Sa stavom

05.02.2016. 08:55:00 - Dr. Roslyn Fuller (www.alternet.org)

Prednosti interneta

Kako možemo nadvladati oligarhiju prerušenu u demokraciju

"Tko kaže organizacija, kaže oligarhija". Tako je pisao njemački sociolog Robert Michels za vrijeme formiranja europskih "narodnih stranaka" tzv. širokog spektra (engl. big tent) prije jednog stoljeća. Kako tvrdi Michels – u čiji ćemo se nepobitni realizam uvjeriti – čak i najradikalnije i najprogresivnije nove stranke s vremenom će podleći onome što je nazvao "željeznim zakonom oligarhije".

Takvo stanje stvari ne može se, prema Michelsovom mišljenju, pripisati zlobi ili manjku predanosti ljudi u tim strankama, već je svojstveno samoj strukturi novog 'demokratskog' političkog sustava. U svijetu izbornih natjecanja, gdje su radikalni, progresivni pokreti morali nadvladati otpor bogato financiranih vladajućih elita kako bi došli na vlast, bili su prisiljeni prihvatiti učinkovitu i hijerarhijsku unutarnju organizaciju. U interesu stvaranja stranačke mašinerije sposobne da dovede stranku do pobjede na izborima, vlast je trebalo ustupiti pojedinim ljudima unutar stranke, a svatko tko bi imao vlast makar i nakratko, mogao bi učvrstiti svoj položaj i jačati temelje svoje moći. Koliko god da takva moć bila neznatna u početku, ona bi vremenom rasla te bi narodni pokreti postali birokratske hijerarhijske nemani, oponašajući upravo onu aristokraciju koju su htjeli istisnuti.

Michels je bio tako čvrsto uvjeren u konačnu propast demokratskog socijalizma uzrokovanu željeznim zakonom oligarhije da je naposljetku poštedio sam sebe iščekivanja da se to dogodi te je udružio snage s Mussolinijevim fašistima te preminuo u Rimu prije Drugog svjetskog rata.

Na samom početku svojeg proučavanja demokracije nisam čula za Roberta Michelsa, no ubrzo sam primijetila da nešto vrlo slično željeznom zakonu oligarhije djeluje u većini zapadnih nacija, i to ne više samo unutar stranaka. Konsolidirana politička moć, oligarhija, drugim se riječima proširila na cijelo društvo. Formula je bila jednostavna: kada izbori igraju odlučujuću ulogu u odlučivanju o nositeljima vlasti, kandidati i stranke troše novac kako bi na njima pobijedili te potom koriste tu vlast kako bi donijeli zakone koji će donijeti još novca njima i njihovim političkim saveznicima. Što više novca prikupe dok su na vlasti, to su im veće šanse da ponovno dobiju izbore te se krug nastavlja. Bogatstvo=vlast i vlast=bogatstvo. Tijekom vremena oboje dolaze u ruke sve manjeg broja ljudi. Umjesto da predstavlja demokraciju, ravnopravno sudjelovanje i javnu debatu, izborna politika postaje oligarhija u kojoj samo najjači opstaju. Michels je takvu oligarhiju smatrao neizbježnom.

"Najstrašniji argument protiv suverenosti masa", napisao je u svom najvažnijem djelu Političke stranke 1911. godine, "izveden je, međutim, iz mehaničke i tehničke nemogućosti njene realizacije... okupljanje bi postalo posve nemoguće kada bi članova bilo deset tisuća. Čak i kada bismo zamislili sredstva komunikacije mnogo bolja od onih koja danas postoje, kako bi bilo moguće okupiti toliko mnoštvo na jednome mjestu, u određeno vrijeme te s učestalošću kakvu traži stranački život?"

Drugim riječima, u svijetu u kojem se vlast morala delegirati jer nije bilo fizički izvedivo da se veći broj ljudi sastane uživo i donese odluku neposredno en masse, oligarhija bi uvijek iznova utvrđivala svoj položaj. No, što bi se dogodilo da se vlast ne mora delegirati? Što kad bi sredstva komunikacije bila ne samo "mnogo bolja" nego u Michelsovo vrijeme, već toliko napredna da iz temelja ukinu potrebu okupljanja na određenom mjestu? Tada bi željezni zakon oligarhije iznenada postao mnogo manje željezan. A to se upravo i dogodilo.

Početak 21. stoljeća: pomak prema raspodijeljenoj demokraciji

U doba interneta, potreba delegiranja vlasti stranačkim apartima i izabranim predstavnicima/ama koji/e odlaze na određeno mjesto kako bi raspravljali/e o propisima licem u lice nestala je u zadnjih nekoliko godina. Danas već plaćamo račune, izlazimo na spojeve, čitamo vijesti, dijelimo fotografije i kupujemo preko interneta. Internetske ankete postale su svakodnevica u novinarstvu, a prošle su godine milijuni ljudi upravo preko interneta raspravljali o boji jedne haljine. Vođenje politike dosad je bila teška i skupa vježba logistike. No do vođenja politike preko interneta dijeli nas tek maleni korak.

Toliko malen da neki ljudi već to i prakticiraju.

Mogućnosti političke participacije preko interneta koje se već koriste okvirno spadaju u sljedeće tri kategorije: aplikacije koje na internetu imitiraju tradicionalne prakse, aplikacije koje omogućuju biračima i biračicama da između izbora pozivaju predstavnike/ce na odgovornost i aplikacije koje omogućuju biračima i biračicama da neposredno izraze stav o tekućim pitanjima.

Oponašanje tradicionalne "demokracije" na internetu

Dok su anglofone zemlje zaglibile u skupoj izbornoj mašineriji prepunoj skandala, manje nacije otvaraju put mobilnom glasanju. Uzmimo za primjer malenu Estoniju. U toj se baltičkoj zemlji dopušta glasanje putem interneta već cijelo desetljeće. Više od trećine Estonaca/ki glasalo je putem interneta na državnim izborima 2015. godine koristeći svoje osobne iskaznice i identifikacijske brojeve. Za petama im je Švicarska, gdje se elektronsko glasovanje provodi u nekoliko kantona, a postoje i planovi da se omogući biračima i biračicama u inozemstvu da preko interneta glasuju na mnogobrojnim državnim referendumima.

Osim što svakako olakšava muku dolaska na biračko mjesto u radnom vremenu, samo glasanje preko interneta ne čini mnogo u borbi protiv željeznog zakona oligarhije. Ipak, ohrabruje činjenica da su se mnogi/e odlučili/e isprobati mogućnost glasanja preko interneta te da unatoč zabrinutosti za sigurnost internetskih glasačkih sustava i tajnost glasanja, dosada nisu nađeni dokazi koji bi upućivali na hakiranje (što se ne može reći za tradicionalni izborni sustav).

Pozivanje predstavnika/ca na odgovornost između izbora

Još jedan učestali trend u korištenju tehnologije u službi demokracije jest preko interneta omogućiti izravni kontakt između birača/ica i predstavnika/ca. Iako zapravo svatko može napisati pismo svom predstavniku/ci, izvori navode da većina pošte pristiže od koordiniranih interesnih skupina, a ne pojedinaca/ki koji/e djeluju samoinicijativno. Internetske aplikacije to zaobilaze tako što uklanjaju prepreke koje se nalaze pred prosječnom osobom kada se radi o sudjelovanju te tako što ukazuju na to koliku potporu određena mjera uživa.

Takva rješenja omogućuju biračima i biračicama da daju do znanja svojim predstavnicima/ama kako bi htjeli da oni/e glasaju o pitanjima u periodu između izbora na način koji je odmah vidljiv svim ostalim korisnicima/cama. Ne samo da znate stavove koje ste javili predstavnicima/ama o tome kako biste htjeli da glasaju – već znate i što su im rekli/e ostali/e birači/ce. Ono što "narod" želi nalazi se na internetu crno na bijelo, čime je predstavnicima/ama otežano izbjegavanje problema i preferiranje suprotstavljenih želja financijskih sponzora ili osobnih veza.

Švedska stranka Demoex koristila je takvu tehnologiju još 2002. godine. Tu su praksu nedavno preuzeli kanadski IserveU sa svojim predstavnikom koji je već u gradskom vijeću Yellowknifea, dok Placeavote radi na uvođenju ovog sustava izravne odgovornosti predstavnika u SAD. Upravo zato što su želje građana/ki vidljive svakome tko koristi aplikaciju, predstavnici/e se ne mogu opravdavati dvosmislenostima onoga što njihovi/e birači/ce žele. Svaki nesklad između želja birača/ica i glasova predstavnika/ca postaje javan, čime se predstavnici/e dovode u nezavidan položaj. S javnim mnijenjem s jedne stane te posebnim interesima sponzora s druge strane nemaju se kamo sakriti – a tako upravo i treba biti.

Omogućavanje biračima/cama neposredno izražavanje mišljenja

Najradikalniji način na koji će tehnologija promijeniti demokraciju jest ipak u omogućavanju biračima i biračicama da odluke donesu izravno na internetu. Novi politički pokreti, poput njemačke Piratske stranke i Pokreta pet zvjezdica Beppea Grilla u Italiji već omogućuju članovim/icama da putem interneta odlučuju o sadržaju zakonskih prijedloga. Malen je korak do proširenja rasprave na cjelokupnu javnost, a to omogućuju alati poput Loomija na Novom Zelandu i DemocracyOS u Argentini. Loomio koriste zajednice diljem svijeta, ali i gradsko vijeće Wellingtona kako bi omogućilo građanima/kama da izravno odlučuju o prijedlozima, dok su DemocracyOS u pogon stavili Tunižani prilikom rasprave o svojem novom Ustavu (tuniško civilno društvo je kasnije dobilo Nobelovu nagradu za uspjeh u donošenju nacrta ustava čime se izbjegao raspad nacije).

Slične platforme koje omogućuju izravno, obvezujuće glasanje o pitanjima proračuna našle su svoje mjesto i u europskim poglavarstvima.

Zajedničko raspolaganje sredstvima (engl. participatory budgeting) prvi je uzlet dobilo u Porto Alegreu, u Brazilu, kasnih 80-ih godina prošloga stoljeća. Iako se koristila bez posredstva interneta, ta je praksa svejedno privukla brojne sljedbenike/ice jer je omogućila građanima/kama da odluče kako će se trošiti diskrecijski dio gradskog proračuna. Zbog prakse zajedničkog raspolaganja sredstvima, unaprijedilo se obrazovanje i zdravstvo te se ta ideja brzo proširila od New Yorka sve do Kine. Godine 2014., gradonačelnica Pariza Anne Hidalgo preselila je taj proces na internet i time omogućila građanima i građankama Pariza da dodjele 5 posto gradskog proračuna za ulaganje davanjem glasa za određene projekte putem interneta. Stanovnici/e grada tako su se zalagali za razne stvari, od učinkovitijih pogona za recikliranje do korištenja gradskog novca za povrate poreza, pri čemu je dano 40 tisuća glasova, a taj se broj povećao na preko 66 tisuća u 2015. godini. Iako Pariz prednjači, svakako nije usamljen: zajedničko raspolaganje sredstvima putem interneta također se razvija i u jedinicama lokalne uprave u Njemačkoj i Engleskoj.

Decentralizacija: pogrebno zvono za oligarhiju

Internet je sam po sebi decentralizirana mreža. Iako postoje hubovi i nodovi, uglavnom informacije putuju s jednog kraja na drugi bez vertikalne hijerarhijske strukture. Upravo poput komunikacije u stvarnosti. Tradicionalni, hijerarhijski model politike nametnut je prirodnom toku informacija, ne zato što je predstavljao najbolji način rada, već zato što je u to doba bio jedini način za upravljanje velikim nacijama.

No, to se iz temelja promijenilo. Danas se tehnologija može koristiti za oponašanje stvarnog ljudskog političkog iskustva na prirodniji, životniji način. Ne samo da je to vrlo zgodno, već ima i nesagledive posljedice po ravnotežu političke moći u našim društvima.

Kada građani/ke odlučuju izravno i kada je odgovor predstavnika/ce neposredno vidljiv, opseg korupcije i podmićivanja dramatično se smanjuje, što znači da pojedine interesne skupine više nemaju odriješene ruke da vrše pritisak nad predstavnicima/ama između izbora. Umjesto da je moć koncentrirana u rukama nekoliko pojedinaca, uz tek povremene "prekide" za izbore, moć je podijeljena među građanima/kama kroz okvir koji je istovremeno opušteniji i lakši za kontrolu, čime daje više slobode i manje prilika za zloporabu. Kada se građani/ke ne moraju okupljati u stranke s ciljem osvajanja izbora, već mogu izravno glasati o stvarima između izbora, tada vertikalna hijerarhijska organizacija u politički pokret gubi svoju privlačnost.

Potreba delegiranja koja je postojala u Michelsovo vrijeme i koja je iznjedrila željezni zakon oligarhije, više jednostavno ne postoji – i to na sreću, uzevši u obzir ogroman porast političke i ekonomske nejednakosti zadnjih desetljeća. Zahvaljujući internetu koji bez ikakvog napora rasčlanjuje vlast, više ne trebamo koristiti izraze poput "organizacija i oligarhija", već se konačno možemo – ako zaista prionemo na posao – radovati decentralizaciji i demokraciji.

Prevela i prilagodila Dina Cvrtila

Tagovi: demokracija, glasovanje, internet, izbori, oligarhija, politika

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM