Kraj 2015. mnogima zabrinutima za klimatske promjene donio je razočaranje. Klimatski samit u Parizu, COP21, potvrdio je da, kada je o klimatskim promjenama riječ, volimo isticati opća mjesta, poput “emisija CO2 mora što prije početi opadati”, “mehanizam će doprinijeti smanjenju emisije stakleničkih plinova”.
Također, postavljeni globalni ciljevi su “povećanje kapaciteta prilagodbe, jačanje otpornosti i reduciranje ranjivosti”, razvijene zemlje će pomoći zemljama u razvoju, a svakih pet godina provodit će se ocjena napretka. Vjerojatno uočavate kako fosilna goriva, nafta, plin, korporacije, rokovi, obveze ili porez na emisiju stakleničkih plinova nisu omiljene riječi donositelja klimatskih odluka. Sličan scenarij gledamo već neko vrijeme. Čelnici zemalja se okupe, slože da je trenutno stanje kritično i neodrživo, a promjena nužna i neodgodiva. Nakon toga klima i okoliš pričekaju par godina da ponovno postanu ‘vruća’ tema.
Sve što se dogodilo u Parizu jest da se 195 zemalja sudionica načelno složilo kako rast temperature na planetu treba održati ispod 2 °C, kao i da će biti uložen trud da brojka padne na maksimalnih 1.5 °C. Navedene brojke daleko su od jamstva za sigurnu budućnost na Zemlji. Klimatske promjene su složen, kao i nepredvidiv problem. Ne možemo se voditi primjerima iz prošlosti jer ih nema. Sve promjene s kojima se suočavamo su nam, i bit će, potpuno nepoznata situacija. Financiranje dogovorenih točaka također nije jasno razrađeno. Luka Tomac iz Zelene akcije smatra kako nismo ni blizu sprječavanja klimatskih promjena. “Želimo li spriječiti to da se globalna temperatura povisi za više od 2 stupnja Celzija, 80 posto sada poznatih zaliha fosilnih goriva (ugljen, nafta, plin) mora ostati neiskorišteno te kao globalno društvo moramo izaći iz ‘fosilne ere’ do sredine stoljeća. Potrebna nam je hitna transformacija energetskog sustava, ali i lokaliziranje proizvodnje”, objašnjava.
Nažalost, svakim novim klimatskim samitom isplivavaju nove prirodne katastrofe s kojima se suočavaju zajednice diljem svijeta. Čovječanstvo danas u odnosu na 1992. godinu, kada je održan prvi UN-ov klimatski samit u Rio de Janeiru, upumpava 48% više CO2 u atmosferu. Ipak, svi napori znanstvenika i znanstvenica da objasne kako klimatske promjene nisu teorija nego činjenica utemeljena na mjerenjima i istraživanjima, nisu dovoljna da ušutkaju skeptične glasove koji uvijek dopiru iz istih smjerova.
Zašto? Jer mogu
Znanost već 150 godina svjedoči da CO2 spada u stakleničke plinove. Joseph Fourier je 1824. shvatio da temperatura površine ovisi o plinovima u Zemljinoj atmosferi i postavio temelje za takozvani efekt staklenika. 1896. švedski kemičar Svante Arrhenius prvi uviđa kako čovječanstvo izgaranjem ugljena povećava koncentraciju CO2 u atmosferi, što je podatak koji gotovo nikoga nije zanimao sve do pedesetih godina prošlog stoljeća. Charles David Keeling tada je izumio uređaj za mjerenje koncentracije CO2 u atmosferi i prvo mjerenje izvršio na havajskoj planini Mauna Loa.
{slika}
Keeling je, međutim, utvrdio i nešto sasvim novo – za povećanu koncentraciju CO2 odgovorni smo mi. Danas znamo da je za klimatsku krizu kojoj svjedočimo odgovorno samo 90 kompanija, koje su proizvele 63 posto ukupne emisije stakleničkih plinova od 1751. godine. To je 914 gigatona CO2 između 1751. do 2010. godine, od čega čak polovica u posljednjih 25 godina.
Ako za vlastitu ulogu u narušavanju ekosustava znamo od 1950-ih, kako to da i danas o toj temi pričamo u rukavicama? Odgovor neće iznenaditi – korporacije svaki pokušaj adresiranja problema zaspu novcem. Samo ExxonMobil je između 1998. i 2005. potrošio 16 milijuna dolara na financiranje organizacija koje poriču klimatske promjene. Trgovinski sporazumi još su jedan kontrolni mehanizam. Lokalno stanovništvo u kanadskom Quebecu je, primjerice, pokušalo na svom životnom području onemogućiti primjenu hidrauličnog frakturiranja (poznatije kao fracking).
Voda, pijesak i razne kemikalije pumpaju se duboko ispod površine zemlje kako bi se lomile podzemne stijene i oslobodile put nafti i plinu. Bušotine za sobom ostavljaju veliku količinu taloga od teških metala, ulja i kemijskih spojevima koji se koriste kao lubrikanti pri bušenje. Koristi se više od šest tisuća otrovnih kemikalija poput olova, radija, arsena i slično. Jedna iscrpljena bušotina za sobom ostavlja do 380 hektolitara toksičnog mulja. Jedna bušotina troši do tri tisuće litara vode po satu. Pokušaj lokalnog stanovništva da korporaciji Lone Pine onemogući vađenje nafte i plina tom metodom ispod rijeke St. Lawrence završio je neslavno. Lone Pine je zaprijetila tužbom protiv Kanade na temelju kršenja odredbi NAFTA-e, pri čemu je kompanija potraživala 250 milijuna dolara.
Oni/e kojima je cilj klimatske promjene dovesti na dnevni red sve češće moraju razmišljati o trgovinskim sporazumima, prema kojima su njihovi napori da spase planet gotovo pa ilegalni, a u svakom slučaju podložni tužbama. Europska komisija je priznala da će TTIP (Transatlantski sporazum o partnerstvu u trgovini i ulaganjima između SAD-a i Europske unije) proizvesti dodatne milijune tona CO2, što je u kontradikciji sa zaključcima iz Pariza. Ako TTIP dobije zakonsku težinu, države će izgubiti pravo da samostalno odlučuju o klimatskim politikama ili implementaciji obnovljivih izvora energije bez straha od tužbi i kazni.
U posljednjih dvadeset godina, korporacije su tužile zemlje EU više od sto puta i na taj način zaradile milijarde eura od odšteta. 60 posto tih tužbi bile su vezane uz klimatska pitanja, tvrdi Norveški društveni forum.
Ne prođu li novac i sporazumi, uvijek postoji lobiranje
Razgovor o klimatskim promjenama od početka se vodi na način da se održivi razvoj stavlja u opreku s gospodarskim rastom. Republikanci i konzervativizam u tome su odigrali bitnu ulogu. Još 1992. George H. W. Bush, nakon prvog klimatskog samita, objašnjava kako je njegova zadaća “pronaći balans između praksi usmjerenih na zaštitu okoliša s jedne strane i poslova koji će hraniti američke obitelji”.
Nekoliko godina kasnije, još jedan Bush ispunio je svoju konzervativnu dužnost ostavivši planet na cjedilu. 1999. godine donesen je Kyoto protokol, koji je nalagao da industrijske razvijene zemlje moraju znatno smanjiti emisiju stakleničkih plinova. SAD nikada nisu ratificirale Kyoto protokol, a 2001. je upravo George W. Bush u potpunosti odustao od njega.
Bushova administracija je 2000. godine kreirala memorandum koji priznaje rast globalne temperature, ali ukazuje da je potrebna “dodatna znanstvena potvrda”. Nitko u tom timu nije bio znanstvenik, ali mnogi su, poput Andrewa Lundquista, kasnije postali lobisti korporacija. Kao i uvijek, profit je u prvom planu. Implementacija ograničenja na emisiju CO2, tvrdili su, uništit će ekonomiju. 2001. godine Bush objavljuje kako se neće držati odredbi Kyoto protokola. Kao i uvijek, konzervativci su još jednom pokazali da im je primarni cilj održavanje statusa quo pod svaku cijenu. Republikanski savjetnik Frank Luntz 2002. godine sastavlja knjižicu od 16 stranica u kojoj kandidate za Kongres priprema za rasprave o klimatskim promjenama. Cilj je bio konzervativce, tradicionalno bliske poslovnim krugovima, prikazati kao ‘ozbiljno zabrinute za klimatska pitanja’. Luntz preporučuje izbjegavanje ekonomskih argumenata te, između ostalog, vjeruje kako konzervativan pristup, u kombinaciji sa slobodnim tržištem, ima šansu postati popularan. Bush tu ne staje. 2004. predlaže da se budžet za istraživanja o klimatskim promjenama umanji za 9,2 milijuna dolara, zajedno s ukidanjem financiranja postdoktorskih programa u vrijednosti od 1,3 milijuna dolara. Znanstvenici/e ga iste godine optužuju za politizaciju znanosti.
{slika}
Tko snosi posljedice?
Klimatske promjene su kompleksan problem koji zahtijeva istovremeno bavljenje brojnim potencijalnim posljedicama održavanja trenutnog stanja, što je cilj korporacija i konzervativnih krugova. Moguće je, međutim, izdvojiti tri kritične točke. Jedna je otapanje polarnih regija. Sjeverni i južni pol funkcioniraju poput zrcala – reflektiraju sunčevu svjetlost i tako ograničavaju rast temperature. Otapanje polarnih kapa smanjuje tu ‘zrcalnu površinu’ i vodi do porasta temperature, što dalje vodi do intenzivnijeg otapanja leda. Drugo, CO2 nije jedini plin koji nam stvara probleme. Arktičke tundre skrivaju goleme količine metana, koji je pedeset puta toksičniji od co2. Otapanjem polarnih regija taj će metan dospjeti u atmosferu, što će dodatno povećati temperature i ubrzati otapanje. Treća kritična točna jest acidifikacija oceana. Određena količina CO2 završava i u oceanima. Planktoni ne mogu živjeti u takvim uvjetima, a oni su temelj morskog hranidbenog lanca. Da bismo se nosili sa svim posljedicama klimatskih promjena, kao i onim koje nam tek predstoje, trenutna raspodjela odgovornosti nije dovoljna. Korporacije ne plaćaju cijenu onečišćenja koje proizvode. Štoviše, zarađuju na tužbama koje podižu protiv zemalja koje se žele baviti klimatskim problemima.
Oni koji su najmanje doprinijeli klimatskim promjenama snose najveće posljedice. Oxfam je izračunao kako je deset posto najbogatijih odgovorno za polovicu emisije CO2, a siromašnija polovica, 3,5 milijarde ljudi, za svega deset posto. Ipak, najsiromašniji dijelovi svijeta prvi su na udaru. Ideja da smo kao civilizacija spremni žrtvovati neke dijelove svijeta kako bi se drugi mogli neometano i obijesno razvijati je u najmanju ruku duboko poražavajuća, a mnogi to stanje nazivaju i klimatskim rasizmom. Usudila bih se natuknuti kako zatečeno stanje gotovo da nalikuje novom obliku kolonijalizma, duboko isprepletenog s konzervativnim ciljevima održavanja tog istog stanja nepravde.
Na klimatskom samitu u Kopenhagenu 2009. Kopenhagen neke zemlje u razvoju, pogotovo afričke, su progovorile. 135 zemalja, uključujući Kinu i Indiju, održale su petosatni bojkot zbog nedovoljnih rezova emisije stakleničkih plinova, što su predložile najrazvijenije i najbogatije zemlje. Nagomilane frustracije rezultirale su prosvjedima i neredima na ulicama Kopenhagena, gdje se skupilo više od 25 tisuća ljudi. U Kopenhagenu smo shvatili da nas svjetski lideri neće spasiti. COP21 je poslužio kao potvrda.
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
