Sa stavom

Težnja za oduzimanjem tuđih prava

Bog, domovina, nacija: Neokonzervativni pokreti u Hrvatskoj i Srbiji

Bog, domovina, nacija: Neokonzervativni pokreti u Hrvatskoj i Srbiji

Jedan od četiri razloga retradicionalizacije rodnih stavova u istočnoj Europi, koje navodi Lynette Šikić-Mićanović u svojoj studiji, je crkveno zadobivanje moći nakon pada komunizma i aktivno propagiranje tradicionalno rodne ideologije. Među ostale razloge spadaju odbacivanje svega što je imalo veze s komunizmom, uključujući i rodne politike; tereti zaposlenja, brige za djecu, kućanskih poslova i politike otjerali su žene u privatnu sferu i rodna pitanja su bila ignorirana u politici tijekom tranzicije zbog “važnijih” problema.  Neokonzervativni pokreti i udruge kao što su Hrast i U ime obitelji  nastali su na valovima crkvene moći,  promovirajući tradicionalne kršćanske vrijednosti kroz svoje djelovanje. Ti pokreti niknuli su diljem regije krajem 90-ih nudeći ratom iscrpljenom narodu vodstvo i alternativu korumpiranim političkim elitama. Ono što je zanimljivo kod neokonzervativnih pokreta i udruga u Hrvatskoj i Srbiji je dijeljenje gotovo identičnog diskursa, obojenog nacionalističkim jalom za spašavanjem narodnih i tradicionalnih vrijednosti. Također dijele istu potrebu za “istinitim” prikazivanjem prošlosti pogotovo po pitanju rata u 90-ima te jednako pozivanje na  očuvanje bilo hrvatskog bilo srpskog identiteta, čistoće jezika, tradicionalne obitelji, protivljenje LGBT pravima i Prideu, ženskim pravima i pravu na pobačaj.   

Dveri su izrazito desno orijentiran i konzervativan politički pokret u Srbiji osnovan 1999 godine. Slično kao i Hrast, pozivaju se na kršćanstvo i “obranu” obitelji i obiteljskih vrijednosti. Oba pokreta protive se abortusu smatrajući da život počinje začećem i da treba zaštititi nerođenu djecu. Dok Hrast ne navodi eksplicitno ideju o zabrani pobačaja u svom programu već ju samo suptilno sugerira, Dveri jasno iznose da se zalažu za zabranu abortusa. Organizirali su akciju “Porodica na prvom mestu” 2013, iznoseći kako je cilj akcije bila promocija obiteljskih i tradicionalnih vrijednosti.  Prisjetimo se molitvene inicijative “40 dana za život” u Hrvatskoj, koju je također podržao i Hrast, gdje su pripadnici inicijative molili ispred bolnica za prekid pobačaja kako bi se očuvala hrvatska obitelji.

Dveri se također zalažu za nacionalizaciju proizvodnje i poduzeća kao i odgodu dugova prezaduženih obitelji. Hrast kao i Dveri iznosi tu socijalnu brigu za građane i poboljšanje ekonomije ali u oba slučaja se radi o kapitalizmu podređenom nacionalističkoj ideologiji.  Sličan primjer te brige možemo naći i kod Živog zida koji je poznat hrvatskoj javnost po borbi protiv deložacija ali i po neodređenim, a potom i konzervativnim stavovima po pitanju ženskih ili LGBT prava koje je iznio Sinčić tijekom kandidature za predsjednicu RH.  Uvijek je zanimljivo argumentiranje da su neki problemi važniji od drugih, odnosno da prvenstvo trebaju imati ekonomski i socijalni problemi u državi, a ne “nečija” prava. Kada se u konzervativnim krugovima i govori o pravima obično se radi o zaštiti već postojećih prava većine, prisjetimo se primjerice Bozanićeve izjave uoči referenduma o braku u kojoj argumentira kako se samo želi zaštititi već postojeće pravo na brak.

Kao što je i referendumsko pitanje o braku bilo “ozbiljno pitanje za našu domovinu,”  tako su i pitanja o nacionalnoj prošlosti od ključnog značaja za neokonzervativne pokrete i udruge. Primjerice, Hrast se zalaže za povijesnu istinu o komunističkim zločinima kao i za Deklaraciju o Domovinskom ratu. Dveri iznose kako se Srbe godinama optužuje za sve i kako su  oni “dežurni krivci na Balkanu.” Oštro su se protivili proglašenju  neovisnosti Kosova 2008. godine koje je rezultiralo nasilnim neredima na ulicama Beograda kada su napadnuta veleposlanstva Hrvatske, Njemačke i SAD-a.  Također su prosvjedovali protiv deklaracije srpskog parlamenta 2010. godine koja je osudila zločine počinjene u Srebrenici. U listopadu 2010.godine, na dan prve beogradske Povorke ponosa, Dveri su bile jedna od ekstremno desnih organizacija koje su organizirale kontra-prosvjed koji je rezultirao u nasilnim okršajima sa policijom i sudionicima Povorke.  Navodno je upravo zbog njihovih prijetnji Vlada Srbije zabranila održavanje beogradske Povorke ponosa 2011. godine te ih je Amnesty International  prozvao uz još jednu organizaciju ekstremne desnice kao glavne grupe koje se sustavno sprječavaju održavanju Povorke.  Ove godine, 2015., organizirali su simboličku akciju protiv građenja azilantskih centara po Srbiji kako bi zaštitili “nacionalni interes Srbije.”

Politički pokret sličan Dverima u Srbiji su Srpski nacionalni pokret 1389, radikalno desni pokret koji  je nastao 2004. godine kao “jedina prava alternativa svakom režimu, ali i oporbenim strankama i mi nudimo istinski put za preporod srpskog države i društva.” Pokret kao svoja osnovna načela ističe “rodoljublje, pravoslavnu veru, slogu, očuvanje čistoće i bogatstva srpskog jezika, ćiirilično pismo, porodične vrednosti, državni suverenitet i teritorijalnu nedeljivost Srbije, a suprotstavlja se sektaštvu i unijaćenju, narkomaniji, gej pokretu, kriminalu i korupciji.”  Smatra se da su 2008. godine njihovi pripadnici, oko 20-ak mladića sa kirurškim maskama i kapuljačama, napali posjetitelje Queer festivala u Beogradu. Tom prilikom povrijeđeno je troje sudionika festivala; jedan američki državljanin zadobio je prijelom ruke i potres mozga, a lakše su povrijeđene su i dvije djevojke iz Srbije. Upravo se taj incident uz ostale naveo u zahtjevu tužiteljstva Srbije za zabranu djelovanja organizacije, ali Ustavni sud je 2012. godine odbio zahtjev za zabranom.  U travnju ove godine, 2015., organizirali su “šetnju protiv abortusa” po glavnim ulicama Beograda uz podršku Srpske pravoslavne crkve. Prisjetimo se kako je u Hrvatskoj 2012. godine pokrenuta  građanska inicijativa “I ja sam bio embrij”  organizirana od strane konzervativne udruge Vigilare uz potporu hrvatskih biskupa i katoličke crkve koja bila usmjerena protiv abortusa i umjetne oplodnje.

Sličnosti između hrvatskih i srpskih konzervativnih političkih pokreta i udruga temelje se na već spomenutom nacionalističkom diskursu koji pokušava opravdati svoju represiju prema različitim skupinama i suprotnim idejama kao borbu za očuvanje temeljnih vrijednosti društva. Često plasiraju svoje ideje na privlačan način u narodu, ističući ono što je ljudima bitno i blisko poput obitelji, vjere i zajedničkog nacionalnog identiteta. Ono što se skriva ispod toga je težnja za oduzimanjem tuđih prava kroz napade na tjelesnu autonomiju po pitanju pobačaja, nametanje vjerskih običaja kroz krinku humanizma i stvaranje moralne panike oko prava LGBT osoba na brak ili na posvajanje djece. Budući da se njihovi stavovi na prvu čine tako zdravo razumski (tko ne bi htio zaštititi vlastitu obitelj?) potrebno je sustavno grebati ispod te prijetvorne površine i raskrinkavati ih kao ono što zapravo jesu: nazadni, povremeno nasilni, etnocentrični, homofobni i šovinistički pokreti.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.