Sa stavom

17.09.2015. 13:51:39 - Dinka Premužić

Roditeljstvo bez alimentacije

Uzdržavanje je pravo djeteta, ne roditelja

Znate li prava djece?

Važno je naglasiti da je roditelj/ica s kojim žive djeca dužan po zakonu pokrenuti postupak za uzdržavanje maloljetne djece. U brakorazvodnim parnicama određivanje obveznika uzdržavanja i svote sastavni je dio sudskog postupka, dok kod prestanka izvanbračne zajednice potrebno je kao zakonska/i zastupnica/ik podnijeti Općinskom sudu tužbu radi utvrđivanja obveze uzdržavanja i određivanja svote.

Na žalost, zakonodavstvo u Republici Hrvatskoj nema  propisan rok u kojem se sudski proces utvrđivanja mjesečnog uzdržavanja za dijete mora završiti čime stavlja dijete/djecu i osobu s kojom žive, a to je u pravilu majka, u nezavidan položaj i dodatno otežanu životnu situaciju.

Do okončanja postupka mogu proći godine, pogotovo ako se suprotna strana protivi svojim obavezama i dobrovoljno ih ne izvršava. Obitelj koja sudskim putem rješava svoj međusobni status i obaveze, a pri tome nema dogovora, pogotovo kad jedna strana opstruira gdje god može, a neadekvatan državni aparat mu to omogućuje,  suprotna strana, u pravilu majke s djecom, proživljavaju kalvariju koja u civiliziranim društvima izgleda poput znanstveno-fantastičnog romana.

Privremena mjera uzdržavanja do pravomoćnog okončanja sudskog postupka

Jedina mjera s kojom dijete ostvaruje pravo na uzdržavanje do pravomoćne i ovršne presude, do koje treba prvo stići i uspjeti preživjeti je ova mjera, pa ipak njezino korištenje nije pravilo na hrvatskim sudovima.

Zbog toga je od izuzetne važnosti postizanje korištenja mogućnosti izricanja privremene mjere temeljem članka 356. Obiteljskog zakona ("Narodne novine" br.  116/03., 17/04., 136/04., 107/07.), čije donošenje omogućuje tužitelju naplatu iznosa utvrđenog mjerom odmah po izricanju mjere.

Često se događa da zakonska zastupnica/ik maloljetnog djeteta/djece nije upoznat/a s postojanjem ove mjere, a neki odvjetnici ju izbjegavaju predlagati kako bi sebi smanjili opseg posla čime štete svojoj stranci, uostalom kao i sudovi, odnosno sutkinje i suci koji ne predlažu ovu mjeru strankama u postupku.

Beba od godinu dana baš i ne zna za privremenu mjera uzdržavanja do pravomoćnog okončanja sudskog postupka, kao i sva ostala puno starija djeca, zar ne? Ako niti majka ne zna za tu mjeru i ne ustraje sama da se takva mjera donese, sud će ju jednostavno prešutjeti. No, što kada se takvi roditelji nađu u teškoj financijskoj situaciji – moraju li zbog toga dijete/djecu smjestiti u dom ili tražiti pomoć susjeda i rodbine?  

Sudeći po službenom broju donesenih rješenja u zadnjih dvije i pol godine, stječe se dojam da se samo zakonsko postojanje ove mjere službeno ne pruža na uvid  niti se o njoj informiraju stranke u centrima za socijalnu skrb, niti na sudovima čime se direktno krše dječja prava.

Sudska praksa koja se temelji na osobnoj volji i načinu rada pojedinih sudaca nema nikakvu osnovu u jednakosti i pruža mogućnost oduzimanja djeci njihovih osnovnih prava.

Besplatna pravna pomoć

Institut besplatne pravne pomoći reguliran je zakonom i posebno treba naglasiti da ako se radi o djetetu u postupku radi ostvarivanja prava na uzdržavanje, pomoć će mu se odobriti bez utvrđivanja imovnog stanja (Zakon o besplatnoj pravnoj pomoći,  NN broj 143/2013 čl.15) .To znači da svako maloljetno dijete koje je hrvatski državljanin može koristiti besplatnu pravnu pomoć kako bi ostvarilo svoje pravo na uzdržavanje bez obzira u kakvim financijsko-ekonomskim uvjetima živi.

Pomoć se dijeli na primarnu i sekundarnu. Primarna pravna pomoć obuhvaća opću pravnu informaciju, pravni savjet i sastavljanje podnesaka, a sekundarna je ona koju pruža odvjetnik.

Primarnu pravnu pomoć pružaju uredi, ovlaštene udruge i pravne klinike. Popis nadležnih ureda možete pronaći ovdje, a ovlaštenih udruga ovdje.

Iako bi o zahtjevu za odobravanjem pravne pomoći nadležna tijela trebala odlučiti u roku od 15 dana od dana podnošenja urednog zahtjeva, u stvarnosti donošenje rješenja traje u rasponu od zakonskog roka do nekoliko mjeseci.

U međuvremenu roditelj/ica koja pokušava ostvariti dječje zakonsko pravo snalazi se sam/a kako zna ili plaća usluge odvjetničkoj kancelariji.

Zbog velikog broja zahtjeva i nedovoljnog broja službenika, zakonski rok donošenja rješenja od 15 dana postao je potpuno bespredmetan. Sraz unutarnjeg ustroja javne uprave i stvarnih potreba maloljetne djece koja pokušavaju samo ostvariti osnovnu egzistenciju prevelik je i ne čini se ništa kako bi se smanjio.

Roditeljima i djeci koja su postala broj i predmet na čekanju preostaje strpljenje i pitanje zašto su kao ranjiva skupina društva na vjetrometini nefunkcioniranja državne uprave.

 S obzirom na to da je pravna pomoć u navedenim postupcima besplatna, nije potrebno ispunjavati suglasnost o uvidu u imovinsko stanje podnositelja/ice molbe.

Iako je zahtjev za besplatnom pravnom pomoći u porastu, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, Višnja Ljubičić, ističe kako je u 2013. podneseno tek pet zahtjeva od strane žrtava obiteljskog nasilja za dobivanje besplatne pravne pomoći radi određivanja uzdržavanja tužiteljice i djece.

Podatak je više nego alarmantan, tim više što dobivanje besplatne pravne pomoći u ovim postupcima ne podliježe imovinskom konsenzusu i riječ je o slučajevima žrtava obiteljskog nasilja.

Institut besplatne pravne pomoći nije samo pružanje pomoći djeci iz ekonomsko ugroženih obitelji, nego izjednačavanje ostvarivanja egzistencijalnog prava za svu djecu koja to pravo mogu ostvariti samo sudskim postupkom, stoga ga treba koristiti čim više.

Presuda je pravomoćna i ovršna, uzdržavanje utopija

Prva mjera kojom ostvarujete dječja prava tj. mjera privremenog uzdržavanja djeteta važeća je tijekom sudskog postupka. Onog trena kad je postignuta pravomoćna i ovršna presuda ona postaje nevažeća jer je mjerodavno uzdržavanje doneseno presudom kao i susreti s drugim roditeljem.

Nakon što je presuda postala pravomoćna, a roditelj s kojim dijete ne živi i dalje ne podmiruje obavezu uzdržavanja, roditelj/ica kao zakonska/i zastupnica/ik može koristiti ovrhu kao mjeru prinudnog naplaćivanja.

Najučinkovitiji način ovrhe sredstava roditelja koji ne plaća uzdržavanje je situacija kad on/a ima redovan prihod tj. nalazi se u radnom odnosu.

Ako ovršenik nema redovan prihod ili novčana sredstva na računu, ovrha se može zatražiti nad nekretninom u (su)vlasništvu koja ako se cijeli postupak privede kraju prodajom namiruje nastali dug prema djetetu. Ovrha na novčana sredstva ili nekretninu može se podnijeti i prema roditeljima ovršenika koji ne ispunjava svoju obavezu, odnosno prema djetetovom baki i djedu.

Privremeno uzdržavanje djeteta od strane države

Nažalost, još uvijek su česti slučajevi kada je razvod bračnih partnera okončan i presuda donesena, da bračni partner koji je dužan plaćati alimentaciju, presudu ne poštuje. Stoga je država bila prisiljena intervenirati u takvim slučajevima, kako bi bar donekle ublažila nepovoljnu financijsku situaciju te djece.

Samo u prošloj, 2014.godini isplaćeno je iz državnog proračuna 29,5 milijuna kuna  na ime prava na privremeno uzdržavanje djece, dok je u lipnju ove godine broj korisnika prava na privremeno uzdržavanje (tj. djece) bio 4.100.

Iznosi koje primaju djeca iznose 50 posto zakonskog minimuma uzdržavanja, što znači da je taj iznos za djecu do šest godina 470 kune, od 7 do 12 godina 553 kune, te za djecu od 13 do 18 godina 608 kuna.

Zakon u proturječnosti

Na žalost, trenutačna situacija s Obiteljskim zakonom baš kod ove mjere je najapsurdnija. Naime, sukladno čl. 352  važećeg Obiteljskog zakona (NN br. 116/03, 17/04, 136/04 i 107/07) ako roditelj koji uzdržava dijete ne uspije navedenim sudskim postupcima postići da drugi roditelj plaća presuđeni iznos za uzdržavanje djeteta,  ima pravo na privremeno uzdržavanje djeteta - djece ako drugi roditelj ne udovoljava svojoj obvezi duže od šest mjeseci neprekidno ili ako ne plati ukupan iznos za šest mjeseci s prekidima unutar razdoblja od sedam mjeseci.

No, Zakon o privremenom uzdržavanju (NN 92/14) u članku 7. kaže da dijete ima pravo na privremeno uzdržavanje ako obveznik uzdržavanja ne ispunjava, u cijelosti ili djelomično svoju obvezu uzdržavanja dulje od tri mjeseca neprekidno od dana pokretanja ovršnoga postupka radi ostvarivanja uzdržavanja.

Znači li to, da prema jednom zakonu treba proći šest ili sedam mjeseci neplaćanja, a prema drugom tri? Roditelju/icu koji sam brine za dijete/djecu to uopće nije svejedno ni u kojem smislu. A nije niti djeci. Dakle, ne  postoji zakonska suglasnost  o njihovom ostvarivanju.

Kristina Samardžić iz Ministarstva socijalne politike i mladih komentirala je institut privremenog uzdržavanja, koji je u potpunosti izdvojen iz Obiteljskog zakona iz 2014, te je izdvojen u zaseban zakon – Zakon o privremenom uzdržavanju koji je stupio na snagu 1. rujna 2014. godine.

Prema njenim riječima, Zakonom o privremenom uzdržavanju se sustavnije, jasnije i potpunije uređuje institut privremenog uzdržavanja, uvažavajući probleme koji su se javili u praksi u primjeni toga instituta. Nedorečenost odredaba koje uređuju privremeno uzdržavanje u Obiteljskom zakonu 2003. omogućila je manipulacije od strane obveznika uzdržavanja koji su djelomičnim uplatama od samo nekoliko kuna mogli uskratiti djetetu pravo na privremeno uzdržavanje. U tom slučaju dijete je bilo primorano ponovno čekati protek vremena određen zakonom da ponovno zatraži privremeno uzdržavanje.

Novim Zakonom spriječene su ovakve manipulacije. Naime, sukladno ovom Zakonu djetetu se priznaje pravo na privremeno uzdržavanje i kod djelomičnog plaćanja uzdržavanja, odnosno obveznik uzdržavanja više ne može jednokratnim djelomičnim uplatama uzdržavanja sprječavati dijete u ostvarivanju prava na privremeno uzdržavanje.

Zakonom je ujedno skraćen rok koji mora proteći od donošenja pravomoćne presude o uzdržavanju do podnošenja zahtjeva za privremeno uzdržavanje sa sedam mjeseci na tri mjeseca, uz obvezno pokretanje ovršnog postupka.

Kako novi zakon nije na snazi, nego su to dva oprečna, Ministarstvo za socijalnu skrb i mlade dalo je nalog centrima za socijalnu skrb da donose rješenja sukladno Zakonu o privremenom uzdržavanju.

Međutim, čest je slučaj da se roditelji, a najčešće su to majke, žale da centri za socijalnu skrb ne odrađuju posao adekvatno.

Zbog toga, ako obveznik uzdržavanja ne poštuje pravomoćnu presudu, treba pokrenuti ovršni postupak ili u Fini ili na općinskom sudu i tri mjeseca nakon pokretanja ovrhe, otići s tom dokumentacijom u Centar za socijalnu skrb i podnijeti zahtjev za privremenim uzdržavanjem.

Privremeno uzdržavanje može trajati najviše tri godine ili se prekida kad dijete postane punoljetno.

Upravo ne izdržavanje vlastitog djeteta/djece i sustavno kršenje velikog broja pravomoćnih presuda uzrokovalo je donošenje ove mjere.

Vodile su se rasprave i oko toga treba li se osnovati poseban Fond za alimentaciju.

Mjera se naziva privremenom ne samo zbog ograničenog trajanja maksimalno tri godine, već i zato što bi to trebao biti neki krajnji rok da se državnim institucionalnim mehanizmima prisili roditelja na uzdržavanje djeteta, kad to već ne čini dobrovoljno.

Centar za socijalnu skrb dužan je podnijeti kaznenu prijavu protiv osobe koja ne ispunjava obvezu uzdržavanja redovito i u o tome izvijestiti nadležno državno odvjetništvo koje pokreće spor protiv obveznika uzdržavanja.

Na pitanje koliki je broj podnijetih prijava protiv osoba koja ne ispunjavaju redovito obvezu uzdržavanja Državnom odvjetništvu od strane centara za socijalnu skrb  u 2013. i 2014. godini, iz Ministarstva socijalne skrbi i mladih odgovorili su sljedeće: "Do dana 31.12.2013. godine podneseno je 864 regresnih zahtjeva prema roditelju ovršeniku uzdržavanja, a do dana 31.12. 2014. godine 629 takvih zahtjeva."

Ne uzdržavanje djeteta je kazneno djelo

Krajnja kazna koja se može izreći roditelju koji ne uzdržava dijete, a najčešće je to otac, je zatvorska.

Pa iako mnogi ne brinu za dijete godinama i ispunili su sve preduvjete za ovu kaznu, ona se jako rijetko koristi. Njezin cilj nije "strpati oca u zatvor" već omogućiti njegovom djetetu ili djeci da ostvari zakonsko pravo na uzdržavanje koje mu vlastiti roditelj osporava.

Neplaćanje uzdržavanja kao kazneno djelo (čl. 209. Kaznenog zakona) najviša je mjera koja se može izreći osobi koja izbjegava zakonsku dužnost.

Iva Jovović, izvršna direktorica udruge Let, komentirala je primjenu i učinkovitost ove mjere, te je rekla: "Znamo da je u 2014 gonjeno 1066 osoba, izrečeno je 20 kazni zatvora,a sve ostale su uvjetno. Godinu prije 40 osoba kažnjeno je kaznom zatvora.

Iz komentara državnog odvjetnika razvidno je da su frustrirani, obzirom da je 97 posto presuda uvjetno te su zapanjeni naklnošću sudaca.

Ako smo se kao društvo odredili da je to kazneno djelo, onda moramo takvu poruku i poslati. Naravno uvijek ima osoba koje izgube posao, budu na dužem bolovanju i sl. te zato ne mogu plaćati uzdržavanje, ali iz našeg iskustva roditelj koji je odgovoran roditelj, a našao se u teškoj financijskoj  situaciji naći ce novce za  dijete: ovaj mjesec 200 kuna pa 300 kuna pa kad nađe posao vratit će svoje zaostatke. 

Isto tako, roditelj s kojim dijete živi ima neosporno troškove oko djeteta. Njega ili nju nitko ne pita koliko su taj mjesec dali za troškove djeteta."

 Tekst je nastao u okviru nezavisnog novinarskog projekta 'Roditeljstvo bez alimentacije'
kojeg financijski podupire Ministarstvo kulture, no članak ne izražava stavove i mišljenje
spomenutog Ministarstva. Riječ je o seriji članaka 'Roditeljstvo bez alimentacije'.

Tagovi: alimentacija, besplatna pravna pomoć, brakorazvodna parnica, hrvatska, prava djece, roditelji, sudski postupak, uzdržavanje, zakon

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM