prijateljski nastrojeni i zahvalni. Vladao je opći osjećaj olakšanja što su uspjeli stići u Europu. Sati su letjeli, a proletjelo je i narednih šest noći. Nosili smo im lijekove, mlijeko za djecu i suhu odjeću te bi odvodili oboljele u sobu za bolesnike. Danju bi odlazili u nabavku lijekova, medicinskih potrepština, hrane i odjeće u lokalne trgovine. Za svaku turu koju bi platili, grčki trgovci bi nam ubacili malo više, bez naplate.

Vidjeli smo toliko patnje, ali trenutci koje sam uvijek iznova vrtila u glavi su sve scene iz individualnih obiteljskih putovanja. Baka koja je digla ruke visoko u zrak kad je čula otkucaje srca nerođenog djeteta svoje kćeri ili četverogodišnji dječak koji je toliko vrištao od hladnoće da su mu oči bile jarko crvene, nasuprot njegovog blijedog lica.

Ono što me još uvijek najviše pogađa su scene koje nisam osobno vidjela, već sam o njima slušala. O bebi koja se otkrila po noći i smrznula do smrti noć prije nego smo došli ili o majci koja je trebala odabrati koje će od svoje dvoje djece spasiti od utapanja kada im se brod prevrnuo. Ove i mnoge druge tragedije su bivale prijavljene tužnim, anonimnim brojkama koje su kružile među volonterima: ''Izgubili smo ih 17 danas…''.

Otkada sam se vratila kući, bilo je mnogo pohvala i interesa za moje putovanje. Na neki način to mi je pričinjavalo nelagodu, moj je posjet bio kratkotrajan a moj doprinos nije bio ništa drugačiji od onog tisuća drugih volontera i volonterki. Moj tim i ja smo održali nekoliko govora u kojima smo pokušali ohrabriti druge da se uključe i pomognu te me je iznenadilo koliko ljudi želi znati više o našem putovanju. Na jednoj prezentaciji, u našoj lokalnoj crkvi, pokazali smo ljudima slike izbjeglica koje smo upoznale i činilo se da je to dosta dotaklo ljude. Njihove su suze za mene bile dobra stvar jer su pokazale da je ljudima stalo do patnje i devastacije kada su djeca u pitanju.

Taj osjećaj je ono što je privuklo volontere/ke iz cijelog svijeta na Lezbos: španjolske spasioce koji svakodnevno izvlače djecu i odrasle iz mora, švedske timove koji dijele odjeću, hranu i vodu po kampu, "Dirty Girls of Lesbos" koje skupljaju mokru i prljavu odjeću s plaže te ju peru i dalje dijele izbjeglicama u kampu.

Lezbos je jedno izvanredno mjesto gdje rezultati onog najgoreg u čovječanstvu izvlače ono najbolje u ljudima. Politika je složena, ali ono što sam ja vidjela su patnje obitelji, obitelji poput moje. U neku ruku moje je putovanje bilo sebično jer sam znala da će me promijeniti, a ono čemu sam se nadala jest da će me učiniti manje nervoznom majkom.  Kada sam se vratila s puta, popela sam se u krevet k svojoj djeci i  čvrsto ih zagrlila. Zatvorila sam oči i poslala ljubav svoj djeci koja će tek zakoračiti u neke nove brodove, kao što bi jedan univerzalan roditelj i trebao učiniti.

Volontiraj ili doniraj

Trenutno ne postoji centralna organizacija koja bi koordinirala volonterske napore na Lezbosu. Ipak, za odlične izvore i informacije potražite "Information for Lesbos volunteers''. Ne trebate raditi u izbjegličkim kampovima ili na plažama, pomoć je također potrebna i pri svakodnevnim, bitnim poslovima kao što je sortiranje odjeće.

Dobrotvorne internetske stranice

Lighthouse Relief dočekuje izbjeglice na plažama i vrši oživljavanje i ostalu prvu pomoć pri dolasku izbjeglica. Starfish Foundation pruža hranu, vodu, zaklon te medicinsku pomoć na sjeveru Lezbosa i osigurava autobuse do glavnog grada Mytilene.  Dirty Girls of Lesvos skupljaju, peru te dalje dijele napuštenu odjeći i cipele izbjeglica.

Tagovi: grčka, humanitarna pomoć, izbjeglice, izbjeglička kriza, lezbos, volontiranje

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM