Sa stavom

Ne smijemo štetiti same sebi

Tri stvari koje rečenica ‘nismo sve lezbijke’ govori (i zašto je antifeministička)

Tri stvari koje rečenica ‘nismo sve lezbijke’ govori (i zašto je antifeministička)

Bilo bi bi potpuno svejedno i da su sve feministkinje queer žene s neobrijanim nogama koje prihvaćaju svoje tijelo bez obzira na to kako izgleda i okupljaju se u šumi kako bi “bacale čîni”. Jer sve to je nevažno!

Neke feministkinje su mršave, neke su debele. Neke su queer, neke su straight. Neke se briju, neke ne.

Ništa od toga nema utjecaja na to što feminizam je: izgradnja prostora, i u konačnici čitavog planeta, u kojemu su sve žene sigurne – bez obzira na to tko su.

I zato, kada govorimo ljudima da nismo sve debele i da nismo sve ružne i da nismo sve lezbijke – premda sâme znamo da je imati ljude različitih “oblika”, izgleda i seksualnih opredjeljenja zapravo osnažujuće – ovakvim izjavama same sebi jako štetimo.

Feminizam je pokret koji je zasnovan na rušenju normi.

Često se smatra kako je prvenstveno zasnovan na rušenju rodnih normi. Feminizam odbacuje ideju da bi žene trebale biti isključivo kućanice i skrbnice. Feminizam odbacuje rodnu binarnost koja stvara jaz između žena i muškaraca i tako ih podčinjava. I, feminizam odbacuje ideju da je bilo koji dio našeg rodnog ili spolnog izražavanja trebao biti diktiran očekivanjima drugih ljudi.

No, feminizam je pokret koji govori da je ekonomska pravda povezana s oslobođenjem, to je pokret koji izaziva samoga sebe kako bi bio inkluzivniji za žene svih boja, za queer žene, transžene, bezrodne (agender) i rodno varijantne osobe.

To je globalni pokret koji pojačava glasove ljudi diljem svijeta koji se bore protiv patrijarhata.

Nismo sve lezbijke. Neke od nas jesu. To je jedna od stvari koje su dio suvremenog feminizma i koje oblikuju njegov smjer. I stoga, ponosno govoriti ljudima “mi nismo sve lezbijke” nije u redu.

Kada se ispričavamo za ono što feminizam čini radikalnim ili zbog nekih aspekata naše zajednice i pokreta koji razbijaju normativne koncepte, pogrešno predstavljamo ono što jesmo.

Ovo su tri stvari koje izjava “nismo sve lezbijke” doista govori. Ujedno, to su tri razloga zbog kojih bismo trebale prestati to govoriti.

1. Definira feminizam prema opresivnim standardima “normalnosti”

Kada pričamo o normi, pričamo o nizu opasnih i opresivnih društvenih struktura koje održavaju neravnotežu moći.

Ta norma je patrijarhat, dominacija bijelaca, klasizam, heteroseksizam, cis-seksizam i mnoštvo drugih sustava privilegija koje ta jedna riječ obuhvaća.

Odrasli/e smo u kulturi koja nam pokušava nametnuti takvu normu – a jedan od glavnih ciljeva feminizma je uništiti tu normu i zamijeniti je društvenim idejama koje su pravednije, ravnopravnije i uravnoteženije.

Društvene norme govore nama ženama kako bismo trebale biti kućanice i majke i ništa drugo.

Društvene norme nam govore kako bismo trebale učiniti sve što možemo da zadovoljimo i privučemo muškarce, a zatim sebe definiramo u odnosu na te muškarce.

Društvene norme nam govore da je ideal biti cis, vitka, bijela žena – i da su žene druge boje kože i transžene manje vrijedne. Društvene norme ponižavaju siromašne žene. Društvene norme posramljuju samohrane majke.

I, društvene norme su te koje definiraju queer žene – a posebno lezbijke – kao neprivlačne, pogrešne ljude koji se nisu uspjeli uklopiti u taj strogi set očekivanja.

Kao feministkinje, trebale bismo biti iznad vjerovanja u takve norme

Trebale bismo prepoznati i zapamtiti da su queer žene bile glavne igračice u feminističkom pokretu. Trebale bismo poštovati to što su redefinirale i propitivale dominantni feministički diskurs, te proširile raspon mogućnosti toga kako izgleda proces osnaživanja žena.

Trebale bismo znati da su queer žene, poput drugih žena koje žive na sjecištima opresija, dragocjene za feministički pokret, te da su važan dio njegovog života i razvoja.

I ne bismo se za to trebale opravdavati.

No, činimo upravo to kada govorimo ljudima da nismo sve lezbijke. Kada to govorimo, povlađujemo tim normama.

Pokušavamo feminizam učiniti prijatnijim i privlačnijim, pritom prodajući neke od svojih sestara.

Govorenje te rečenice za posljedicu ima pogrešno definiranje našeg pokreta. Jer, iako nismo sve lezbijke, mi smo pokret koji shvaća i koji mora stati iza ideje da nema ničeg lošeg u tome što smo/su neke među nama lezbijke.

Kada se opravdavamo zbog queer feministkinja, komuniciramo da i mi, na neki način, podržavamo sve te društvene norme koje štete svim ženama i svim ljudima.

A to naprosto nije u redu.

2. Zato što izolira i (ponižava) queer feministkinje

Vjerujte mi na riječ: kada ste queer i kada čujete da se netko ispričava zbog vašeg identiteta, osjećaj nije baš lijep.

Kada čujem svoje suradnice ili zagovornice feminizma kako govore ljudima, “Ne brinite! Nismo sve lezbijke!”, osjećam se kao da je moj identitet – i moje sudjelovanje u pokretu – teret ili razlog za sram.

Čuti kako se vaše suborkinje ispričavaju zbog onog što vi jeste – boli. Jer, ono što ja čujem kada govore “nismo sve lezbijke” jest da ja, kao lezbijka, tu ne pripadam, ili da su me prigrlile unatoč tomu što sam, iako nije baš u suglasju s pokretom.

Feminizam se kroz povijest borio za stvaranje prostora za queer žene.

Za vrijeme drugog vala, lezbijke su kolektivno bile prozvane “ružičastom opasnošću” (“lavander menace”) – to je bio termin koji su koristile feministkinje kako bi poručile da queer žene i njihovo sudjelovanje u feminističkom aktivizmu štete imidžu njihovog pokreta.

Tijekom tog razdoblja, feministkinje su mislile da queer žene štete ciljevima pokreta samim time što su prisutne i ponosne na ono što jesu. Ta povijest nije jako davna, i feministički pokret se još uvijek muči s tim da sluša i prihvati queer žene, unatoč desetljećima debata, rasprava i suradnje queer i straight žena u ime rodne ravnopravnosti.

Ako se queer žene ističe kao nešto čega se feminizam srami, ne osjećamo se dobrodošlima ili cijenjenima ili sigurnima u feminističkim prostorima. Kada se opravdavaju zbog nas, samo promiču dalje ideju da je naša seksualnost nešto loše.

Kada “tješite” nove feministkinje govoreći im kako “nismo sve lezbijke!”, govorite im da lezbijke zapravo ne pripadaju pokretu.

Ali pripadamo.

LGBTQIA+ prava i feministički pokret se često preklapaju i imaju mnogo toga zajedničkog. Borbe za oslobođenje žena i queer osoba nisu samo usporedne – one se prožimaju. Za queer žene, nije moguće biti istinski osnaženom dok god se ne osjećamo sigurnima i prihvaćenima i kao žene i kao queer osobe.

Zaslužujemo prostor u pokretu za LGBTQIA+ prava, kojim povijesno dominiraju cis gej muškarci. I zasigurno apsolutno zaslužujemo prostor i u feminističkom pokretu.

Vrijeme je da “fantom” ružičaste opasnosti konačno nestane. A to znači da je vrijeme da feministkinje prestanu insinuirati da zbog lezbijki – i njihove prisutnosti u feminističkom pokretu – feminizam djeluje manje vrijednim, dragocjenim ili divnim.

3. Zato što perpetuira anti-queer stigmu

Nisu samo feministički pokret i sâme feministkinje indiferentne prema queer pravima. Takvo je čitavo društvo.

LGBTQIA+ ljudi se suočavaju sa stigmatizacijom stoljećima, diljem granica i povijesti civilizacija.

A ta stigma boli. Zapravo, stigma može ubijati.

LGBTQIA+ žene – posebno transžene, MOC (masculine-of-center) queer žene, rodno varijantne žene i ne-bijele queer žene – suočavaju se s višom stopom nasilja, uznemiravanja i diskriminacije od mnogih drugih žena.

U našem cis-seksističkom i patrijarhalnom društvu, lezbijke predstavljaju vrlo jedinstvenu prijetnju. Na neki način, mi smo one krajnje “druge”.

Mi smo žene koje se opiru normativnoj ideji heteroseksualnosti. Mi smo žene koje zahtijevaju potvrdu svojih identiteta usprkos diskursu koji nam govori da ti identiteti nisu stvarni. Mi smo žene koje ponekad prigrle maskulinitet, ili koje štuju ženstvenost, ili koje odbijaju slušati poruke o standardnima idealne ljepote koje oblikuju muškarci.

I zbog svega toga – mi smo žene koje se suočavaju s velikom stigmom, posramljivanjem i diskriminacijom.

Ljude ljuti ideja da dvije žene mogu zasnovati obitelj bez muškarca, zato što seksističke ideje govore da ženski životi moraju biti usmjereni i fokusirani oko muškaraca. Neke zajednice odbijaju prihvatiti naše oblike bivanja ženom (womahood) zato što društvene norme postavljaju stroge rodne norme koje nas prisiljavaju da budemo određena vrsta ženem kao da ne postoji niti jedna druga “vrsta” žena.

Kada feministkinje “upisuju” sram u koncept queerstva (queerness), one perpetuiraju stigmatizaciju LGBTQIA+ osoba zbog koje queer žene i dalje bivaju pretučene, zlostavljane i čak mrtve.

Ideja da je biti queer nešto loše, da je sudjelovanje queer žena u feminističkom pokretu nešto negativno, izravno hrani kulturu koja obezvrjeđuje LGBTQIA+ živote i LGBTQIA+ ljude čini žrtvama i nevidljivima.

Kada “hranimo” te kulturalne ideje o LGBTQIA+ ljudima, istovremeno hranimo i patrijarhat i seksizam.

                                                                          ***

Duboko vjerujem u feminizam koji pruža prostor za sve nas ostale.

Želim da moj feminizam uključuje konverzaciju o klasi, rasi, rodu i seksualnosti. Želim da moj feminizam bude onaj u kojemu se ljudi pridružuju pokretu zato što ih pokreće ideja borbe za prava svake žene – svih žena – bez obzira tko su.

Feministički pokret mi je pomogao da naučim kako da se prestanem ispričavati za ono što jesam.

Feminizam me je naučio kako da ustanem i budem ponosna na svaki dio sebe.

Feminizam me je naučio kako da govorim o svojim iskustvima kao queer osobe, miješanog rasnog porijekla iz radničke klase bez stišavanja svoga glasa ili osjećaja srama. Feminizam me je naučio kako da volim svoje tijelo i ono što sam iznutra i gdje idem i što želim.

Ne želim biti dijelom feminističkog pokreta koji se ispričava zbog bilo koga ili bilo čega što jesmo. Ne želim sudjelovati u feminističkom pokretu koji perpetuira bilo kakvo sranje koje učimo u svijetu zbog kojega se osjećamo loše, manje vrijednima ili bezvrijednima.

Mislim da to ne želi nitko od nas.

Nismo sve lezbijke. Ali neke od nas jesu. Ja jesam.

I, žao mi je, ali zbog toga mi nije niti najmanje žao.

Prevela i prilagodila Sanja Kovačević