Sa stavom

14.10.2015. 10:47:08 - Ankica Čakardić

kolektiv i solidarnost, a ne zagovaranje individualnih izbora

Instrumentalizacija feminizma i zaboravljene lekcije 'crvenog feminizma'

Rosa Luxemburg, Clara Zetkin, Alexandra Kollontai

Rosa Luxemburg, Clara Zetkin, Alexandra Kollontai

Ne postoje "čiste" teorije ili "čiste ideje", one ne nastaju u nekom praznom, "neokaljanom" lebdećem prostoru bez tla pod nogama i vremena iz kojeg progovaraju. Tim više, političko mišljenje ili politička teorija ne može biti "neutralna", ona nastaje u određenom odsječku vremena i u specifičnim društvenim odnosima. Teorijski rad je mahom ideološki, pritom uglavnom zauzimajući neku stranu, neku "istinu" ili braneći neku postojeću klasnu poziciju. Slijedno tome, teorija je socijalna historija. I konačno, teorijski projekt dobija puni smisao tek kada uspijeva izvesti vlastitu samo-kritiku koja je u stanju pojasniti, ili barem imati ambicije da pojasni, svoju genezu i svoje metamorfoze. To, vrijedi i za feminizam, njegovu razvojnu liniju, historiju i ideološke pozicije kojima afirmira pojedinačne klasne interese. Britanski marksistički historičar, Perry Anderson, sedamdesetih je godina napisao veoma utjecajnu knjigu o "zapadnom marksizmu" (Razmatranja o zapadnom marksizmu), dijagnosticirajući probleme marksističkih teorija koje zanemaruju svoju izvornu političnost i pune sadržaj prekomjernim kulturološkim analizama bez ikakve socijalno-ekonomske analize. Upravo na tom tragu razmišljam o suvremenoj samokritici koja nedostaje feminističkoj teoriji i praksi. 

O tome što feminizam predstavlja i znači od 70-ih naovamo, a napose nakon raspada Jugoslavije se nanizalo mnogo "osobnih" stavova i raspoloženja. Rekla bih i previše. Evidentni manjak historijske analize i polimorfni poticaj na metodološki individualizam proizveo je brojne "osobne" dojmove o tome što feministička teorija ili praksa znače. No, ako nas zanima društveni smisao feminističkih emancipatornih potencijala i ako se feminizmom bavimo kao političkom teorijom i pokretom, tada nam postaje jasno da feminizam nije i ne može biti skup razbacanih, individualnih, različitih "ženskih glasova" koji su se tobože onako spontano i mistično prepoznali i potom u svojim različitostima ujedinili po načelu visokog stupnja tolerancije. Feminizam kao socijalno-politička bitka dolazi u stanje kontradikcije ako postaje stvar privatne volje, tj. osobnog interesa gdje je moguće tu-i-tamo iskoristiti feminizam u vlastite svrhe ili samodopadne preferencije.

Skicirat ću samo tri takva tipična slučaja za ovu priliku, naizgled različita, ali zapravo ujedinjena istim ideološkim obrascem:

1. Konzervativno-libertarijanski feminizam "slobodnog izbora"

U prvom primjeru instrumentalizacije feminizma riječ je o klasičnom hipokrizijskom triku, o tzv.  "izboru" pojedinki da budu majke što se u toj tradiciji tumači kao "osnaživanje" žena. S jednu stranu imamo desno-tradicionalnu obiteljsku priču o "prirodnoj" ulozi žene-majke, s drugu stranu libertarijansku priču o individualnom "slobodnom izboru" koje se protivi kolektivizmu i socijalnim ulogama države. I upravo se tu dogodio sretan ideološki spoj: desno-konzervativna ideologija obitelji prirodno srasta s neukim pokušajima libertarijanske individualističke pseudoargumentacije o autonomiji izbora. Naime, žene su ni manje ni više nego dobile jedinstvenu priliku "birati" vlastitu podređenost i osigurati kapitalizmu mnogo neplaćenog reproduktivnog rada jer sada država prebacuje svoje socijalne uloge na kućanstva, tj. tradicionalno žene. "Izbor" je iluzija. "Izbor" evidentno ne postoji, riječ je isključivo o reprodukciji već dobro utvrđene rodne podjele rada i proizvodnih odnosa u kojima se one realiziraju. A ako pogledamo primjere koje konzervativno-libertarijanski laboratorij majčinstva kao "slobodnog izbora" proizvodi, uočit ćemo previše trudnih tinejdžerki, nesigurnih abortusa, komodificirane MTV seksualnosti, obiteljskog nasilja na dnevnoj bazi, izolacije žena koje nisu majke i samohranih majki, kompulzivnog roditeljstva koje se teško snalazi sa životnim troškovima jer nema novaca i sigurnog radnog mjesta. Konzervativcima i libertarijancima se očito malo pomiješalo jer – budući isključivo površni i nedorasli zadatku – nisu u stanju razumjeti da su izvori feminizma antikapitalistički/antipatrijarhalni. Jedini stvarni "izbor" žena da rađaju i budu majke može isključivo slijediti iz kolektivističke odgovornosti, uz puna rodiljno-roditeljska prava, trajnu zaposlenost, rasterećenje od kućanskog rada, dostupnu kvalitetnu hranu, javno osigurano žensko reproduktivno zdravlje, javno osiguranu njegu djece itd.

Da skratim i da ne bude zabune. Prva zaboravljena lekcija crvenog feminizma nas podsjeća da Kolinde, Markićke, Merkelice, Thatcherice i ostale heroine ovakve desno-libertarijanske ideologije, nisu saveznice feminizmu. Majčinstvo nije "prirodna" uloga žena, već koncept, društvena uloga nametnuta ženama. Baš zato, treba računati s time da društvena organizacija na sebe mora preuzeti određene socijalne aktivnosti kako bi roditeljstvo – djetinjstvo moglo biti moguće, uspješno i rezultat onoga što zovemo "planirano roditeljstvo". Riječima feminističke socijalistkinje Alexandre Kollontai: "Žena nije samo neovisna radnica i građanka - istovremeno ona je i majka, nositeljica budućnosti. To potiče do čitavoga niza posebnih zahtjeva, u područjima kao što su zaštita ženskog rada, sigurnost za majčinstvo i rano djetinjstvo, pomoć oko problema dječje skrbi, reforme u održavanju kućanstva i tako dalje".

2. Žensko poduzetništvo i liberalni feminizam

Drugi primjer instrumentalizacije feminizma teško razlikujemo od prvog, premda se ovaj tip liberalnog feminizma silno trudi predstaviti kao kritika konzervativizma. Riječ je o ženskom poduzetništvu koje je tu da tobože emancipira žene i njihovim poduzetničkim duhom probije famozni "stakleni strop". No, doista ne treba uložiti puno intelektualne snage kako bi se uočilo da je ovaj "feminizam" isključivo u službi kapitala i protiv žena. Dogodila se kreativna simbioza mainstream neoliberalnog koncepta "prava na izbor", o kojem sam pisala u prvom dijelu, kapitalizma i tzv. "poštenog" liberalizma. Tako će poduzetnički šarm i njegova proizvodnja viška vrijednosti zavrijediti tretman moralno-civilizacijskog dostignuća i neumitnog progresa. Tu ideologiju ćemo pratiti još od 17. stoljeća u Britaniji gdje ćemo locirati zametak ideologije čistog etera kapitalizma. Zadatak te ideologije jest da uvjeri radničku klasu da ako se dovoljno potrudi i onda još samo malo potrudi, tada su joj sva vrata otvorena i uspjeh zajamčen. No, poduzetnička "etika" i njezin "duh" ne dolaze iz dobre volje i truda, kako to liberalizam i libertarijanizam sugeriraju. Poduzetnica/poduzetnik svoju postojanost prvobitno crpi iz živih i minulih socijalno-materijalnih zaleđa. Početni kapital ne pada s neba i nemamo svi istu startnu poziciju. Stoga, nema fundamentalne razlike između ženskog i muškog poduzetništva, jedan i drugi su tu kako bi reproducirali eksploataciju radničke klase, žena i  manjinskih skupina. Ako je kapitalizam u krizi, tada je nužno na različite načine uključiti i druge s margine kako bi odradili stabilizaciju režima, bile to žene, LGBTIQ zajednica, umirovljenici, Romi, ne-bijeli, invalidi. Daj što daš. Zato je važno kategorije poput roda, rase, seksualnosti itd. podvrgavati historijskim analizama i uporno odgovarati na pitanje zašto je u određenom historijskom trenutku bilo moguće npr. žene pustiti u tvornice i poduzetnički sektor ili omogućiti istospolne brakove/partnerstva, a u drugom historijskom trenutku to nismo mogli ni zamisliti.

Druga lekcija crvenog feminizma nas podsjeća da buržoaske predsjednice Facebooka, top menadžerice Yahooa, TED poduzetnice, Hillary Clinton liberalke, Ayn Rand karikature i domaće neoliberalne Vesne Pusić nisu saveznice feminizmu, već isključivo kapitalizmu. Praksa liberalki je opasna za žene i žensku radničku klasu.

"Iz kojeg točno razloga radnica treba tražiti ujedinjenje s buržujskim feministkinjama? Tko bi, zapravo, imao koristi u slučaju tog saveza? Sigurno ne radnica. Ona je svoj vlastiti spasitelj; njezina budućnost je u njezinim rukama. Radnica čuva svoje klasne interese i nije obmanjena velikim govorima o 'svijetu koji dijele sve žene'", napisala je Kollontai u The Social Basis of the Woman Question.

"Zašto bi se naši principi mijenjali u odnosu na politiku buržoaskog svijeta samo zato jer igrom slučaja primjer njihove politike dolazi od žena i ne zahtijeva promjene u korist tzv. društvenog agregata, već u korist ženskog spola", navodi Clare Zetkin u On a Bourgeois Feminist Petition.

3. Povijesni revizionizam u feminizmu

Posljednji primjer instrumentalizacije feminizma koji bih izložila za ovu priliku ima veoma važnu ideološku ulogu u proizvodnji znanja. Riječ je o novim tendencijama feminizma koji koketira s relativizacijom povijesti i od nje radi postmodernistički bućkuriš. U okviru takvih "novih" trendova postalo je poželjno nabacivati se odokativnim procjenama o historiji feminizma i njegovom smislu, zagovarajući stav da valjda "svatko za sebe može odabrati" kako će tumačiti feminističku povijest. Ovaj interpretacijski samodopadni kič bez ikakve metodološke suvislosti nije u stanju razumjeti da je njegova svesrdna nekritičnost prema liberalističkim interpretacijama historije i odustajanje od zahtjeva za socijalizmom desna ruka konzervativizmu i struji reakcionarnih refleksa. Šutnja i ignoriranje neoliberalnih tendencija u feminizmu, kao i artikulirana podrška liberalističkim interpretacijama historije dio su istog aparata reprodukcije režima. I ne samo to, ova – nerijetko akademska – liberalistička tendencija sebi voli tepati kako uvijek ide "protiv svakog režima", a pritome ne shvaća da svojim površnim populizmom i pamfletarenjem postaje školski primjer instrumentalizacije feminizma.

Riječ je o ideji gdje se "subverzivno" tumači kao ono što primarno dolazi iz "vlastitog iskustva". Da bi ta "subverzivna" pozicija ponudila svoje akademsko znanje ili teoriju, njoj nije potrebno nikakvo znanje historije, drugih teorija, konteksta i slično. Njoj je dovoljan – po mogućnosti identitarni – nabačaj, pluralizam je bog. Kao rezultat dobijamo konzervativni antiintelektualni trend s revizionističkim elementima baziranim na ekstrapolaciji vlastitog iskustva. Ono što je dodatno neprihvatljivo u tom postmodernističkom šlamperaju baziranom na metodološkom individualizmu jest što on ima neobičnu, konzistentnu naviku nekako putem izgubiti iz vida historiju, feminističku kritiku liberalizma, polemike te povijest feminizma nastalog u okviru klasno-revolucionarne borbe. Štoviše, to je tendencija koja će se eklektički malo okititi AFŽ-om (dakako uvijek na tekovinama liberalističke interpretacije spremno kritizirajući socijalizam), malo sufražetskim pokretom, malo LGBTIQ-om, ovisi što je u điru i tko je u publici. Kako ova liberalistička tendencija nema progresivne namjere, ne čudi nas što je uvijek na strani kritike socijalizma, rijetko se zamarajući sistemskom kritikom kapitalizma. 

Nikada nam nije bila potrebnija lekcija crvenog feminizma

I da zaključim. U vrijeme kada nije dovoljno seksi istraživati historiju i razvijati kolektivističke prakse, ne čudi činjenica da je bijeg od povijesti – napose socijalističke – najefikasniji u individualističkom raspoloženju, u primatu "osobne priče", rodne linije, nikako klasne. To je ujedno i razlog silne razjedinjenosti feminizma i manjka njegovih "univerzalnih" poveznica. Ova reakcionarna liberalistička tendencija nikako ne ide na ruku emancipacijskim politikama. Zašto? Zato jer liberalizam nikada ne ide protiv kapitalističkog režima koji proizvodi socijalno-materijalne nejednakosti, upravo suprotno on režim nejednakosti afirmira i reproducira, nikada ne razvijajući strategije njegovog političkog svrgnuća. Ako i poziva na neku promjenu, onda je njezin smisao prebačen na individualni izbor, a ne kolektivne borbe i solidarnost. To je ujedno i razlog zašto su se crvene feministkinje oštro ograđivale od liberalnog feminizma, zagovarajući antikapitalitičke strategije, ženska politička prava, ženska radnička prava i sigurnost na radu, skraćenje radnog dana i tjedna, socijalizaciju kućanskog rada, socijalizaciju njege djece i odraslih, javno dostupno žensko reproduktivno zdravlje, javno dostupno obrazovanje itd. To su programi koje feminizam danas treba, u tome se sastoji temeljna, nikad aktualnija lekcija crvenog feminizma.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Tagovi: ankica čakardić, antikapitalizam, crveni feminizam, feminizam, individualizam, instrumentalizacija feminizma, kapitalizam, kolektiv, konzervativizam, liberalne feministkinje, liberalni feminizam, patrijarhat, poduzetništvo, socijalistički feminizam, socijalizam, žensko poduzetništvo

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM