Sa stavom

27.11.2015. 19:25:05 - Marinella Matejčić

Što je sve u opisu posla kada si uključena u SOR?

Dostavljanje pošte, besposleno sjedenje - svejedno je jer posla nakon godine dana nema

Na snazi je zabrana zapošljavanja u javnoj upravi, I to od 2014. godine. No, apsurd je da država, kroz sustav stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa nastavlja stvarati nove birokrate/kinje za koje nije izgledno da će pronaći svoje mjesto u državnom aparatu. Za tu namjenu je samo u 2014. godini utrošeno petsto milijuna kuna.

Razgovarale smo s A. V., koja nam je ispričala svoje iskustvo SOR-a u jednoj lokalnoj samoupravi grada u Primorsko-goranskoj županiji. Ona je na kraju svojih dvadesetih, završila je srednju ekonomsku školu, smjer upravni referent I živi s roditeljima. Navodi kako ipak je zadovoljna što je imala priliku stručno se osposobiti: "Mislim da je to bio dobar potez za moju karijeru jer sam nakon stažiranja imala priliku položiti stručni ispit. On sam po sebi nije bio tako težak kako su nam govorili da će biti, a on sam je uvjet u većini natječaja na koje se želim javiti".

Na upit je li upoznata s podatkom koliko je osoba već bilo u toj lokalnoj samoupravi na stručnom osposobljavanju, A. V. navodi: "U Gradskoj upravi je već bilo nekoliko generacija pripravnika. Mislim da su bilo četiri generacije prije nas.". Njezina "generacija" pripravnika/ca se sastojala od pet osoba – dva/dvije informatičara/ke, dva/dvije upravna/e pravnika/ce i jedan/na ekonomist/kinja. Kada su primljeni na stručno osposobljavanje, jasno im je napomenuto kako se radna mjesta neće ubrzo otvarati.

Iako je ona primljena radi svojih specifičnih znanja i vještina koje je stekla školovanjem i ovo stažiranje joj je trebalo pomoći iste razvijati, njezine dužnosti nisu bile konretne. Bila je raspoređena u Odjel za društvene djelatnosti i imala je mentora, ali je obavljala poslove i prema naputku ostalih zaposlenika/ca s ostalih, bili oni vezani uz njezinu struku ili ne. Tu i tamo bi napisala neko rješenje po naputku mentora (kao što su rješenja o odobravanju jednokratne pomoći) ili pisala potvrde za plaćene legalizacije, no isto tako je dio vremena radila poslove koji nikome drugome nisu bili privlačni, kao što je kopiranje projekata. Imala je priliku razvoditi predmete u pisarnici, ali i raznositi poštu: "Nekoliko tjedana smo kolegica pripravnica I ja pakirale određene uplatnice u kuverte i zatim neke od njih dijeliti po kućanstvima koja se nalaze u centru, kako bi Grad imao manje troškove."

Unatoč svijesti da se radni odnos neće nastaviti i visini naknade, ona zaključuje: "Osjećala sam se sretno jer imam posao i jer se družim sa ljudima svaki dan. Isto tako, bila sam svjesna da neću puno naučiti jer smo imali dosta slobodnog vremena. Mi pripravnici/ce smo često samo čekali da vrijeme prođe, jer nismo imali posla."

Svoje iskustvo je s nama podijelila i S. C., koja je iskustvo stekla radeći na općinskom sudu u Zagrebačkoj županiji. Ona je prva generacija osoba koje su bile uključene u stručno osposobljavanje na tom sudu, a s njome je u sustav primljeno još deset osoba. Razgovor je vođen neposredno nakon što je njezina godina dana u sustavu završila, te u tom roku još nije položila stručni ispit, niti pronašla novi posao. S. C. na pitanje smatra li da doista postoji poreba za tako velikim brojem dodatnih službenika i kakav je njezin stav o odnosu odgovornosti i visine naknade, ona odgovara: "Mislim da je potreba za dodatnim službenicima opravdana jer je veliki opseg posla. No, na malu plaću ide jako velika odgovornost. Isto tako, od kada postoji stručno osposobljavanje, više se ne traži minimalno godinu dana radnog iskustva, već u većini slučajeva – dvije."

Njezino radno mjesto, mjesto upisničarke u pisarnici, je uključivalo: prijem akata, upisivanje akata u propisane upisnike, vođenje upisnika s pomoćnim knjigama, otpremanje pošte, poslovi arhive, kontrola uplata sudskih pristojbi, poslove ovršnog tijela, izdavanje potvrda i uvjerenja te druge poslove po nalogu predsjednika suda. Većina tih radnji se provodi kroz specijalizirane programe eSpis i eStatistika, za koje S. V. navodi da ih je redovno koristila. Za radnu atmosferu navodi da je bila ugodna i da su kolege/ice bili prijateljski nastrojeni. Kao i u slučaju A. V., posao nakon isteka roka od godine dana joj nije bio obećan, no njih su uputili da prate oglase, jer je, naravno, uvijek bila otvorena mogućnost prijave za oglas. S obzirom na činjenicu da su pretežno žene u fertilnoj dobi zaposlene na sudovima, oglasi za posao kojima se traže zamjene na sudovima su česti. Sukladno tome, i A. V. smatra ovaj potez dobrim potezom za svoju karijeru.

J. C. je svoju godinu dana stručnog osposobljavanja također provela u jednoj lokalnoj samoupravi na području Primorsko-goranske županije. Visokoobrazovana je i sa suprugom živi u obiteljskoj nekretnini. O iskustvu stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa kaže: "Imala sam odlične kolege/ice i radila sam bitne poslove. Stvarno sam puno naučila I zadovoljna sam. Ali, znam da jako puno ljudi samo kuha kave i izrabljuje ih se." Prije nje je u toj jedinici lokalne samouprave na stručnom osposobljavanju bila samo jedna osoba, koja je nakon prestanka stažiranja dobila posao jer je u tom trenu nedostajalo ljudi.

Njezine dužnosti su u početku uključivale rad u pisarnici i arhivi. Kako su neke zaposlenice otišle na porodiljni dopust i kako je nedostajalo radnika/ca, preuzela je na sebe i zaduženja koja se tiču naplate komunalne naknade i poreze na kuće za odmor. Pisanje rješenja o naplati poreza na kuće na odmor navodi kao posebno osjetljivo područje, jer se količina odgovornosti jednostavno ne može pravdati naknadom koju je primila. Također, vezano uz naknade nastavlja: "Naknada mi ne bi bila dovoljna za život da nisam u braku i da mi muž nema stalna primanja, što me čini izuzetkom. Da živim sama, s takvom naknadom, ne bi mogla podmiriti niti osnovne životne troškove." Državni ispit je položila, kaže, radi sebe, ali i nade da će je možda zadržati na tom radnom mjestu, o čemu je cijelo vrijeme bilo govora. Na kraju priče joj je rečeno da je izvrsno radila posao, no da, eto, unatoč svemu je njima ipak jeftinije uzeti nove ljude na stručno. "Jedino što je dobro u svemu ovome je da rad u gradu ili općini ostavlja lijepi dojam u životopisu. Ali, sada kada tražim novi posao imam dojam da je 90% oglasa opet za – stručno osposobljavanje."

Navedena iskustva pokazuju kako je mjera stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa doista mač s dvije oštrice: u jednu ruku, mlade osobe, ako imaju sreće, steknu određena specifična znanja i imaju nekakvu naknadicu tih godinu dana, no ima li doista smisla na taj način korektirati poražavajuće statistike nezaposlenosti? Jer osim što ljudi ne mogu živjeti od 2400 kn, o čemu je bilo više riječi u tekstu Stručno osposobljavanje: mizerno niske naknade, troše se ogromna sredstva na kvantitetu broja ljudi koji su "dobili priliku", a ne na kvalitetnije ugovore i dugotrajnije forme zaposlenja. Kroz mjeru je već prošlo više od 10 000 mladih ljudi, od čega je 2/3 ljudi "radilo" u nekoj državnoj/lokalnoj instituciji. Možda će nova Vlada biti u stanju prepoznati apsurd ove potencijalno dobre mjere, uvesti sisteme kontrole koji bi nadgledali i kažnjavali izrabljivanje mladih ljudi u javnoj upravi, te racionalizirati potrošnju sredstava i usmjeravati ih u privatni sektor, koji jedini može pokrenuti rast i gospodarstvo u smjeru u kojem želimo. 

 Tekst je nastao u okviru nezavisnog novinarskog projekta 'Stručno osposobljavanje, slaba prilika', kojeg financijski podupire Ministarstvo kulture, no članak ne izražava stavove i mišljenje spomenutog Ministarstva. Tekst se izvorno objavljuje na portalu Libela.org.

Tagovi: hrvatska, mladi, radna prava, radni odnosi, stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odno

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM