Sa stavom

13.09.2015. 07:45:00 - Laura Bates (theguardian.com)

Sukob feminizma i religije

'Oprost pobačaja': Papina odluka je dobrodošla, no nije veliki iskorak

Crkva se modernizira, ali ni približno dovoljno brzo. Zašto su vjera i feminizam još uvijek tako beznadežno u sukobu?

Prije šest mjeseci izašla sam iz crkve usred službe. Nedavno sam se vjenčala, ali moj žustar bijeg nije imao nikakve veze s ostavljanjem nekoga pred oltarom. Misa je započela uobičajeno: svećenik je održao svoju nedjeljnu propovijed, o važnosti solidarnosti i suosjećanja u nevolji. Govorio je o tome koliko toga sljedbenici različitih religija imaju zajedničkog. Kako bi to dodatno naglasio, dao je primjer: kako je oduzimanje života univerzalno smatrano neoprostivim grijehom. Sve je to u redu, osim što to nije baš tako rekao. Rekao je: "Oduzimanje života u bilo kojem trenutku, od začeća pa nadalje". Bio je to naglašen i nepotreban dodatak, nevažan za pojašnjenje argumenta. Bila je to kritična točka sukoba vjere i feminizma kojeg sam već dugo osjećala. Ustala sam, izašla van i od tada se nisam vratila.

Zbrka osjećaja koju sam osjećala toga dana, vratila se ovog tjedna s objavom Pape Franje. Tijekom Godine milosrđa, od prosinca 2015. do studenoga 2016. godine, svećenici će moći "odriješiti od grijeha pobačaja sve one koji su ga izvršili" – to je odgovornost koja je u većini zemalja obično rezervirana za biskupe. Naravno, žena se najprije mora pokajati i "tražiti oprost".

Papina odluka će bez sumnje biti pozdravljena kao korak naprijed, posljednja u nizu gesti pape Franje u ime sućuti i milosrđa. Papa se ranije ove godine sastao s transmuškarcem koji mu je pisao kako ga stigmatizira njegova lokalna zajednica. U siječnju je odložio svoj pripremljeni govor na skupnom krštenju u Sikstinskoj kapeli kako bi ohrabrio prisutne majke da slobodno doje svoje bebe. A poznata je i njegova izjava iz 2013.: "Ako je netko gej i traži Gospodina i ima dobru volju, tko sam ja da mu sudim".

No, u Papinoj objavi postoji nešto zbog čega to osjećam više kao uvredu nego kao postojeći stav Katoličke crkve protiv pobačaja. Teško je odabrati koji je aspekt najuvredljiviji za žene: pretpostavka da pobačaj uvijek mora izazvati patnju i krivnju; potpuno muško svećenstvo koje će velikodušno oprostiti žensko zastranjivanje; ili što će ova odluka od izopćenja spasiti samo one sretne grešnice koje će tražiti odrješenje od grijeha u tih predviđenih 11 i pol mjeseci. Također, čini se da Papino pismo osuđuje one koje se skrušeno ne kaju: "Tragediju pobačaja doživi osoba koja je samo površno svjesna što čini, jer ne shvaća ogromno zlo koje takav čin znači". To mi baš i ne zvuči kao korak naprijed.

Bilo bi lakše i jednostavnije zaključiti da su ovakve izjave beznadežno izvan tokova liberalnog modernog društva i da je pokušaj izmirenja vjere i feminizma besmislen. Ali, ova dilema zasigurno se ne tiče članova/ica samo jedne vjere i za mnoge je to što moraju u potpunosti okrenuti leđa ili feminizmu ili vjeri izuzetno bolno.

Anglikanska crkva je u posljednjih godina poduzela značajne napore kako bi se modernizirala, a iznimno značajno je bilo imenovanje Libby Lane kao prve biskupinje.  Na službenim stranicama Crkve stoji da se "iako se snažno protivi pobačaju, Crkva prepoznaje da mogu postojati (vrlo ograničene) okolnosti u kojima bi bilo moralniji pobačaj od nekih drugih dostupnih mogućnosti". Stoga moj lokalni svećenik ne predstavlja nužno širu crkvenu zajednicu, kao što je to često slučaj. Ali i ova službena objava za mene nije ni pibližno dovoljna. Isto kao što mi je nemoguće složiti se s Crkvom koja bi ukinula dozvolu gej svećeniku koji se odlučio vjenčati sa svojim partnerom.

Ti napori u smjeru modernizacije crkve su pozitivni, ali napredak je bolno spor. Ideja da bi ženska tijela trebala biti regulirana i kontrolirana prema zapovijedima s "odozgo", a ne prema njihovim potrebama i izborima, užasna je. Ono što me najviše pogodilo na toj nedjeljnoj misi bila je ironija propovijedanja o empatiji usporedno s pokazivanjem vrlo malo suosjećanja za žene. Stoga ne iznenađuje što je jedno istraživanje feministkinja u Britaniji pokazalo da one mnogo manje, u usporedbi s općom populacijom, opisuju sebe kao religiozne.

Pa ipak, upoznala sam mnogo inspirativnih feministkinja različitih vjera, koje govore i zanimljivo pišu o poveznicama i preklapanjima između njihovih vjera i uvjerenja u rodnu ravnopravnost, inkluziju i društvenu pravdu. Zar treba postojati tako ogromna razlika između vjere i Crkve? Religijski tekstovi su napisani, prevedeni i interpretirani, a doktrine koje je utemeljila prevladavajuća muška grupa mislilaca često su ostajale neizmjenjene od svojih početaka u prošlom društvu nejadnakosti. Je li moguće sačuvati duh poruke, a osuvremeniti tumačenje?

To još nisam otkrila. Za mene, u vjeri se radi o ljubavi i suosjećanju, ali te vrijednosti djeluju beznadežno suprotno od stavova Crkve o pojedinim temama. Dok svijet juri prema naprijed, teško je zamisliti da će Crkva moći ostati relevantna institucija ukoliko ne pronađe načine da se mnogo brže modernizira. Za sebe znam da joj se ne mogu vratiti, dok god to ne učini.

Prevela i prilagodila Sanja Kovačević

Tagovi: abortus, feminizam, oprost pobačaja, papa franjo, pobačaj, pravo na pobačaj, religija

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM