Sa stavom

18.02.2016. 09:00:49 - Kaylee Jakubowski (everydayfeminism.com)

O TRANSU, RODU I SPOLU

Ne, postojanje trans osoba ne potvrđuje rodni esencijalizam

Već je svima jasno da savezništvo s trans osobama čini jezgreni dio intersekcionalne feminističke misli. Ipak, jedno te isto pitanje i dalje čujem od dobronamjernih prijatelja_ica i kolega_ica. "Ne potvrđuju li trans osobe ideju da muškarci i žene nužno postoje unutar određenih društvenih uloga? Nije li riječ o perpetuiranju rodnog esencijalizma?" 

Ovo pitanje –  u kombinaciji s neprestanim napadima sumnje i skepticizma usmjerenim protiv samog postojanja trans identiteta – vjerojatno je morilo i dobar dio politički osviještenih trans aktivista_kinja  tijekom njihove tranzicije[1]. Da bismo odgovorili na njega, najprije moramo definirati rodni esencijalizam:

Rodni esencijalizam je ideja da muškarci i žene imaju inherentna, jedinstvena i prirodna obilježja koja ih određuju kao međusobno suprotstavljene rodove.

Ove razlike su često biološke ili spolne i gotovo isključivo tumačene kao krajnje suprotnosti: muškarci su snažni, žene su slabe; muškarci su dominantni, žene su submisivne; muškarci imaju penise, žene imaju vulve; muškarci imaju jak seksualni nagon, žene neprestano treba nagovarati; itd.

Grozno, zar ne?

Štoviše, rodni esencijalizam intrinzično isprepliće rod i spol. Za one koji_e zagovaraju rodni esencijalizam, rod i spol su identični. Prirodno razviti tijelo koje društvo smatra maskulinim i istovremeno biti ženom (npr. trans ženom) je iz ovog gledišta potpuno nemoguće. Ovo je razlog zbog kojeg neki proces tranzicije smatraju podčinjavanjem esencijalističkom shvaćanju: transžene i transmuškarci čine svoja tijela više femininim ili maskulinim i time promiču ovu ideju stapanja roda i spola. Zar ne?

Ne baš. Ova tvrdnja nije toliko jasna i jednoznačna kao što se čini. Zapravo, potpuno je moguće zauzimati se protiv rodnog esencijalizma i istovremeno nastaviti s tranzicijom, ili dati podršku svojim kvir prijatelji_ca_ma koje_i ju prolaze.

Sama tranzicija je neesencijalistička

Kao što je spomenuto ranije, dva središnja elementa rodno-esencijalističke misli su biološke i spolne pretpostavke koje idu uz definiranje toga što znači biti muškarac ili žena (biti niti jedno, naravno, ovdje uopće ne dolazi u obzir).

Uobičajeni narativ kojeg koriste trans osobe jest taj da pokušavaju ostvariti svoje 'pravo ja'. Međutim, težiti ostvarenju 'pravog sebe' nije isto što i uvriježena zabluda da transmuškarci ili transžene rade na tome da 'postanu suprotni spol'. Razlike između ova dva opisa su suptilne, ali važne.

Prvi opis implicira da oni_e već jesu muškarci, žene, ili nebinarne osobe i da traže načine na koje mogu bolje izraziti vlastitu zbilju.

Drugi pak implicira da je njihov identitet potpuno nevažeći dok god ne promijene svoja tijela. Ovdje smo u samom startu podvrgnuti cisseksističkoj perspektivi trans zbilje.

Naravno da ćemo povjerovati da je tranzicija esencijalistička kad nam se netočno argumentira da je ona inherentno esencijalistička. Putovanje kojim se ostvaruje 'svoje ja' vodi kroz različita mjesta. Jedno od njih podrazumijeva oslobođenje osobe od rodnog izražavanja koje se od nje očekuje i prihvaćanje onog što osjećaja kao prirodno izražavanje. Drugo pak podrazumijeva izmjene tijela kako bi se osoba u njemu osjećala bolje, što joj dopušta da tijelo 'vrati sebi' (reclaim, op. prev.) na način koji smatra najboljim. Oba oblika samopotvrđivanja predstavljaju razilaženje s idejom da je osoba trajno i biološki vezana uz svoj spol, dok istovremeno afirmiraju pravo svake osobe da autonomno odlučuje o svojem tijelu i mijenja ga na svoje zadovoljstvo.

Proces tranzicije je neesencijalistički u svojoj srži jer aktivno prkosi ideji da bi tijela trebala ili da moraju funkcionirati u skladu sa svojim 'prirodnim' načinom funkcioniranja. Ovaj proces poriče pretpostavku da su naša tijela biološki predodređena i pokviruje (umjesto da održava) društvene konstrukte koji okružuju rod i naša tijela.

Trans ljudi su različiti

Još jedan važan razlog zašto argument o tranziciji kao esencijalizmu ne drži vodu jest činjenica da nisu sve trans osobe identične niti žele iste stvari.

Ne želi svaka trans osoba cjelovitu tjelesnu tranziciju.

Ima čak i poznatih trans aktivistkinja koje promoviraju radikalnu ideju da transžene mogu voljeti tijelo u kojem su i da se ne moraju osjećati primorano da ga mijenjaju. Otkako je trans osoba koje međusobno pričaju, u Zapadnoj se kulturi vode razgovori o trans tijelima, njihovoj orodnjenosti te važnosti političkog značenja fizičke tranzicije. Također, povijest trans prkošenja orodnjenim očekivanjima barem je jednako duga. Nadalje, argument da je proces tranzicije inherentno esencijalistički potkopava različitost koja postoji čak i među osobama koje jesu u tom procesu.

Postoje transžene koje su butch.

Postoje transmuškarci koji su femme.

Postoje bezrodne i nebinarne osobe u tranziciji.

Ovi identiteti i oblici izražavanja sami po sebi subvertiraju esencijalistička rodna očekivanja time što pokviruju (queering, op. prev.) binarne konstrukte roda, rodnih uloga i očekivanja. Odluka neke osobe da promijeni svoje tijelo – ili da zagovara veću autonomiju kako bi to mogla učiniti –  ne znači nužno zagovaranje rodno-esencijalističkog svijeta. Upravo suprotno ona otvara dodatne opcije koje ljudima omogućavaju neesencijalističke načine postojanja. Otvaraju se vrata osobama koji žele izraziti svoje rodove i vratiti sebi svoja tijela u kojima se inače osjećaju zarobljeno. Ono što je ovdje najvažnije jest da upravo te odluke prokazuju rodnu binarnost i normu arbitrarnog određivanja roda kod djece kao potpuno slomljene i neuspješne.

Ok, možda je ipak malo esencijalistički

Proveo_la sam zadnja dva odjeljka demonizirajući rodni esencijalizam i pokazujući kako on nije jedina svrha tranzicije, i pri tim argumentima čvrsto stojim. Rodni esencijalizam – kako smo ga ranije definirali i kako ga se shvaća u našem društvu –  je koncept kojeg treba baciti u smeće. On snosi velik dio krivnje za dobar dio rodno utemeljene opresije unutar našeg društva. Ovo je očito već običnim pogledom na sve načine na koje se naši vlastiti identiteti razlikuju od društvenih normi koje nas okružuju. Iz nas samih proizlazi da rodni esencijalizam naprosto ne može biti prirodni zakon.

Biologinja i queer-feministička aktivistkinja Julia Serano piše o zazoru od rodnog esencijalizma s obzirom na svoj vlastiti identitet u knjizi 'Isključeni: Činiti feminističke i queer pokrete inkluzivnijima'. Ona započinje s razmatranjem dihotomije priroda – odgoj tako što ističe mane u definiranju roda kao isključivo genetičkog:

"Ako biti muškarac u genetičkom smislu automatski vodi muškom identitetu, maskulinom rodnom izražavanju i isključivoj privlačnosti prema ženama, kako sam onda ja postala biseksualna femme-tomboy transspolna žena?"

Jednostavno rečeno, kada bi rodni esencijalizam bio pravilo, genderqueer identiteti naprosto ne bi postojali.

Boljke koje je rodni esencijalizam donio ženama i nebinarnim osobama mnoge je od njih navelo da prigrle artefaktizaciju roda (gender artefactualism, op. prev.), tj. shvaćanje roda isključivo kao socijalne konstrukcije[2]. Rodne norme se razlikuju se od kulture do kulture, a ne opisuju točno ni sve osobe unutar jedne kulture – dakle, ne mogu biti ni prirodne ni inherentne svima nama kao ljudskim bićima. Međutim, Serano se jednako tako bavi i nedosljednošću ideje da je rod isključivo društveni fenomen. Ona opisuje slučajeve gdje su muška djeca kojima je pripisan ženski spol (nakon što su njihove 'neodređene' genitalije ili neuspjela obrezivanja naveli doktore_ice da sami_e odluče) odrasla u muškarce ili osobe s 'tipično muškim' osobinama, unatoč tome što su odgojeni i socijalizirani kao djevojčice.

Također, ističe da se artefaktizacija roda ne preklapa s njezinom vlastitom rodnom stvarnošću, koristeći argument sličan ranijem:

"Ako nam socijalizacija svima umjetno ispire mozak kako bismo postali heteroseksualni maskulini muškarci i feminine žene, kako onda objasniti postojanje tako divnih biseksualnih femme-tomboy transspolnih žena poput mene?".

Serano iz ove zagonetke zaključuje da je moguće samo jedno objašnjenje: rod nije ni esencijalistički ni umjetan, već je i esencijalistički i umjetan, pri čemu oboje varira do određenog stupnja ovisno o svakoj_om pojedinki_cu. Ona naziva ovaj koncept holističkim modelom roda. Dakle, iako ni isključivo biologija ni isključivo socijalizacija ne određuju tko ćemo biti ni kako ćemo se identificirati, postoje dokazi da i jedno i drugo utječe na nas simultano i na zamršen način, vodeći nas u nekom od mogućih pravaca. Pronaći zonu sigurnosti između samoprihvaćanja i političkog idealizma je na pojedincu_ki. Uostalom, nisu sve trans osobe aktivisti_kinje.

***

Rodni esencijalizam je zeznuta tema.

S jedne strane se koristi za legitimiranje seksizma i trans-antagonizma; s druge strane, argumenti upućuju na to da možda i nije potpuno neutemeljen u svim slučajevima. Pronalažnje harmonične sredine između naših tijela s jedne, i kulturnih utjecaja kojima smo izloženi s druge strane, oduvijek je bila glavna preokupacija feminizma. Politika tranzicije nije ništa drugačija. Uz to što je borba za trans prava, samim priznavanjem različitosti među trans osobama, inherentno neesencijalistička, jedini rezultat koji bi iz nje mogao proizaći je otvaranje vrata ljudima kako bi istraživali vlastite rodove i zajedno gradili društvo koje poštuje cijeli spektar ljudskih iskustava.


[1] Trans Aid Hrvatska definira tranziciju kao period u kojem osobe prelaze iz rodne uloge povezane sa spolom koji im je pripisan pri rođenju u neku drukčiju rodnu ulogu. Ona se može i ne mora sastojati od feminizacije ili maskulinizacije tijela hormonima ili nekim drugim medicinskim procedurama.

[2] Gender artefactualism, za razliku od rodnog konstruktivizma, negira ili u potpunosti ignorira bilo kakav utjecaj biologije na oblikovanje našeg roda.

Preveo i prilagodio Ivan Tranfić

Tagovi: rod, rodni esencijalizam, spol, trans identitet, transfobija, transmuškarac, transžena

Vezani članci:

Facebook komentari

Iz drugih medija

AEM