Sa stavom

Svaka borba je vrijedna truda

Vrijedi se boriti: problem s nijekanjem iskustva opresije

Vrijedi se boriti: problem s nijekanjem iskustva opresije

Započet ću ovaj tekst scenarijem za koji se nadam da se nikada neće dogoditi.

Zamislimo da osoba u kolicima prilazi masivnim vratima koja nisu automatizirana. Zamislimo kako pokušava otvoriti ta vrata i muči se s tim. A sada zamislimo kako prilazi osoba bez invaliditeta, na zdravim nogama.

“Ova vrata je stvarno teško otvoriti iz kolica”, kaže Osoba 1.

Osoba 2 kaže s podsmijehom: “Ne, nije. Vidiš?” Osoba 2 s lakoćom otvara vrata i prolazi kroz njih.

Srećom, ovo je izmišljeni scenarij. Međutim, premda je ovo pomalo pretjeran prikaz, taj se scenarij – nazovimo to “nijekanjem iskustva” – događa cijelo vrijeme, svakoj skupini koja doživljava opresiju.

Bît je u sljedećem: ukoliko niste dio skupine koja se suočava s određenim problemima, preprekama i diskriminacijama, ne možete razumjeti kako to doživljavaju ti ljudi.

Čini se da je to nešto što je lako pojmiti, pa ipak, svakodnevno se suočavam s dokazima da neki ljudi to jednostavno ne shvaćaju.

Evo jedan primjer. Nedavno sam vidjela fotografiju objavljenu na #freethenipple koja prikazuje ženu u toplesu na plaži koju su uhitili i stavljaju joj policijske lisice zato što su joj grudi bile “izložene”. Na fotografiji piše: “Niti jedna žena ne bi trebala pristati na manje slobode od one koju imaju svi muškarci. Bez iznimke.”

Komentari ispod posta prepuni su podrške žena i muškaraca koji se slažu s tim. To je bilo stvarno lijepo vidjeti… dok malo niže nisam ugledala komentar koji je, uzgred budi rečeno,  napisao neki muškarac:

Ovo je najgluplja kampanja ikada. Volio bih da se ne zamarate ovakvim nebitnim sranjima. A kada muškarac samo nagazi na vašu sjenu, poludite i vičete “Opresija! Ja sam žena – želim poseban tretman! Želim pokazati svoje bradavice!” Preglupo.”

To me je razljutilo, ali morala sam se i nasmijati. Jer, uopće ideja da ta osoba – taj muškarac – misli da može razumjeti kako je to biti žena, doista je urnebesna. To bi bilo kao da ja, koja sam bjelkinja, ljudima koji nisu bijeli na #blacklivesmatter kažem. “Ma dajte, ljudi, što vam je – nije baš tako teško biti crnac/crnkinja u Americi.”

Znate li zašto ja to ne mogu reći? Zašto to ne bih trebala ni pomisliti? Zato što ne znam kako je to biti crnkinja, budući da nisam crnkinja. Stoga uopće nemam pravo komentirati to iskustvo, jer ne znam ništa o tome.

A upravo to je učinio gore spomenuti muškarac sa svojim postom na #freethenipple. Izjavivši da je to “sranje koje nije vrijedno zamaranja”, insinuira da on zapravo zna kako je to biti ženom i suočavati se s opresijom – da mu je poznata ta borba i da je shvatio da to nije ništa strašno.

A to je preglupo.

Osim toga, njegov stav kako žene žele “poseban tretman” pokazuje da nije shvatio poantu čitave kampanje.

Brkanje “jednakosti” s “posebnim tretmanom” je zaštitni znak ljudi koji se nikada nisu trebali boriti za jednakost.

Ovaj muškarac očito nikada nije iskusio kako je to biti ženom i sve što ide s tim. Vjerojatno nije odrastao tako da su ga učili da se treba sramiti svoga tijela; da je ono nešto što treba skriti, iz straha da ne bi privukao seksualno nasilje pokazujući ga. Vjerojatno mu u ljekarni nikada nisu uskratili kontracepcijsko sredstvo ili reproduktivnu skrb na klinici zato što njegove potrebe za vlastitim zdravljem i planiranjem obitelji uznemiruju nečija religijska uvjerenja. Niti ga treba brinuti hoće li ili ne zatrudnjeti ako ga siluju, a zatim natjerati da iznese trudnoću i rodi. Možda mu nikada nisu dobacivali i seksualno ga uznemiravali – a i ako jesu, vjerojatno ga nisu nazvali “droljom” ili “frigidnim” niti su mu prijetili kada je odbio njihovo neželjeno “upucavanje”. A gotovo sigurno nije bio plaćen manje od ljudi drugog roda s istim radnim iskustvom za isti posao.

Ukratko – kao muškarac, nema pojma kako je to biti žena.

A budući da to vrijedi za svakoga tko pripada skupini koja isključuje onu drugu (što znači da se to odnosi na ogromnu većinu populacije), to isto vrijedi i za mene i ono što ja mislim kako je to biti muškarac. Primjerice, nemam pravo tvrditi da muškarcima nije teško dobiti skrbništvo nad djecom u brakorazvodnoj parnici. Nemam pravo tvrditi da se muškarce tretira uvijek pravedno kada se radi o alimentaciji i potpori djetetu, ili da ne postoji društveni pritisak na muškarce da “budu macho” i “ponašaju se muški”. Zašto? Zato što ja nisam muškarac, nemam iskustvo bivanja muškarcem i nikako ne mogu znati kako je to biti muškarac.

Ako žrtve opresije mogu postići takvu vrstu objektivnosti prema upravo onim grupama koje ih opresiraju, zašto ima toliko opresora koji, po svemu sudeći, ne mogu učiniti to isto?

Naravno, postoji mnogo ljudi koji se pridružuju nekoj borbi jednostavno zato što to smatraju ispravnim, premda to na njih ne utječe izravno. Postoje brojni muškarci koji se bore za jednaka prava žena; brojne heteroseksualne osobe su saveznici/e LGBT zajednice, a bijelci/kinje podržavaju #blacklivesmatter. To su ljudi koji razumiju o čemu se tu radi; ovaj članak nije namijenjen njima.

Namijenjen je onima koji smatraju prikladnim projicirati svoje pojedinačno životno iskustvo na čitave grupe ljudi koji su u drastično različitim pozicijama. Namijenjen je fundamentalističkim homofobima koji govore ljudima “da se mole za istjerivanje homoseksualnosti”, uporno tvrdeći da je seksualna orijentacija izbor. Namijenjen je bijelim ljudima u Americi koji misle da je iskorijenjivanje rasizma isto što i osigurati manjinama poseban tretman. Namijenjen je onom muškarcu koji je napisao ignorantski komentar o #freethenipple pokretu te svima onima koji govore slične stvari. Takvima među vama kažem… prestanite.

Jednostavno prestanite.

Ne znate kako je to biti netko drugi i nikada neće znati. Osim toga, niste ovlašteni ocijenjivati “vrijedi li ili ne” voditi pojedinu bitku za društvenu pravdu. Svaka bitka za društvenu pravdu je vrijedna borbe. Zato što žene i manjine i gej osobe i transrodne osobe ili rodno nenormativne osobe i siromašne osobe i osobe s invaliditetom zaslužuju živjeti živote bez opresije i diskriminacije. 

Uvijek se vrijedi boriti zato što mi znamo što zaslužujemo… čak i ako vi ne znate.

Prevela i prilagodila Sanja Kovačević