Sa stavom

29.02.2016. 11:26:18 - Mislav Stublić

za spašavanje kapitalizma, nema previsoke cijene

Zaboravljeni Einstein: znanost i socijalizam

(Foto: Flickr)

Prije 1,3 milijarde godina s udaljenosti oko 410 megaparseka, odnosno, 1,3 milijarde svjetlosnih godina, nezamislivo daleko van naše galaksije, dvije crne rupe na kraju svoga plesa ujedinjenja odaslale su važnu vijest cijelom svemiru. Iako namijenjena svima u svemiru, na Zemlji ju je očekivao i Albert Einstein. Nažalost, vijest je do nas stigla prekasno da bi je Einstein osobno pročitao, ali znanstvenici, namjereni da nastave njegov rad na općoj teoriji relativnosti, omogućili su nam da zavirimo u tu kozmičku kuvertu poslanu u vrijeme dok na zemlji još nije postojao višestanični život. Vijest je bila kratka - Einstein je bio u pravu. No, u čemu je bio u pravu?

Godine 1916. Einstein je postavio opću teoriju relativnosti i time u potpunosti promijenio način na koji shvaćamo svijet u kojem živimo [1]. Jedno od Einsteinovih predviđanja postavljenih prije sto godina bilo je i o postojanju gravitacijskih valova, predviđanje koje su, s obzirom na realnu uspješnost opće teorije relativnosti, znanstvenici praktički smatrali ispravnim, ali ga sve do sada nisu bili u stanju neposredno dokazati (posredni dokazi postoje već neko vrijeme). Otkriće gravitacijskih valova je svakako jedno od najvećih znanstvenih otkrića našeg vremena, uz otkriće Higgsovog bozona 2012. godine. Znanstveni napor koji je bio potreban i koji se rasprostire preko jednog stoljeća i tisuća neimenovanih znanstvenika koji su doprinijeli ovom događaju nije jednostavno pojmiti.

Ipak, i otkriće gravitacijskih valova i otkriće Higgsovog bozona kao i praktički sva ostala slična znanstvena otkrića i teorije proteklog stoljeća ne veže samo svojevrsna grandioznost pothvata, mnogo važnije, njih veže neuobičajena metoda znanstvene kreacije koja je često u bitnom raskoraku s građanskim iskustvima vremena u kojima nastaju i razvijaju se. Prosto rečeno - previše je očit kontrast znanstvenog i tehnološkog progresa otkrića opće teorije relativnosti i Prvog svjetskog rata koji bijesni u isto vrijeme, ili utjecaja razvoja kvantne fizike u međuratnom razdoblju na današnju tehnologiju i nezamislive globalne orgije smrti Drugog svjetskog rata i njegova paklenog finala u obliku kvantnom fizikom pogonjene atomske bombe. Stoga, ako bi znanost i gledali isključivo kroz pozitivne aspekte velikih otkrića i bezvremenske zakone, stavljenu pored društvene realnosti vremena u kojem ta otkrića nastaju, teško se oteti dojmu da, uz sve znanstvene pobjede, znanost zajedno s ostatkom društva sudjeluje u dvije tihe bitke - ona s antiintelektualizmom i bitke s društvenim regresom. Dvije bitke koje se brzo pokazuju kao dvije strane iste kovanice - kapitalizma.

Ovoga je bio svjestan i Einstein primijećujući kako znanost može biti tek oruđe napretka jer je predatorska društvena realnost kapitalizma produkt ekonomskih i političkih institucija samog kapitalizma te kako je mogućnost njezine promjene prvenstveno definirana idealima koje progresivne društvene snage zastupaju. Einstein je bio znanstvenik, međutim bio je i socijalist sa snažnim uvjerenjem da ljudska vrsta može preživjeti samo ako nadiđe kapitalizam i njegove degradirajuće društvene (a danas bi dodali i ekološke) posljedice. Argument za socijalizam kojeg je Einstein 1949. iznio u časopisu Monthly review [2] vrijedi i danas, a moguće ga je proširiti i u saznanjima o društvenom razvoju kojih nije bilo u Einsteinovo vrijeme.

Prekinuti napredak

Mimo klasičnih marksističkih rasprava o prirodi kapitalizma na koje se referira i Einstein, možemo postaviti i nekoliko praktičnih pitanja o poznatim dugotrajnim problemima s kojima se susreće društvo u globalnom kapitalizmu, a kojima se ne vidi skoro rješenje - glad, ekološka degradacija, rad. Ako govorimo o napretku standarda jedno od vidljivih mjesta jest proizvodnja i dostupnost hrane. Za razvijene zemlje zapada, odnosno, njihove bogatije klase čini se kao da je pitanje hrane i gladi, koje je od nastanka prvih civilizacija mučilo sva društva, riješeno. Međutim, kako je moguće da i dalje godišnje oko 30 milijuna ljudi umire od gladi (ili glađu uvjetovanih razloga) što čini oko polovice svih uzroka smrti godišnje? Preformulirano - posjedujemo li znanje i tehnologiju za proizvodnju hrane za svakog čovjeka? Odgovor je potvrdan, znanje i tehnologiju za trajno [3] globalno rješenje problema gladi posjedujemo već barem pola stoljeća. Naprotiv, trenutno se proizvodi dvostruko više hrane nego li je dovoljno da se prehrane svi ljudi na zemlji. Problem nije u znanstvenom razvoju i tehnologiji proizvodnje hrane već u distribuciji koju diktira kapitalizam. 

Drugo pitanje koje možemo postaviti tiče se globalnog zatopljenja i ekološke degradacije. Iz perspektive znanosti prve naznake ljudskog utjecaja na klimatske promjene imamo već krajem 19. stoljeća, svejedno, preko sto godina kasnije kapitalističko društvo i dalje nije u stanju poduzeti ikakve ozbiljnije promjene kako bi se spriječila ekološka katastrofa. Dapače, konzervativne političke grupacije i pokreti uspješno dovode u pitanje i one male korake koji su napravljeni u smjeru sprječavanja najtežih efekata globalnog zatopljenja. Zaista je poražavajuća činjenica da 2016. godine, 120 godina od prvih znanstvenih mjerenja ljudskog utjecaja na klimu među političkim i ekonomskim elitama ne postoji konsenzus nužnosti promjene iako realnost opasnosti globalnog zatopljenja nije znanstveno upitna već barem trideset godina.

Problemi kapitalističke proizvodnje posebno su vidljiviji u pitanjima rada. Razvojem znanosti i tehnologije, masovne automatizacije procesa proizvodnje, nije nerazumno očekivati da će se uvjeti života radnika - radni dan, radni tjedan, vrste i kompleksnost posla itd. - drastično unaprijediti. Iako je točno da je radno vrijeme tijekom 20. stoljeća bitno skraćeno borbom sindikata i regulacijom u okviru države blagostanja, osim u najrazvijenijim zemljama i za relativno uzak sloj ljudi taj broj i danas rijetko pada ispod 40 sati tjedno. Mogućnost ukidanja nužnosti dugih sati degradirajućih oblika rada ne nazire se.

Uz nužnu skromnost u prihvaćanju činjenice da je u sva tri slučaja riječ o izrazito kompleksnim pitanjima čije detalje nije moguće ukratko obraditi, bitno je u njima primijetiti disproporciju onog što bi mogli okarakterizirati znanstveno mogućim i onog što političko-ekonomske okolnosti dopuštaju.

 Protuznanstvena koalicija

Osim političko ekonomskim pravilima kapitalizma, horizont "zamislivog" dodatno je sužen jakim antiintelektualnim tendecijama u svim društvima razvijenog kapitalizma. Sasvim je iznimna činjenica da u svijetu u kojem su znanstvenici u stanju zabilježiti gravitacijske valove s, takoreći, drugog kraja svemira, postoji nemali broj ljudi koji dovode u pitanje nebrojeno puta potvrđene znanstvene teorije poput Darwinove teorije evolucije, globalnog zatopljenja, velikog praska, ili pak uspješnosti liječenja putem medicine, cjepiva i sl. [4] Iako se dio navedenih antiznanstvenih stavova može dovesti u vezu s religijskim tradicijama čije dogme mogu biti u suprotnosti sa znanstvenim teorijama, religija nije nužno jedini pa čak niti dominantni pokretački faktor [5]. Također, antiintelektualizam svoje uporište ne može imati niti među niže obrazovanim stanovništvom jer održanje i razvoj ovakvih ideologija zahtjeva institucionalizirani i strogo organizirani okvir. Ovdje nije riječ o banalnim zabludama i pučkim "istinama", medijima i internetom pogonjenim mitovima ili neznanju, već o jasnoj tendenciji prema poricanju znanstvenih otkrića i istinitosti znanstvenih teorija, prema pokušaju definiranja znanosti kao samo jednog od mogućih načina tumačenja prirodnih zakona, prema zazivu tobožnjih tradicija i tradicionalnih znanja [6] kao jednako mjerodavnih, ukratko o protivljenju znanstvenoj racionalnosti i, u određenoj mjeri, modernizaciji.

U pozadini je dakle nešto sasvim drugo - riječ je o financijski snažnim, konzervativnim političkim pokretima koji kroz antiintelektualizam i negiranje znanosti, naslanjajući se na sentiment malograđanskog otpora, u državi nalaze put do šire društvene podrške za konzervativne, tržišno orijentirane političke ciljeve.

Država se u toj tradiciji nužno pojavljuje kao korumpirana, kao prijetnja, kao država kojoj se ne može vjerovati. I dok je nepovjerenje prema državi s razlogom prisutno i kod progresivnih društvenih aktera, ovdje nije riječ o kritici funkcije države kao represivnog aparata kapitalističkog poretka, već poimanje države kao korumpiranog regulatora koji ograničava individualne tržišne slobode. Individualistička, sitnopoduzetnička ideologija koja vrišti iz srednjestrujaških medija može povremeno biti privlačna, ali prvenstveno srednjim i višim klasama. Da bi se pak pridobila podrška i nižih klasa koje su u pravilu gubitnici konzevativnih politika, antiintelektualizam dolazi kao važan saveznik. Logika je jednostavna - potrebno je uvjeriti niže klase da se nikome ne može vjerovati [7], a posebno ne javnim politikama, da se čovjek može i treba osloniti samo na moć vlastite prosudbe, i da će u okviru kapitalističkog tržišta biti siguran od svih korumpiranih regulatora. Jedan od tih regulatora je dakako i znanost.

Znanost, jasno, nema poziciju arbitra političkih pitanja, ali kao jedina pouzdana metoda utvrđivanja mehanizama funkcioniranja prirodnih zakona povremeno daje ključne informacije, izravno ili neizravno, u raspravama o bitnim političkim pitanjima. Politika će, s druge strane, prvenstveno donositi odluke prema dominantnim političko-ekonomskim ideologijama, a ako te ideologije diktiraju suprotno od potencijalne znanstvene preporuke - to gore po znanost. Dok je cilj promoviranje tržišta, bilo kroz deregulaciju, bilo kroz privatizaciju, savez liberalizma (u ekonomskoj sferi) i konzervativnih pokreta razvija se na obostranu korist.

Kako je nužno sačuvati minimalnu regulaciju tržišta fosilnih goriva, promovirat će se negiranje globalnog zatopljenja, kako je potrebno deregulirati zdravstvo, korisno je promovirati skepsu prema javnim, zdravstvenim standardima i medicinskoj znanosti da bi se otvorio prostor privatiziranim ponudama tobožnjeg izbora svakom pojedincu, kako je potrebno komercijalizirati obrazovanje, korisno je pridobiti podršku konzervativnih aktera koji zauzvrat zahtijevaju ustupke i pristup definiranju javnih obrazovnih standarda s ciljem uvođenja antiznanstvenih tema, ili još bolje potpuno ukidanje javnih standarda u privatnim obrazovnim institucijama.

To sve u ime slobode, dakako.

 Dok su politike deregulacije opravdano nepopularne, tu su konzervativne institucije i akteri da ublaže nezadovoljstvo i otpor te kanaliziraju strah, nepovjerenje i nesigurnost prema javnim i znanstvenim institucijama, potičući sve vrste regresivnih stavova. Zato ne treba čuditi da u paketu uvijek dobivamo ljude koji emfatično zagovaraju tržište zajedno s vjerskim fanaticima, poricateljima globalnog zatopljenja, rasistima i socijaldarvinistima koji istovremeno poriču teoriju evolucije, konzervativne religijske aktiviste koji su protiv abortusa, ali i protiv socijalnih davanja za djecu i trudnice, listi nema kraja. Tržište neznanja, predrasuda, antiintelektualizma i teorija zavjere brzo postaje vrlo unosan posao. I dok dio liberala neće nužno osobno uživati u partnerstvu s najregresivnijim konzervativnim frakcijama, svejedno ni jedna ni druga strana nema ni najmanje sumnje u isplativost koalicije i širinu zajedničkih interesa. Kada je u pitanju spašavanje kapitalizma, nijedna cijena nije previsoka.

Tome nasuprot, izlaz iz zagrljaja tržišta i konzervativnih ideologija i degradirajućih efekata kapitalizma po društvo, okoliš i pojedinca Einstein je vidio u globalnoj, javnoj planskoj politici i socijalističkoj ekonomiji na tragu planerskih ideja mnogih socijalista prije njega. Takvo društvo bi se u planiranju oslanjalo na znanost, a svoju osnovu imalo u zajedničkim društvenim ciljevima napretka standarda i obrazovanja svih ljudi organizirajući proizvodnju prema potrebama, pružajući pojedincu maksimalan prostor za razvoj osobnih interesa. U svijetu u kojem se ekonomski interesi kapitalističkih klasa poklapaju s regresivnim društvenim pokretima, u svijetu globalnog zatopljenja i nepovratne ekološke devastacije koja prijeti opstanku, a koju tržišne sile i od kapitala dobro plaćeni konzervativni aktivisti produbljuju, u svijetu milijarda gladnih i neobrazovanih kojima tržište uskraćuje i hranu i obrazovanje, u svijetu u kojem se, tržišta radi, ukida javno zdravstvo, ljudima uskraćuje liječenje, a u kojem cvjeta privatno nadrilječništvo i antivakserske teorije zavjere [8], u svijetu u kojem unatoč ukidanju financiranja javnih znanstvenih projekata znanstvenici sto godina nakon Einsteinovog predviđanja prvi puta bilježe gravitacijske valove, a u kojem niti 150 godina nakon Darwinovih otkrića, neobrazovanja radi, mnogi ljudi nisu u stanju prihvatiti neospornost teorije evolucije, u svijetu veličanstvenih javnih znanstvenih podviga poput LHC-a i LIGO-a i sasvim stvarnih poraza prihvaćanja znanosti i znanstvenih otkrića, Einsteinova vizija socijalističke ekonomije i znanstvenog planiranja mora prestati biti tabu [9] i postati realna alternativa. Einstein je prije sto godina snagom znanstvene misli "stojeći na ramenima divova" postavio teoriju relativnosti i ispravno predvidio gravitacijske valove, danas mogli bi mu samo poručiti - Alberte, pronašli smo i gravitacijske valove, a socijalizam koji si također sanjao tek slijedi.

 

[1] slika svemira kroz prizmu opće teorije relativnosti je toliko radikalno drugačija da mnogi ljudi ni danas, sto godina kasnije, nisu u stanju pojmiti neintuitivna svojstva makro svemira koja je Einstein precizno opisao

[2] Why socialism?, Albert Einstein, Monthly Review http://monthlyreview.org/2009/05/01/why-socialism/

[3] ne računajući ovdje probleme s kojima će se buduće generacije suočiti uslijed globalnog zatopljenja

[4] tome treba dodati i nebrojene teorije zavjere kojima se nećemo baviti, ali koje baštine istu intelektualnu i ideološku tradiciju

[5] npr. službeni stav katoličke crkve već desetljećima ne dovodi u pitanje znanstvena otkrića poput evolucije, a jedan od zaslužnijih znanstvenika za prvu formulaciju teorije velikog praska bio je katolički svećenik Georges Lemaître, međutim stanje "na terenu" je često bitno drugačije, posebno u Sjedinjenim državama, a u zadnje vrijeme sve više i u Europi

[6] sasvim je osebujno da se u 19. stoljeću pa sve do danas nanovo javlja vjerovanje da je zemlja ravna ploča unatoč tome što su praktički sve civilizacije od doba antičke grčke znale da je zemlja okrugla

[7] osim bogu dakako, a i bog, kažu, voli tržište

[8] http://www.oxforddictionaries.com/definition/english/anti-vaxxer

[9] vidi [2]

Tagovi: albert einstein, kapitalizam, neokonzervativizam, svijet, znanost

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM