Sa stavom

28.11.2015. 16:30:06 - Vedran Obućina

Globalni procesi i utjecaj američke politike

(Ne)uspjeh hrvatskog neokonzervativizma

Postoje li uopće u Hrvatskoj neokonzervativci, i što bi oni u domaćem kontekstu trebali značiti?

Naime, kada govorimo o neokonzervativizmu, važno je naglasiti da se radi o pojmu razvijenom u anglosaksonskom svijetu, a posebice u SAD-u.

Globalizacijski procesi i utjecaj američke politike i kulture poznat kao mekdonaldizacija zasigurno šire i konzervativne vrijednosti u druge zemlje. Slučaj konzervativaca koji su se obrazovali ili živjeli u anglosaksonskim zemljama poput Velike Britanije, SAD-a i Australije pokazuje da je neokonzervativna društvena i politička ideja postala vodiljom među hrvatskim konzervativcima. Oni, međutim, mogu konzervirati samo određene društvene vrednote temeljene ponajviše na vjerskim načelima i tome shodnom moralu, ali ne i na konzerviranju političkih vrijednosti,  jer je ozbiljenje hrvatske državnosti premlado i u uvjetima ratnog vihora nije iznjedrio "zlatno doba".

Ideja neokonzervativaca proistječe iz američke političke filozofije koja nalaže aktivnu vanjsku politiku, uključujući lakšu upotrebu vojne intervencije, u cilju pružanja američke nacionalne sigurnosti. Ovaj politički pravac razumijeva model nacionalne države kao onaj koji postavlja SAD kao jedinu svjetsku supersilu. Međutim, neokonzervativce (znane kao neocons) nije moguće odvojiti od neoliberalizma. Dva su glavna tumačenja neoliberalizma. Prvi se odnosi na tržišne oblike liberalne ekonomije. Upon ovog tržišnog neoliberalizma započeo je s britanskom premijerkom Margaret Thatcher, a u opoziciji prema klasičnoj kejnezijanskoj politici. U svijetu u razvoju neoliberalizam je pokušao obnoviti posrnulu industrijalizaciju putem tzv. Washingtonskog konsenzusa. Radi se o nizu politika koje počivaju na privatizaciji i deregulaciji, liberalizaciji trgovine i financijskog tržišta, smanjivanju uloge države, te pojačanom izravnom stranom ulaganju. Uz to su pružani strukturalni prilagodbeni programi koje nude Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond.

Antiglobalizacijski pokreti ukazuju na ekonomski neoliberalizam kao ideologiju koja stoji iza globalnog kapitalizma. Vrhunac takvog neoliberalizma je nastajanje multinacionalnih kompanija koje na globalnoj razini promiču ideju da su važniji i moćniji čimbenik od nacionalnih država. I doista, kada se pogledaju sudski procesi u kojima multinacionalne kompanije uspijevaju dobiti parnice protiv nacionalnih vlada, onda je jasno da nacionalne države više nemaju mogućnost zaštite svojih građana, što dovodi do pitanja smislenosti državnih politika, demokratskog poretka i države same. Trend nadnacionalnih integracija upravo pojačava smanjivanje djelotvornog prostora nacionalnih država, a na nadnacionalnoj razini favorizira nadnacionalne ekonomske strukture.

Primjetno je da se u skladu s neoliberalnom tržišnom idejom i neokonzervativnom političkom idejom na području cijele Europe razlučuje nekoliko vidova ponašanja koji uglavnom vode jačanju tržišnog neoliberalizma i umanjivanju političkih prava odnosno jačanju autoritarnosti. Povezano s time vidljivo je jačanje autoritarne vlasti Viktora Orbana u Mađarskoj, Recepa Tayyipa Erdogana u Turskoj, Vladimira Putina u Rusiji i Jaroslawa Kaczynskog u Poljskoj. To su odgovori na gubitak značaja nacionalne države, kao i na moć multinacionalnih kompanija.

U hrvatskom je kontekstu teško govoriti o neokonzervativnoj ideji, iz jednostavnog razloga što Hrvatska pati od nedostatka uravnotežene i konstruktivističke vanjske politike. Drugim riječima, hrvatska diplomacija je zakazala u izradi policy smjernica čak i prema vlastitim susjedima, kao što je primjerice službeni stav prema Bosni i Hercegovini, gdje su Hrvati konstitutivan narod pod ustavnom obvezom zaštite iz Republike Hrvatske. Praćenje politike Bruxellesa je konstanta hrvatskog vanjskopolitičkog procesa, ali postoji i značajna razdjelnica političkog stila. Sasvim je očito da je osobina socijaldemokrata povećana tehnokracija i orijentacija prema neoliberalnoj tržišnoj ideji, dok je podjednako očita okrenutost desnog centra jačem isticanju nacionalne države i konzervativnih društvenih nazora.

Glavni je problem liberalnog svjetonazora za zemlje Srednje i Jugoistočne Europe što predstavlja vrijednosti pojedinca nasuprot društvu, a to su vrijednosti koje su hrvatskom društvu u načelu strane. Primjerice, rodni odnosi, seksualne manjine, prava pojedinca i moć kapitala i dalje se smatraju nečim "uvoznim" i suštinski vrijednostima koje ne proizlaze iz povijesti hrvatskog naroda. Oni odudaraju od stereotipa patrijarhalnog društva i zajedničarstva, te tradicionalnih katoličkih vrijednosti konzervativnog usmjerenja.

Tu postoje neokonzervativni društveni akteri, ponajviše nevladine organizacije i pojedinci koji pokušavaju preslikati neokonzervativne vrijednosti u hrvatsko društvo. Velika je pažnja dana seksualnom odgoju, pobačaju i seksualnim manjinama, što je izravan utjecaj "izvoza neokonzervativne ideje" iz SAD-a, pri čemu se jasno vidi "pro-life" i "pro-choice" rasprava u Americi. Tako je udruga Glas roditelja za djecu (GROZD), osim općenitog napada na feminističke, queer i druge mahom sekularne i lijeve ideje, započela iz inicijative TeenStar, koja je izravno razvijena u SAD-u i tamo poprimila sva obilježja programa za školske uzraste. Ovakvu društvenu neokonzervativnu ideju nadahnutu američkim primjerom njeguju Vice Batarelo, Stjepan Bartulica, Ladislav Ilčić i njegova sestra Kristina Pavlović, Željka Markić i njezin brat Mario Živković, odnosno udruge Grozd i inicijative poput uspjelog referenduma "U ime obitelji".

Oni djeluju na tipičan anglosaksonski način okupljanja duboko konzervativnih i vjerski fundamentalističkih (onih koji vjeruju u čvrste temelje vjere) poduzetnika i stručnjaka, čiji koncept je nastao u američkom okruženju, te ga nastoje primijeniti u hrvatskom. Pri tome naglašavaju teme seksualnog obrazovanja u kojemu se predlaže apstinencija od mastururbacije, medicinska "utemeljenost" psihološkog poremećaja istospolne orijentacije, manju ili nikakvu upotrebu kontracepcije. Promiču se vrijednosti života kroz zahtjev za zabranu pobačaja i kroz inicijative koje su hrvatske građane koštale novaca za referendum koji je samo potvrdio ono što stoji u zakonu i ustavu (odnosno da je brak zajednica muškarca i žene). I posjet Judith Reisman te Lile Rose, ekstremnih tumačiteljica promjena zakonodavstva s dvojbenim znanstvenim pokazateljima, a koje je u Hrvatsku doveo Stjepo Bartulica, pokazuje da postoje dobro umreženi kontakti između hrvatskih neokonzervativaca i onih u Americi. Razlog tome je obrazovanje ili posjeti hrvatskih neokonzervativnih odličnika SAD-u ili život u anglosaksonskoj sredini. Uz to, postoji i snažno zajedničko vjerovanje u "pravu stvar", temeljenoj i na članstvu pojedinih osoba u ultrakonzervativnim i fundamentalističkim organizacijama kao što je Opus Dei.

Pokušaj političkog organiziranja i priključenja političkim strankama u koalicijama donosi određenu razinu mogućnosti da se ideje neokonzervativnog društvenog usmjerenja provedu u Hrvatskoj. Međutim, te ideje često ne mogu naći stabilnog korijena u Hrvatskoj jer su razvijene prvenstveno za liberalna društva. U njima se pokušava stvoriti komunarni duh koji u Hrvatskoj već postoji sam po sebi, jer je Hrvatska i dalje zemlja parohijalne političke kulture u kojima se prava zajednice postavljaju ispred prava manjina. Ulaskom u Europsku uniju osvijestila se ta razlika u pravima. Pokrenut je bogat život nevladinih organizacija, ali sam sustav EU je postavljen na krivim temeljima. Osnovni problem europske liberalne demokracije jest u tome što počiva na sustavu koji je rađen isključivo za nacionalne države, a ne za nadnacionalne tvorevine koje su po samoj svojoj strukturi sklonije multinacionalnim kompanijama, međunarodnim organizacijama i međuvladinim inicijativama, nego davanju većih prava nacionalnim državama koje jedine imaju doista legitimitet naroda putem nacionalnih parlamentarnih izbora.

Također, jasno se ocrtava potreba za konstruktivističkim politikama temeljenim na nacionalnim osobitostima. Time se europski projekt dovodi u opasnost. Kada su glasači u Nizozemskoj i Francuskoj odbili novi europski ustav na referendumima prije deset godina, vlade diljem Europe bile su u šoku. Kako je moguće da građani u tako velikom broju izađu protiv Europske unije, strukture koja je očito osigurala mir i blagostanje više od pedeset godina? Istraživanja su pokazala da je narod doista iskoristio najdemokratskija načela i esencijalni čin političkog postojanja (glasovanje) kako bi kaznila odluku šokantno velikog proširenja EU na deset novih članica – bez dozvole građana.

Između te dvije osnovne pozicije nastoji se istaknuti alternativna i protestna politika. Pojava stranke OraH,koja je obilježena alternativnim načinom života i zelenom politikom, kao i lijevo orijentiranih manjih grupacija i protestne stranke Živi zid, pokazuju određene antiglobalističke i antineokonzervativne stavove dijela hrvatskog društva, ali općenito ne uspijevaju istaknuti važne poruke o promjenama demokratskog poretka i jačanju građanske svijesti i odgovornosti za društvo. Ti apeli nemaju dovoljno doticaja s glasačima. Razloga ima više. Prije svega, u Hrvatskoj je snažna orijentiranost prema socijalnim temama, s obzirom na relativno nizak životni standard, povećanu nezaposlenost i slab gospodarski rast. Stranke alternativnog predznaka i zelene stranke pojavile su se u Europi za vrijeme najvećeg gospodarskog rasta, kada je stasala generacija koja se rodila iza Drugog svjetskog rata i kada su nestale izravne posljedice poraća.

Nacionalistički vođe dolaze na vlast kada ekonomska sporost dovede do stagnacije. Potom se smanjuju političke slobode kroz kontrolu medija, najčešće državne televizije. Potom se upire prstom prema Europi kao izvoru svih zala (iako ne u potpunosti, primjerice ono što radi Viktor Orban s izbjeglicama je doslovno provođenje Schengenskih pravila). Oni se odlično uklapaju u oporbenjaka slobodne trgovine, globalizacije i izravnih stranih ulaganja, dok se nameće protekcionizam domaćih radnika i poduzeća, većinom onih državnih te privatnih korporacija i financijskih grupacija koje su u bliskom kontaktu s vladajućima. To im ne polazi za rukom, jer je ekonomija globalizirana i međuovisna, pa ubrzo postaje jasno da su sva predizborna obećanja na razini novogodišnjih želja. U svojoj ekonomskoj naivnosti i nadi da će moći sami održavati svoje gospodarstvo, te da ga mogu zaštititi od nadirućih snaga svjetskog kapitalizma su bliski ljevici kao što je Siriza, a svi znamo kuda vodi takav pokus – ravno udarcem u zid eurobirokratskih financijskih institucija.

Budućnost neokonzervativnog organiziranja u Hrvatskoj može prouzročiti zabrinjavajuće korake po prava pojedinca i manjina, ako taj idejni pokret učini nekoliko strateški važnih koraka. Prvo, neokonzervativcima je potrebno iz društveno-aktivističke sfere krenuti u čisto političku sferu u smislu dobivanja političke moći. Time bi se moglo kroz zakonodavno provesti težnje neokonzervativnog karaktera. Drugo, neokonzervativne teme bi mogle izaći iz uskih kategorija prava obitelji i iznimno seksualnih tema, te dati svoje mišljenje o svim drugim temama hrvatskoga društva. U tome bi se pokazalo da se radi o hrvatskim neokonzervativcima, a ne onima koji su samo uvezli određene teme seksualnosti i obiteljske etike. Teško je za očekivati da bi hrvatski neokonzervativci birali neoliberalan put kao njihovi istomišljenici u SAD-u, jer bi se time oduprijeli, između ostalog, i socijalnom nauku Katoličke crkve, a još i više zajedničarskom socijalnom nauku hrvatskog naroda.

Treće, da bi uspio, hrvatski neokonzervativizam mora izmijeniti pristup od individualnog prema kolektivnom, što je opet samo preslika postojećeg stanja u zemljama visoke liberalne demokracije, gdje su prava pojedinca postavljena nasuprot pravu zajednice. To je klasična kulturološka podjela protestantskih i katoličkih društava, pa je ovakav oblik neokonzervativnog djelovanja manjkav i poziva na korjenite promjene te ozbiljne programe da bi neokonzervativci mogli biti odlučujuća snaga u hrvatskom društvu. Ako se to, pak, dogodi, onda će Hrvatska postati nalik Poljskoj ili Mađarskoj, gdje su tvrde konzervativne vrijednosti suprotstavljene pravima pojedinaca i liberalnim vrijednostima, te bi se nazivnik "hrvatstva" mogao nepravedno i nedemokratski primijeniti samo na nacionalistički orijentirane i ultrakonzervativne građane i građanke.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Tagovi: amerikanizacija, anglosaksonski svijet, europska unija, globalizacija, hrvatska, neokonzervativizam, neoliberalizam, patrijarhalno društvo, sad, svijet, vanjska politika

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM