Sa stavom

09.02.2016. 14:28:31 - Ana Brakus/Libela

PROMAŠENA I DESTRUKTIVNA POLITIKA VLADE

'Netko mora stati u obranu slobode govora i to je ono što mi danas činimo'

Zlatko Hasanbegović i Željka Markić

Zlatko Hasanbegović i Željka Markić (Foto: Hina)

Ono o čemu želim govoriti* danas veće je i ozbiljnije od raspuštanja jednog Povjerenstva ili ukidanja jednog natječaja - ono o čemu želim govoriti institucionalizirana je volja i želja za dokidanjem stečenih prava različitih marginaliziranih skupina – bilo da govorimo o LGBT osobama, pripadnicima nacionalnih manjina ili bilo kojoj drugoj skupini.

Iako je njihov doseg neupitno veći, dominantni mediji pravima tih skupina bave se sporadično i nesustavno, za razliku od ovdje okupljenih ili u javnom prostoru u posljednjih nekoliko tjedana napadanih neprofitnih medija.  Neprofitni mediji koji su trenutno pod napadom – oni su koji najčešće kanaliziraju poruke bilo organizacija civilnog društva bilo pojedinaca i pojedinki koji žele ostvariti društvo u kojem smo svi i sve ravnopravne, u kojem jednakost i sloboda nisu tek floskule, baš kao što to i nije ni antifašizam.

Upravo iz tog razloga, mediji o kojima ovdje danas govorimo ne mogu biti zaustavljeni ni na jedan način osim onoga koji se trenutno pokušava obistiniti – sustavnom relativizacijom, sustavnom manipulacijom informacijama i sustavnim progonom.

U manipuliranju informacijama danas sasvim sigurno prednjači nekadašnja kvazigrađanska inicijativa, a danas udruga i politička stranka U ime obitelji. Vidjelo se to najjasnije prilikom organiziranja inicijative za održavanje homofobnog referenduma čijim se, u konačnici i nažalost, uspjehom heteronormativna definicija braka i našla u Ustavu Republike Hrvatske. Za vrijeme kampanje prilikom prikupljanja potpisa i kampanje pred sam referendum, ponavljano je cijelo vrijeme kako oni samo štite obitelj. Što, naravno, nije točno. Jedini profit ostvarili su oni sami, profilirajući se u navodne borce i borkinje za prava hrvatskih obitelji, očekujući da će zbog toga svoj politički kapital moći unovčiti u formi saborskih plaća. U tom manipuliranju, u tom pokušaju sustavnog zatiranja prava lezbijki i gejeva na siguran život sudjelovao je i današnji ministar kulture.

Ništa drugačija danas nije situacija ni sa seksualnim i reproduktivnim pravima žena u Republici Hrvatskoj. Polako, ali sigurno, ponovno se i u ovom slučaju radi na zatiranju već stečenih prava – najvidljive kada se govori o pravu na pobačaj. Rasprava se pokušava zakrenuti u smjeru obrane na 'priziv savjesti', na borbu za 'pravo na život', a uvode se i termini poput 'prava nerođene djece', dok se zapravo radi samo o ograničavanju ženskog prava na izbor, ograničavanju prava na tjelesnu autonomiju. Jedinu relevantnu razliku između vladajućih političkih opcija i želja takozvanih građanskih inicijativa i udruga u ovome trenutku predstavlja to što vladajuće političke opcije ipak zastupaju soluciju u kojoj je dostupnost abortusa krajnje smanjena, ali je on ipak dozvoljen kada ga se dobrano plaća. Abortus već sada spada pod neologizam novog ministra zdravstva – abortus je već sada nadstandard. Cilj ga je, dakako, učiniti još nedostupnijim.

Gotovo identične struje protive se i uvođenju građanskog odgoja i obrazovanja te zdravstvenog odgoja u škole – ponovno pod istom egidom – oni su za dijalog, oni su za pravo roditelja na izbor o čemu će njihova djeca učiti, dok se zapravo radi samo o tome da se proklamiraju odgoj i pristup obrazovanju i odgoju kakav preferira Katolička crkva. Kako govorimo o udruženjima čije financije nikada nisu bile transparentne, nemoguće je uprijeti prstom i reći – da, naravno, kada ih oni i financiraju. Zbog toga taj zaključak ostavljam na svakom ponaosob – dokučite sami tko u ovom društvu ima praktički neograničene financije, ali i utjecaj na kreiranje politika.

Iako, naravno, s ovakvim primjerima mogu nastaviti gotovo u nedogled i oni su dovoljni da se izvuče neosporan zaključak kako uspješnost tih inicijativa, kao i svake druge uostalom, ovisi o tome koliko će biti uspješni u prenošenju svojih poruka, postoji li itko tko ih osporava, postoji li tim porukama jasna i glasna alternativa.

Najučestalija i najglasnija suprotstavljanja takvim pokušajima odvijaju se upravo u neprofitnim medijima čiji se ugled pokušava sustavno okaljati. Vlada Tomislava Karamarka, s distraktorima – Timom Oreškovićem i Božom Petrovom, ministra Hasanbegovića upregnula je sa zadatkom da taj drugi glas što je moguće više utiša. Njegova kulturna politika, o kojoj suditi možemo samo po potezima koje je povukao do sada, budući da nikakav službeni dokument ne postoji – izuzev šest rečenica prezentiranih u Saboru, za sada ukazuje samo na to. No, ministar Hasanbegović ni po čemu nije poseban, a ne bi se ni našao u instituciji koju sada zastupa da savršeno ne odgovara trenutnoj vlasti.

Tema ove današnje tribine zato i jest obrana slobode govora – nije ministar Hasanbegović nikakva slučajnost, a nije ni toliko važan da sam odlučuje o tome što će i kako raditi – ministar Hasanbegović, kao uostalom, i bilo koja druga osoba u Vladi – provodi Vladinu politiku.

Politika i ideologija koju zastupa ova Vlada nije ona koja kreira otvoreno društvo, nije ona koja mari za ljudska prava i nije ona koja zastupa slobodu govora.

Politika ove Vlade je namjerno kreiranje kaosa, namjerno kreiranje sukoba, namjerno ušutkavanje, lustriranje i zatiranje slobode na drugačije mišljenje, na drugačije izražavanje i na drugačije življenje.

Politika ove Vlade je pokušavanje lomljenja duha slobodnomislećih, pokušaj antagoniziranja onih koji su i ovako i onako u nepovoljnom položaju - da se lomimo oko mrvica kruha koje im padnu sa stola za kojim će oni donositi odluke o našim životima.

Politika je ove Vlade ukidanje prostora u kojima će se ovakve riječi slobodno govoriti, u kojima će se ovakvi tekstovi slobodno pisati, u kojima će djelovati organizacije civilnog društva koje zastupaju svačije pravo na ljudsko dostojanstvo, koje zastupaju pravo na rad i na plaću za taj rad, koje zastupaju rodnu ravnopravnost ili kraće rečeno – društvo ravnopravnih i jednakopravnih osoba.

Politika je ove Vlade samo i jedino eliminacija onoga što oni vide kao neprijateljske snage. Politika je ove vlade promašena i destruktivna. Politika ove Vlade ne samo da je pogrešna, nego ona i griješi – duh ljudi protiv kojih se bore nesalomljiv je, ono što zastupamo, ono o čemu pišemo i o čemu govorimo, uvijek ispliva natrag na površinu, koliko god da nas se pokušavalo ušutkati.

Na samom početku rekla sam da ovo za mene nije priča o jednom povjerenstvu, jednom natječaju i nekakvom sitnišu –  Libela, u čije ime govorim, medij je pokrenut  gotovo bez ikakve pomoći, radile smo volonterski, radile smo i radit ćemo – pisat ćemo - smo zato što vjerujemo da je drugačiji svijet moguć i zato što želimo sudjelovati u njegovom stvaranju. Vjerujem da je isti slučaj, ista pokretačka snaga, ono što pogoni i one koji pišu i na drugim neprofitnim medijima čiji se ugled proteklih tjedana pokušava okaljati.

Bilo nam je jasno, od trenutka kada je Libela kao portal pokrenuta, da je ono što radimo aktivizam. To je uloga koju smo pristale igrati, identitet s kojim smo se odlučile poistovjetiti, borba u kojoj smo odlučile sudjelovati. Naš pokret otpora nije nasilan, on nije klasičan i nije tako lako uništiv.

Slobodu govora ne može u potpunosti ugušiti nijedna institucija, nijedna vlada, nijedna kulturna i bilo koja druga politika. Sloboda govora je poriv svake osobe, ali da bi se ta sloboda ostvarila – netko joj mora stati u obranu i to je ono što mi danas ovdje činimo.

*Tekst je prilagođeni govor urednice Libele Ane Brakus s tribine "U obrani slobode govora", održane u utorak, 9. veljače 2016. 

Cijelu tribinu možete poslušati na Radio Studentu

Tagovi: ana brakus, hnd, hrvatsko novinarsko društvo, libela, mreža emancipacije e-net, u obrani slobode govora

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM