Na gotovo svim portalima odjeknula je vijest o današnjem sastanku rektora Damira Borasa s predstavnicima nove Vlade, mandatarom Tihomirom Oreškovićem i predstavnikom Domoljubne koalicije Tomislavom Karamarkom. Kako prenosi portal vijesti.rtl.hr, rektor zagrebačkog sveučilišta dr. sc. Damir Boras na sastanku je ‘istaknuo kako sveučilišta, dajući potporu političkim partnerima, žele osigurati da se čuje njihovo mišljenje’.
Nije sporno to što se Boras sastao s predstavnicima nove Vlade, sporna je njegova javna podrška novoj Vladi u ime institucije čiji je čelnik, a koja u svom fundamentalnom pravnom dokumentu (Statutu Sveučilišta, članak 6.) eksplicitno nalaže sljedeće: “Članovi sveučilišne akademske zajednice dužni se navesti kad javno nastupaju u ime Sveučilišta. Članovi sveučilišne akademske zajednice dužni su unutar Sveučilišta djelovati politički neutralno bez isticanja osobnih političkih stavova”.{slika}
Je li Boras istupio u ime Sveučilišta ili je današnji sastanak s čelnim osobama nove Vlade rezultat isticanje osobnih političkih stavova? Ostaje otvoreno pitanje tko je opunomoćio Rektora da u ime cijelog Sveučilišta daje podršku bilo kojoj političkoj opciji. Je li to učinio Senat? Ili to pravo Rektoru samo po sebi pripada? U tom slučaju pravno određenje funkcije rektora kao osobe koja zastupa ili predstavlja Sveučilište (članak 13. točka 1) postoji samo dekorativno.
Čini se ipak da diskrepancija između temeljnog pravnog sveučilišnog akta (i načela autonomije sveučilišta koja uključuje i političku autonomiju) i Borasova istupa samo po sebi nije najveći problem. Pristajanje uz određene političke opcije i njihovo javno podržavanje u cijeloj je priči – a u kontekstu šireg društvenog okvira – nevažno. Nije važno koga je Boras podržao, važno je što je podržao. Puno je važnija poruka koju Boras ovim činom šalje, odnosno mnoga pitanja koja su se u jeku današnjeg sastanka otvorila: Znači li Borasova “potpora” vladajućoj opciji i potporu smanjenju proračuna za visoko obrazovanje i podređivanje akademske sfere tržišnoj logici? Znači je njegova potpora vladajućima i potporu trendu srozavanja visokog obrazovanja kao svima dostupnog javnog dobra? Podržava li Boras rezanje javne potrošnje i okamenjene naracije o neefikasnosti i beskorisnosti društveno-humanističkih studija jer ne zadovoljavaju potrebe tržišta? Podržava li Boras bolonjski sustav kao generator pretvaranja polja visokog obrazovanja u polje akumulacije kapitala? Podržava li povlašteni status privatnih obrazovnih institucija u odnosu na javne institucije?
U kontekstu uvida u garnituru vladajućih koja nastavlja, ali i nadopunjava štetne naracije o rezanju javne potrošnje (možda više nego ijedna vlada dosad), čini se da svim gore postavljenim pitanja, a koja su imala najbolju namjeru biti i ostati retorička, kontekst sam nameće odgovor. A taj odgovor je, na štetu visokog obrazovanja kao svima dostupnog javnog dobra, potvrdan.
Nepristajanje na štetne trendove komercijalizacije i komodifikacije znanja i visokog obrazovanja te jasno i beskompromisno distanciranje od svih politika koje imaju tendenciju pretvoriti visoko obrazovanje u tvorničku traku bila bi optimalna pregovaračka pozicija s koje nijedan član Sveučilišta, pa tako ni sam rektor, ne bi smjeli ni milimetra odstupiti.
