Sa stavom

15.12.2015. 10:21:56 - Sanja Kovačević

Filmska umjetnost i feminizam

Deset sjajnih feminističkih filmova 1980-ih: prvi dio

A Question of Silence (1982.)

A Question of Silence (1982.)

Dok su nam 1990-e donijele filmove u kojima se vidi neka nova vrsta feminizma, desetljeće u kojemu je započela moja adolescencija, ali i strast prema filmu i feminizmu – to su 80-e godine prošloga stoljeća. Kod nas je to bilo razdoblje socijalizma, a ako su ti filmovi i imali neke problematične "liberalno-kapitalističke" momente – ja ih, što zbog svojih godina, što zbog sustava u kojemu sam živjela, nisam bila svjesna. To je bilo vrijeme, i društveno i osobno, kada mi je Zapad bio fantastičan i primamljiv daleki svijet. Također, to je bilo desetljeće u kojemu su stvarale ili počele stvarati redateljice od kojih su se mnoge otvoreno nazivale feministkinjama i čini mi se da je to jedino razdoblje kada imamo feministički (igrani i dugometražni) film kao svojevrstan žanr.

Niti u jednom drugom desetljeću suvremene kinematografije nije bilo toliko popularnih, poznatih, priznatih i nagrađivanih filmova redateljica – Margarethe von Trotta, Sally Potter, Marlene Gorris, Agnes Varda, Patricia Rozema, Jane Campion, Kathryn Bigelow, Claire Denis, Penny Marshall, Mira Nair, Amy Heckerling, Julie Dash, Catherine Breillat, Vera Chytilova... ima ih toliko da sam mnoge morala ispustiti s ove liste. Mislim da je to bilo vrijeme zrelog feminizma, kada smo uživali/e plodove emancipatorskih pokreta iz prethodna dva desetljeća, a kapitalistički stroj nas još uvijek nije počeo (toliko očito) mljeti. Ovdje su zastupljeni filmovi s europskog, američkog i australskog kontinenta, ponajprije zato što tzv. world women's cinema svoj procvat doživljava tek u narednom desetljeću.

1. "Od 9 do 5" ("Nine to five") (1980.), r. Colin Higgins

Doralee, Violet i Judy

Doralee, Violet i Judy

Na sam početak 1980-ih smjestila se ova kultna female buddy komedija. Svojim otvoreno feminističkim stavom proizvela je burne reakcije muškaraca iz svijeta filma, pa ju je npr. Vincent Camby, tadašnji najutjecajniji filmski kritičar New York Timesa, u svojoj recenziji okarakterizirao kao "militantan vapaj u pomoć" koji "maše zastavom feminizma kao što su ruski seljaci mahali srpom i čekićem u filmovima o kolektivnoj poljoprivredi".  U Jugoslaviji, 1980. nismo imali/e pojma da se naslov filma odnosi na kapitalističko radno vrijeme kakvim smo danas zarobljeni/e. U filmu se tri uredske kolegice – Judy (Jane Fonda), Violet (Lily Tomlin) i Doralee (Doly Parton) odupiru zlostavljanju i seksizmu svoga šefa, ali i cijele diskriminacijske poslovne politike, dok se usporedo odvijaju njihove osobne ženske priče. 

Pogledajte zašto je ovaj film tada bio kontroverzan, a ni danas nije lišen seksističkih napada, te zašto je rasplet koji danas propitujemo tada bio smatran feminističkom pobjedom. No, prije svega, dobro se zabavite uz tri fantastične glumice/lika, njihovo prijateljstvo, međusobnu podršku, humor, kreativnost i borbenost. To je jedan od prvih female bonding hollywoodskih filmova i preporučujem gledati ga sa sestrama, prijateljicama, partnericama, kolegicama… Plus – saznajte zašto je Dolly Parton carica!

2. Marianne & Juliane (Die bleierne Zeit) (1981) / Rosa Luxemburg (1986), r. Margareth von Trotta

Marianne & Juliane

Marianne & Juliane

Najprije par riječi o Margareth von Trotti (1943.), jednoj od najpoznatijih redateljica još od 1970-ih, kada je postala pionirka Nove njemačke kinematografije, rame uz rame s poznatijim kolegama kao što su Rainer Wermer Fassbinder, Werner Herzog, Volker Sclöndorf i drugi. Njezin posljednji film Hannah Arendt (2012.), imale/i smo priliku pogledati i u hrvatskim kinima. Cjelokupan opus von Trotte možemo označiti kao feministički, no ovdje sam izabrala dva filma iz njezinog bogatog opusa, a iz samih '80-ih.

Marianne & Juliane (Die bleierne Zeit) (1981) je (kronološki) drugi film njezine trilogije poznate pod nazivom Sestrinski filmovi, koju čine još i filmovi Sisters, or The Balance of Happiness (Schwestern oder die Balance des Glücks, 1979) te Three Sisters (Paura e amore, 1988). Protagonistkinje su zasnovane na stvarnim sestrama Christiane i Gudrun Ensslin (koja je bila članica Crvene armije), a govori o razvoju njihovog odnosa i aktivizmu za ženska prava u nacističkoj Njemačkoj. Ideja, koja se provlači kroz cijeli van Trottin opus, tipična je za drugi val feminizma – "osobno je političko". Tu temu Margareth von Trotta ističe različitim (tada i nekim inovativnim) filmskim sredstvima, kombinirajući sadašnjost u kojoj se odvijaju burne osobno-političke odluke s kojima se možemo identificirati i danas (obitelj vs. aktivizam, pobačaj, izbor aktivističke metode, komunikacijske poteškoće u obitelji) s flashbackovima djetinjstva sestara – dajući nam uvid ne samo u sestrinski odnos, već i u to kako obitelj oslikava društvo i obrnuto. Ovo je i prvi film u kojem von Trotta surađuje s legendarnom glumicom Barbarom Sukowom (koju smo gledali i u ulozi Hannah Arendt).

Rosa Luxemburg (Barbara Sukowa)

Rosa Luxemburg (Barbara Sukowa)

Za film Rosa Luxemburg (Die Geduld der Rosa Luxemburg), Sukowa je nagrađena u Cannesu 1986. za najbolju žensku ulogu, a sam film, redateljica i glavna glumica i brojnim drugim nacionalnim i međunarodnim nagradama i priznanjima. Mislim da je to dovoljno za preporuku. Zašto je film cool i sjajan? Zato što su takve i Rosa i Barbara i Margareth.

Ako se do sada niste susreli s opusom Margareth von Trotta, a ova vas je preporuka zainteresirala, filmovi su slobodno dostupni na YouTubeu (s engleskim titlom), a poznavajući politički stav ove velike redateljice, tako će i ostati.

3. A Question of Silence (De stilte rond Christine M., 1982.), r. Marleen Gorris

A Question of Silence

A Question of Silence

Filmski prvijenac nizozemske redateljice i scenaristice Marleen Gorris punokrvni je feministički klasik. Tri žene koje se međusobno ne poznaju (Christine – majka i kućanica, Anna – tajnica i Annie – konobarica), u trgovačkom centru, naizgled bez ikakvog motiva, brutalno ubiju muškarca kojeg ne poznaju te su optužene za taj teški zločin. Policijska psihijatrica (dr. Janine van den Bos) zadužena za procjenu njihovog duševnog stanja sudu predstavlja svoje viđenje slučaja na tada (a i sada) revolucionaran način. Reakcija društva na ženski zločin prikazana je na vrlo pomaknut crnohumoran način, dok je opresija prema ženama (uključujući i onu s kojom se na svom poslu nosi privilegirana psihijatrica) naglašena fizičkim smještanjem ženskih likova u male, sive, izolirane prostore (zatvorska ćelija, mali stanovi u kojima žive).

Ovaj film istražuje teme nasilja, pravde, ludila i razuma u patrijarhalnom sustavu na otvoren i provokativan način. Nevjerojatan synt-soundtrack (tipičan za '80-e) daje mu izrazito mračan i "opresivan" ton, dok brojne konverzacijske scene (pa i one u kojima se jedna zatvorenica izražava isključivo šutnjom i crtežima) posjeduju nekakvu uvrnutu logiku i humor koja ima pozitivan utjecaj na gledateljicu. Zašto ne i na gledatelja? Jer neka svjedočenja iz toga doba kažu da su ga žene doživljavale katarzičnim, dok su muškarci bezglavo bježali iz kina.

4. The Gold Diggers (1983.),  r. Sally Potter

"I managed to be feverish but cool, passionate yet pure, aloof and, yet, totally available." – Ruby (Julie Christie)

The Gold Diggers

The Gold Diggers

Devet godina prije Orlanda, Sally Potter je režirala svoj debitantski dugometražni film – još jedan feministički klasik – The Gold Diggers (1983). Scenarij je napisala s Rose English, a cijela filmska ekipa je bila ženska. Nenadmašeno do danas. Glavne uloge je dodijelila Julie Christie i Colette Laffont. Evo par izvadaka iz kritika:

"Dekonstruktivistički, anti-mjuzikl u vidu feminističke zagonetke, uglavnom snimljen na području islandske tundre" (Janet Maslin, New York Times, 1988.)

"Kroz dvije glavne uloge Julie Christie i Colette Laffont, film istražuje odnos između ženskog naratora i dva kinematografska portreta: pre-reprezentirane bijele filmske zvijezde i pod-reprezentirane crnkinje... Spajajući dvije žene koje su razdvojene konstruktima rase, klase i kulture, Sally Potter propituje zabranjenu priču i čini je mogućom unutar parametara feminističke filmske intervencije." (Parsons, Louise Ann (1994), An analysis of 'The Gold Diggers' (1983) by Sally Potter: feminist film, Julia Kristeva and revolutionary poetics).

"Plesne i pjevačke sekvence su homage filmskoj povijesti s poetikom i angažmanom kakav također nikada nismo vidjeli/e". (Rosie, The Rosebud Cinema, 2014.)

Uz sve ostalo, ovaj film je možda jedino umjetničko djelo koje propituje temu odnosa feminizma i novca. Film je imao vrlo mali budžet, a svaka članica ekipe bila je isto plaćena, što je bio i ostao jedini takav primjer u povijesti filmske industrije – i također predstavlja feministički čin.

Osobno mi je ovo najfeminističkiji i najkul film ikad! Nevjerojatno inteligentno postavljena struktura u obliku zagonetke za koju likovi i mi skupa s njima imamo na raspolaganju 90 minuta trajanja filma. Rješenje zagonetke, vidjet ćete, nije tako komplicirano.

Hint: skužite ga s vremenom.

5. Silkwood (1983.),  r. Mike Nichols

S ovim filmom ulazimo u područje mainstreama filmske industrije. Na okupu su se našli Mike Nichols kao režiser, Nora Ephron i Alice Arlen kao scenaristice, a u glavnoj i naslovnoj ulozi, uz Kurta Rusella i Cher, zablistala je Meryl Streep. Nichols je debitirao 1964. s dugometražnim igranim filmom Tko se boji Virginije Woolf? (Who's Afraid of Virginia Woolf?) oko kojega je do današnjeg dana feministička kritika ostala podijeljena, a u svojoj bogatoj i uspješnoj filmskoj karijeri dao nam je neke filmske evergreene – Diplomac (1967.), Kvaka 22 (1970.), Zaposlena djevojka i Biloxi Blues (1988.), Krletka (1996.)…

Film je inspiriran životom Karen Silkwood, jedne od najpoznatijih "zviždačica" i sindikalne aktivistkinje protiv nuklearnog naoružanja koja je prokazala nepravilnosti vezane uz mjere sigurnosti u tvornici za preradu plutonija u tvrtci u kojoj je bila zaposlena Kerr-McGee. Uporna i beskompromisna u svojoj borbi, ustrajala je podnoseći sve vrste mobbinga, no tri dana nakon svjedočenja Komisiji za nuklearnu energiju 1974., stradala je u automobilskoj nesreći u nerazjašnjenim okolnostima.

Ako već niste, zašto pogledati Silkwood? Režija i scenarij su zanatski izvedeni maestralno (što je gotovo uvijek slučaj s radom Nicholsa i Ephron). Meryl Streep je također maestralna. Iako nominirana za Oscara za glavnu žensku ulogu i te godine, Oscare su pokupili Nichols za najboljeg redatelja i Cher za sporednu žensku ulogu – cimerice lezbijke Dolly. Film govori o stvarnoj heroini i mislim da je najbadass uloga Meryl Streep u njenoj cjelokupnoj glumačkoj karijeri.

Kritika je za film imala samo hvalospjeve (osim već spomenutog seksističkog Vincenta Cambyja iz New York Timesa – za kojega je kombinacija badass samosvjesne zviždačice i ekstravagantne lezbijke Dolly (Cher), jednostavno bila too much).

Ako volite Erin Brockovich – voljet ćete i Karen Silkwood. Plus – naučite novu englesku frazu "Silkwood shower"!

Silkwood

Silkwood

6. Vagabond/Sans toit ni loi (Bez korijena i zakona) (1985.), r. Agnès Varda

Mona (Vagabond)

Mona (Vagabond)

Agnès Varda je jedno od najpoznatijih ženskih redateljskih imena, posebno u europskom kontekstu, i ovdje je zaista nemoguće napisati sve što ovu ženu čini iznimnom u svakom pogledu. Danas ima 87 godina, a ove je godine u Cannesu dobila počasnu Zlatnu palmu za životno djelo. Bila je jedna od začetnica francuskog Nouvelle vague (Novog vala), ali i predvodnica odcjepljenja iz tog pokreta od daleko poznatije muške grupe Cahiers du Cinema i osnivanja nove grupe Rive Gauche (Lijeva obala) izrazito lijevo orijentirane i povezane s književnim pokretom nouveau roman u okviru kojega je često surađivala s Marguerite Duras.

Možda je najbolje da pročitate njezin ovogodišnji intervju s Violet Luccom za Filmcomment, pa da vidite o kakvoj se ženi i umjetnici radi. Violet Lucca koja ju je intervjuirala kaže: "87-godišnja Varda nema niti najmanju potrebu ikome išta dokazivati i još uvijek sve radi prema vlastitim strogim standardima."

Njezin opus je poznat po neobično-fascinantnim ženskim likovima i kreiranju ženskog filmskog glasa. Također, njezin stil krasi dokumentarizam i inventivna upotreba kamere "kao olovke", a ne treba zaboraviti ni iznimnu fotografsku umješnost. Varda svoj stil naziva cinécriture – filmsko pisanje ili "pisanje po filmu", u smislu prožimanja filma i književnosti.

Većina njezinih protagonistkinja su marginalizirane i/ili odbačene pripadnice društva. Tako u ovom filmu, glavnu junakinju Monu (Sandrine Bonnaire) na početku filma vidimo mrtvu – iz te se slike razvija priča nevidljivog intervjuera (glas same Varde) koji stavlja kameru na posljednjeg čovjeka koji je vidio Monu živu i koji ju je pronašao, te slijedi priča o Moni u flashbacku. Film kombinira narativno ogoljele scene o Moninom životu s pseudodokumentarnim sekvencama u kojima ljudi u kameru govore svoja sjećanja na Monu.

Postoje polemike oko "feminističnosti" i ovoga filma – no prosudite same/i. U svakom slučaju, Vagobond predstavlja samu srž političkog i umjetničkog gledišta iznimne redateljice i osobe. Fotografija/kamera je nevjerojatna, pogotovo u scenama "odmora" od priče i lutanja, kada se stalno iznova zaustavlja na iznimnom, misterioznom licu heroine.

"Ne vjerujem u inspiraciju koja dođe iznenada – ukoliko ne izranja iz tvoga tijela i trenutnog životnog iskustva. Zato uvijek govorim o "subjektivnom dokumentarcu". Čini mi se da što sam više subjektivno motivirana za ono što snimam, rezultat biva objektivniji". (Agnes Varda)

Tagovi: feministički filmovi, film, filmovi, filmska umjetnost, filmske junakinje, osamdesete

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM