Sa stavom

01.12.2015. 11:05:00 - Marina Tkalčić

GDJE JE NESTALA HRVATSKA SEKULARNOST?

Simbioza religijskog i političkog neokonzervativizma

Da su religija i politika u sprezi i u svojevrsnom obliku simbioze kroz čitavu političku povijest i nije nešto novo, no danas kada svjedočimo novom zamahu konzervativnih ideja koje rađaju brojne poduhvate protiv temeljnih ljudskih prava i sloboda, možemo reći da je navedena simbioza poprilično zabrinjavajuća. Konzervativna restauracija očituje se u brojnim političkim, odnosno demokršćanskim stremljenjima u velikom dijelu Europe, a znakovit je upliv religijskog u političko, kao i političkog u religijsko koje se opet temelji na očuvanju tradicije, onog iskonskog, mitskog, narodnog, obiteljskog, nacionalnog.

"Teško je naći područje društvenoga života uopće, pa tako i u Hrvatskoj, u kojemu sprega vjerskog i političkog, a time vjerskog i političkog neokonzervativizma ne bi dovela do diskriminacije (religijske, nacionalne, spolne, rodne, rasne…), posebno ukoliko bi vjersko bilo u podlozi političkoga: svejedno, je li riječ o obitelji, školi ili o putovanju u Svemir. Svugdje tamo gdje 'ideologijsko vjerovanje' u Nadnaravno određuje svakodnevnu političku praksu (a kako vidimo u takvim okolnostima je određuje), nemoguće je očekivati da bi na takvim osnovama bilo moguće graditi i izgraditi demokratski uređeno društvo", izjavio je za Libelu sociolog religije s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, prof. dr. sc. Ivan Markešić.

Markešić na drugom mjestu pojašnjava odakle sprega religije i politike, odnosno u većini slučajeva u zapadnom kontekstu – desnice i Katoličke crkve. Dakle, razumljivo je da će 'desne stranke', "koje svoje postojanje obrazlažu teorijom krvi i tla (Blut und Boden), kulturnom i religijskom tradicijom, zatim vezanošću za crkvene institucije i narodne običaje, svoje podupiratelje i obožavatelje naći u katoličkome kleru."

Daljnje međusobne odnose religije i politike i njihova suučesništva u neokonzervativnim stremljenjima pokušat ćemo prikazati na primjeru pojedinih hrvatskih stranaka desne provenijencije. Također, osvrnut ćemo se i na nedavne održane stranačke izbore te na odnose u kojima su se našli pojedini političari s Katoličkom crkvom.

Prije svega, potrebno je istaknuti da se u tim i takvim simbiotskim odnosima uvelike nazire tzv. politički katolicizam, na koji je upozoravao pokojni Željko Mardešić. Suvremeni politički katolicizam svoj socio-psihološki razlog pronalazi u borbi za održavanjem svoje društvene moći. Radi se, naime, o antimodernističkom pokretu koji pučku religiju smatra protonacionalizmom, prethodnicom nacionalizma, pokretu kojemu Željko Mardešić daje neke bitne oznake, a to su: "ravnodušnost, beznađe, fascinacija zlom, netrpeljivost, političko shvaćanje crkvenosti, strah od svijeta, sumnja u demokraciju, demonizacija moderniteta i sekularizacije, opsjednutost prošlošću i napokon – recimo to bez uvijanja – mržnjom na sve ono što nije katoličko i naše."[1]

Ivan Markešić, nadovezujući se na Mardešićevu izjavu istaknuo je da Mardešić, "iako iskreni vjernik, kršćanin, katolik, nije uspio pokrenuti neki novi hrvatski 'aggiornamento'. A toliko je želio pomoći Crkvi u Hrvatskoj. No, ona se vratila u predkoncilsko vrijeme, u vrijeme koje omogućuje uljepšavanje prošlosti. Potrebno je stoga reći, a o tome sam već pisao u jednome članku posvećenom Željku Mardešiću, s posebnim osvrtom na njegovu analizu uloge Katoličke crkve, odnosno vjernika katolika u uvođenju u hrvatsko društvo novoga duha "pravednosti, slobode, pomirenja, solidarnosti i obrane siromašnih", da je on, Željko, svojom analizom postojećega hrvatskog društva i analizom uloge (funkcije) religijskih organizacija (Katoličke crkve, ponajprije) u tome društvu, želio poručiti da ni vjernici, posebice kršćani katolici, neće moći "postići dobru budućnost" ne budu li osuđivali nepravdu, zloporabu vlasti, ne budu li ustajali u obranu zlostavljanih (starih i djece), ne budu li ustajali u korist zapostavljenih i onih koji su na rubu društva. Moglo bi se slijedom toga zaključiti da kršćanstvo, (p)ostane li ideologija bogatih, čeka ista sudbina kao i marksizam, da dakle ode u ropotarnicu povijesti.

A toga se istinski boji i sam papa Franjo pa neprestano upozorava na potrebu vraćanja izvornome kršćanstvu – nauku Isusa Nazarećanina. Nažalost, on je za mnoge hrvatske katolike i katoličke svećenike i biskupe 'crkvena nepogoda' čije bi vrijeme trebalo što prije 'iscuriti' kako bi se svi mogli vratiti Benediktovim metodama mirnoga zataškavanja problema i 'netalasanja'."

Nadalje, gledajući na crkveno demoniziranje komunizma i ljevice koji se percipiraju kao produkti antikršćanskog i anticrkvenog modernizma i liberalizma, ali i neprijatelja očuvanja nacionalnog, državnog jedinstva jasno je da se radi o monolitnosti Crkve u političkom mišljenju. Vidljivo je to i u odnosu Katoličke crkve i desnice u Hrvatskoj, posebice tijekom nedavnih stranačkih izbora i predizborne kampanje za koju je Crkva odlučila izrazito vehementno i izravno iskazati svoju političku podršku HDZ-u. Crkva je, kaže nam I. Markešić "prihvatila HDZ jer joj se ta stranka ponudila da će svojim konzervativnim političkim programom, dakle programom koji će čuvati i sačuvati tradicijske vrijednosti hrvatskoga katoličkog društva – vjeru, obitelj, naciju, državu – promovirati kršćanske vrijednosti, one vrijednosti koje zastupa Katolička crkva".

I. Markešić nastavlja da je Crkva, također, svojim istupima prije izbora "pokazala da mnogi u njoj – budimo posve realni – svoje vjernike ne doživljavaju dovoljno politički zrelim da bi oni sami mogli donositi političke odluke, dakle da bi sami znali kojoj stranci, udruzi ili pak pojedinačnoj osobi mogu dati svoj glas, pa im je u tome slučaju, kao 'zalutalim ovčicama' potrebno dati 'pastirske savjete'. I ne bi tu bilo ničega lošega, kada bi u tome svom obraćanju Crkva ostala vjerna temeljnim evanđeoskim porukama – porukama ljubavi prema svim ljudima – i kada ne bi bila stranački usmjerena odnosno stranački jednousmjerena".

No, unatoč crkvenim naporima i napucima u kojem smjeru glasati, HDZ je na izborima doživio svojevrsni debakl kojim Katolička crkva i njezini velikodostojnici zasigurno nisu oduševljeni, a i kako bi kada bi pobjeda HDZ-a ujedno značila i osiguranu mirovinu koju su im još 90-ih prinudili Franjo Tuđman i Jure Radić. U ponedjeljak nakon izbora, kardinal Josip Bozanić primio je Tomislava Karamarka, na Karamarkovu zamolbu. Pitale smo Ivana Markešića koji su mogući razlozi za ovaj susret, na što nam je eksplicirao kako se u javnosti stekao dojam da je Crkva podržavala HDZ i Karamarka. "Gledano iz sadašnje perspektive, to bi mogao biti jedan od ispravnijih zaključaka. Međutim, svakodnevni istupi i ponašanje određenih članova MOST-a pokazuju i potvrđuju da je tu bilo nekih nedoumica, da je zapravo MOST politički projekt dijela vrha Katoličke crkve u Hrvatskoj i to onoga dijela koji je nezadovoljan HDZ-om i njegovom ostavštinom te posebice predsjednikom Karamarkom.

Ne treba stoga čuditi da je Karamarko – znajući za takva mišljenja i stavove – prigodom svoga odlaska na Kaptol neposredno nakon izbora otišao zatražiti 'svoje mišljenje'. Možda mu ga nije bilo drago čuti. Vjerojatno mu je gore na brdu kazano da se počne polagano povlačiti. Naime, neposredno nakon toga posjeta, Karamarko je javno obznanio da će pristati ne biti mandatar samo da MOST sa svojim zastupnicima pristupi HDZ-u kako bi HDZ formirao saborsku većinu.

Stoga se Crkva, kako bi mogla kontrolirati sve detalje oko MOST-a, odlučila u tu svrhu angažirati političke gubitnike, rigidne katoličke (neo)konzervativce. Nažalost, ili nasreću, cijeli taj projekt se 'nasukao' na HRID", zaključuje I. Markešić.

Vratimo li se na onaj dio o MOST-u kao političkom projektu dijela Katoličke crkve, ne treba nas to čuditi. Pogledajmo samo sastav Nacionalnog vijeća MOST-a, čijih je 18 zastupnika izabrao sam vođa stranke, Božo Petrov – jasno je da se radi o konzervativcima od kojih je većina bila dijelom konzervativnog pokreta Hrast (Hrvatski rast) koji se raspao prije pet godina. Među njima je i sam Božo Petrov, koji se već osobno izjasnio protiv pobačaja, protiv prava gej i lezbijskih parova na posvajanje djece te protiv izjednačavanja braka i životnog partnerstva. Zanimljivo je da se Božo Petrov deklarira kao praktični vjernik, a zanimljiv je i njegov (financijski) odnos s don Martinom Vidovićem – bliskim rođakom, 'naslovnim nadbiskupom ninskim i apostolskim nuncijem na raspolaganju Svete Stolice'. Zanimljivo je uopće isticanje desnog usmjerenja cijele obitelji B. Petrova u Imotskom u medijskim napisima.

Slične stavove ima i Petrovov stranački kolega, Miro Bulj – koji je protiv abortusa, ali za vjeronauk u školama, protiv ćirilice u Vukovaru, ali za branitelje iz Savske 66 i sl. Mnogi su još konzervativci u sastavu MOST-ovog Nacionalnog vijeća, od kojih je vrijedno istaknuti odvjetnika Daria Čehića koji je na Ustavnom sudu uspio srušiti kurikulum zdravstvenog odgoja koji je predložio tadašnji ministar Željko Jovanović, prenosi 24sata.hr.

Znakovito je, pak, da se unatoč ovim pojedinačnim (neo)konzervativnim svjetonazorima MOST odbija svjetonazorski postaviti bilo lijevo, bilo desno, te pogotovo u kontekstu ljudskih prava o kojima odbija uopće davati izjave, s obzirom da su ista za reformsku politiku MOST-a manje bitna.

Osim MOST-a, neizostavan je neokonzervativni potencijal Hrast-a, Pokreta za uspješnu Hrvatsku (odnosno 'kršćanskog glasa u Hrvatskom saboru', kako sami ističu) sa svojim vođom – Ladislavom Iličićem – političarem s izraženim konzervativnim i ksenofobnim stavovima i stremljenjima protiv građanskog odgoja u školama, protiv prava žena na pobačaj, protiv svih neheteronormativnih oblika životnog zajedništva, itd., a o čemu smo već pisale. Hrast je ujedno afiliran i unutar Europskog kršćanskog političkog pokreta (ECPM) – političkog saveza kršćanskih demokratskih stranaka i organizacija koje djeluju na različitim političkim razinama u Europi, a ističu se mnogim (neo)konzervativnim stavovima.

Osim ove sakralizacije političkog, I. Markešić ističe i prešućivanje pljačke, ratnog profiterstva i sl. Dalje objašnjava: "Međutim, onoga momenta kada bi HDZ uspio sastaviti bilo kakvu, ali zacijelo HDZ-ovu vladu, dakle vladu čiji je mandatar iz HDZ-a, više se ni jedno od gore spomenutih pitanja ne bi postavljalo. Kao ni mnogo puta do sada. Znamo da je HDZ dugo godina bio na vlasti, ali tijekom njihove vladavine nikada nikome u Crkvi ili u spomenutim udrugama nije palo na pamet dirati, mijenjati ili pak ultimativno tražiti od HDZ-a da se dokine npr. Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece. Ovdje se, dakle, religija, odnosno institucionalno pripadanje Crkvi i javno manifestiranje toga pripadanja koristi u političke svrhe.

Dakle, ovdje je riječ o već viđenoj politizaciji religije, ali i religizaciji politike. Crkva želi administrirati u političkim pitanjima, dok s druge strane političari žele donositi pravorijeke, konačne prosudbe o crkvenim pitanjima. Imali smo za to nedavno jako dobar primjer kada su katolički biskupi (Pozaić, Košić) iznosili politička, bolje reći stranačka stajališta o bitnim državnim pitanjima (kojim pozdravom pozdravljati u Hrvatskoj vojsci), odnosno kada su političari (Z. Tomac) ili pak vojna lica (general HV-a, D. Lošo) govorili o kanonizaciji kardinala Stepinca.

Na koncu, možemo se bez zadrške zapitati: Gdje je nestala sekularnost Republike Hrvatske? Što se drugo zapitati nakon što predsjednik jedne od dviju vodećih stranaka u Hrvatskoj netom nakon izbora odlazi crkvenom poglavaru podnijeti izvještaj o neuspjehu. Što drugo se pitati kada je očigledno jasno da Katolička crkva svojim vjernicima daje vrlo izričite naputke u kojem smjeru glasati? Što drugo se još možemo pitati kada je, također, jasno da u hrvatskom društvu ne postoji vjerski individualizam već se, kako je isticao već spomenuti Željko Mardešić, "izvanjski oblik religioznosti očitovao u kolektivitetu (...) kao masovna, pučka, borbena, snažna, izdržljiva i pravovjerna" kršćanska religija.



[1] Šarčević, Ivan: Lukavstvo svetog? Mardešićevo razumijevanje političkog katolicizma. U časopisu za intelektualna i duhovna pitanja: Nova prisutnost, br. 9 (2011) 2. 

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Tagovi: božo petrov, hrvatska, ivan markešić, katolička crkva, most, neokonzervativizam, politika, religija, sekularizam

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM