Sa stavom

04.08.2015. 14:04:58 - Ana Maria Filipović Grčić

stalan postav

Masovni progon srpskog stanovništva nije dio stalnog postava kninskog muzeja <3

(Foto: kninskimuzej.hr)

Nekoliko tisuća mještana kninskog i drniškog zaleđa živi na rubu egzistencije oviseći uz malo sreće, o socijalnoj pomoći. Srpsko stanovništvo još uvijek nije sasvim integrirano, kako u ekonomskom tako i u socijalnom smislu i sustavno je diskriminirano, i to u premium paketu. Najbolje bi možda bilo iznad Knina staviti veliki stakleni krov da ga prezerviramo ovakvog kakav je, bez restauracije, pa možemo izvana gledati kako se onamo događa - ništa. No, umjesto toga na snazi je nešto drugačiji muzejski plan.

Proračun grada Knina za stalni postav Oluje u gradskom muzeju Knin predvidio je izdvajanje 2,6 milijuna kuna, a istovremeno za Vijeće nacionalnih manjina 140 tisuća te za razvoj poljoprivrede 100 tisuća kuna.

Povodom 20. obljetnice vojno redarstvene akcije Oluja (VRA Oluja), gradski kninski muzej Knin dobit će stalni muzeološki postav Domovinskog rata. Na web stranicama muzeja može se pronaći popis građe koja će činiti stalni postav, razvrstan u kategorije Počeci srpske pobune i agresije – izlošci objašnjenja, Prognanici i život u okupiranom gradu, Život u okupiranom Kninu, Vojno redarstvena operacija OLUJA '95 kao i brojne druge, dok se ostatak popisa može vidjeti ovdje. Pri proučavanju, može se uočiti jedna zanimljivost – pored svake veće jedinice popisa u nizu, što baš i nije uobičajena muzejska praksa, nalazi se simbol srca. Mi jednostavno volimo rat. U priči oko stalnog postava nama očito ništa nije objektivno.

Za emocionalno nabijeni stalni postav Oluje ukupno je, uz sredstva Ministarstva kulture, pripremljeno oko pet milijuna kuna. Paralelno se planirala i obnova crkve Gospe Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta teška 22 milijuna kuna (država izdvojila 10 milijuna) te proslava Oluje, kao i mimohod u Zagrebu u koji je utrošeno više od 16 milijuna kuna. Za naše političare i političarke, čini se kako je to mala cijena za priču u čijoj je pozadini tek politička igra i skupljanje političkih poena.

Iznos namijenjen muzeju i proslavama mogao je i trebao biti preusmjeren u revitalizaciju industrije, gradsku infrastrukturu, stambena pitanja, obnovu bolnica. Država, pred ekonomskim kolapsom, financira dvije odvojene proslave, spomenik, obnovu crkve i stalni postav muzeja, a sve navedeno manje je isplativo od prethodnog.

Još je prošle godine bivša ministrica kulture Andrea Z. Violić, u razgovoru s Mirjanom Dugandžijom, najavila da će Ministarstvo kulture za kninski stalni postav izdvojiti 2-3 milijuna kuna, za muzej sinjske Alke (koja slavi 300 godina, i upisana je na UNESCO-ovu listu nematerijalne baštine) čak 10 do 12 milijuna kuna,a  za Apoksiomena na Lošinju oko 2 milijuna i za Muzej vučedolske kulture preko 9 milijuna kuna. Malološinjski Apoksiomen je, po riječima ministrice, doista izuzetan artefakt, kojeg je samo tijekom izložbe u Louvreu vidjelo 2,5 milijuna posjetitelja. Od ožujka do lipnja bit će izložen u British Museumu, nakon toga vjerojatno u SAD-u. Hoće li Louvre jednako biti zainteresiran i za kninski muzej?

O turističkom Sinju i Kninu

Muzej sinjske Alke uložena sredstva može opravdati samo u tjednu između Alke i Velike Gospe. Riječ je o marijanskom svetištu koje svake godine pohodi nebrojeno vjernika/ca i hodočasnica, turista i gošći. Gradu koji je iz navedenih razloga turistički (i vjerski je turizam, ekonomski gledano, turizam) i geografski atraktivan (izvor Cetine), određeni niz godina ulaže ponešto u sebe (ove nešto više) grad ulaže u sebe. Jednako tako, turistička ekspanzija i atraktivnost grada Splita nedaleko kojeg se Sinj i nalazi, kao i solinska nalazišta na pola puta između ovih dvaju gradova, tvore jednu zanimljivu tursitičku ponudu u koju će se Muzej sinjske Alke uklopiti kao naručen. Kada govorimo o isplativosti i povratku uloženog, Muzej sinjske Alke i Apoksiomen na Lošinju više su nego atraktivni. Sinj, iako s vlastitim problemom uništene industrije, ulaganjem u turizam, zapošljavanjima i revitalizacijom, može imati stvarne koristi od turizma.

Knin, nema gotovo nikakvu infrastrukturu i obično ga se sjete tek oko ovih državnih praznika. Sjetimo se Vukovara koji je aktualan samo kada politika to dopusti, ništa čudno za nas. Prema pisanju Slobodne Dalmacije, Kninski muzej, a po procjeni ravnatelja Zvonimira Jelića, godišnje obiđe čak sto tisuća ljudi. 100 000 x 20 kn (cijena ulaznice za odrasle) – 2 milijuna kuna, i to ukoliko će svi od 100 tisuća očekivanih posjetitelja/ica biti odrasli, i ukoliko će broja biti relizirana - što ove godine čak i ne zvuči nemoguće s obzirom na Čavoglave / kninsku 20. obljetnicu. Oni skloni predrasudama reći će kako posjetitelji Čavoglava nisu skloni muzejima, no ove je godine muzej prilagođen zahtjevima tržišta.

Iako se potez ulaganja u gradski muzej Knin pravda proširenjem turističke ponude, prilično je iluzorno tvrditi kako će jedan ratni muzej u Knin dovesti nebrojene posjetitelje jer Knin nije napravio gotovo ništa za lokalno stanovništvo, a kamoli za potencijalnog turista/kinju koja tek treba doći. Stalni postav Oluje ne treba pravdati turizmom, kad vrlo dobro znamo da je muzej za lokalne i nacionalne potrebe. 

Knin je, kao i socijalni status njegovih žitelja, daleko od muzejskog, a i zaboravlja se cijelo vrijeme da se u njemu nalaze živi ljudi za koje smo odgovorni i mi.

Gradonačelnica Rimac je, za Večernji list svojevremeno izjavila: "I dalje smatram da je mimohod trebao biti u Kninu. Ako možemo primiti 150.000 posjetitelja proslave Oluje, mogli smo organizirati i mimohod. Nadam se da će barem dio novca namijenjen za Oluju biti i za proslavu u Kninu, a ne samo za mimohod i filmsku režiju." Dakle, nije sporno održavanje dvaju odvojenih događaja i ulupavanje silnih novaca u nešto što većina ljudi zaista želi zaboraviti i nastaviti dalje sa životom, već je Kninu problem što ove godine ne može svojatati proslavu isključivo na svom teritoriju, već i Zagreb ima svoj dio kolača. Ova bivša ravnateljica kninskog Crvenog križa, socijalno neosjetljiva, otprije poznata po besmislenim pothvatima, za razvoj poljoprivrede, primjerice, planira potrošiti 100 tisuća kuna. Neka jedu kolače.

Investicije ovog tipa nepoštene su iz dva razloga - ekonomski, budući da je pitanje isplativosti ujedno i pitanje održivosti, a onda i zato što bolujemo od autokolonijalnog sindroma. Očito ga se i bojimo osloboditi kad od rata nastojimo profitirati i 20 godina kasnije, samo što to po novome zovemo kulturno – umjetničkim programom.

Pogledamo li ono što turistička zajednica grada Knina ambiciozno pokušava nazvati turističkom ponudom, prvi korak, nekako logičan, bio bi - popis autobusnih linija kninskog autobusnog kolodvora, u prilog turističkoj infrastrukturi koju Knin ne posjeduje, a koji se nalazi ovdje. Kako se može vidjeti, nema službene stranice AK Knin, pa se u moru isprepletenih web stranica prilično teško snaći prosječnoj građanki koja potječe iz tih krajeva, naročito turistima na koje se računa da će opravdati i isplatiti troškove muzeja. Koji, ako nemaju kako doći do Knina, nemaju kako doći ni do kninskog muzeja i stalnog postava Oluje, koji je, opet, zanimljiv - ne baš svakome. Što se tiče noćenja, nismo baš nešto čitali u medijima kako je Knin ispunio očekivanja po broju turista, da je smještaj bukiran više od očekivanog ili da je grad uopće kapacitiran za primanje turista, kako se inače može čuti za ostala "turistička" mjesta.

Ostaje nejasno zašto, gradonačelnica Knina, koja je diplomirana stručna specijalistkinja turističkog menadžmenta ovako zamišlja turizam i ulaganje u njega.

Screenshot kninskimuzej.hr

Screenshot kninskimuzej.hr

 A što ako samo živiš u Kninu i kninskom zaleđu?

Na stranicama te iste turističke zajednice stoji obavijest kako je povodom obilježavanja Oluje u Kninu organiziran prijevoz za sve one koji žele posjetiti Knin, i poziv neka se žurno jave. Žitelji sela kninskog i drniškog zaleđa poput Golubića, Žitnića, Biskupije, Strmice, s većinom srpskim stanovništvom, pješače po 11, neki i 15 kilometara, kako koje selo, do Knina. Da bi iz Knina mogli doći u upravno sjedište županije, Šibenik, da bi tamo riješili svoja egzistencijalna i imovinska pitanja (obnova kuća povratnicima nakon rata). Riječ je o građanima i građankama RH koji uredno plaćaju porez i izvršavaju svoje građanske dužnosti prema kojima bi trebali biti i zaštićeni. Imali smo situaciju i sa srpskim izbjeglicama u Strmici koji su se niz godina nalazili u prihvatnim, prenamijenjenim, centrima. Njihova iskustva nisu ni u jednom trenutku uključena u narativ Oluje.

Za njih ne postoje za njih ne postoje asfaltirane ceste, za njih ne postoji ispostava državne uprave u Kninu. Za njih ne postoje redovne linije, a kamoli česte; za njih grad Knin nije predvidio sredstva ni u približnom iznosu kao za 'turističku ponudu', sve da je i na trenutak nazovemo tako. Ljudi koji pješače do Knina, prvog sljedećeg i najvažnijeg grada županije, uglavnom su starije stanovništvo kojem se država obvezala pomoći. Dodatno, riječ je o starijim i nemoćnim ljudima koji nerijetko, zbog nefunkcioniranja i nepovezanosti nadležnih tijela, moraju i preko granice po dokumente. Ljudi na granici siromaštva.

U kninskom zaleđu postoji i jedan sloj posebnih poduzetnika, njihovih sumještana, koji su odlučili, poput megapopularnog Ubera, vlastitim vozilima freelancerski nuditi prijevoz do Šibenika i naplatiti ga 300tinjak kuna. Da se razumijemo, ovdje žitelje srpskih sela iskorištavaju lokalni poduzetnici obiju nacionalnosti. Nije riječ o našem nasilju nad njima, niti o političkoj poziciji onoga iz čije se perspektive govori, već općenito o civilizacijskom koraku unatrag,

Smiju li se na ovaj poziv žurno javiti svi oni kojima su autobusi nedostupni 19 godina, što pješače 11 kilometara ili bi to bilo neumjesno?

Na pitanje koje je DW postavio u članku Proslava Oluje u Čavoglavama: ustaštvo ili hrvatstvo?, a koje glasi Zašto sedamnaest godina nakon kraja rata Thompson u Čavoglave još uvijek može privući 70.000 ljudi?, prilično je lako dati jednoznačan odgovor. Inzistiranje na gnjevu, nažalost, dio je naše tradicije. Mimohod koji je skoro izgubio i međunarodni i lokalni politički legitimitet, paralelno s proslavom  u Kninu kojoj su na čelu glavni ljudi Katoličke crkve, pjevač koji utajuje porez i pozdravlja sa Za dom spremni, kao i gradonačelnica opterećena raznim (financijskim) aferama, samo su dokaz kako još uvijek nismo spremni uvažiti srpske žrtve (preko 600 civila ubijeno, 200 000 izbjeglo za vrijeme Oluje). Svojim sustavnim zanemarivanjem srpskog stanovništva i neprihvaćanjem našeg dijela odgovornosti dajemo ostatku svijeta povod da nas smatra politički problematičnom regijom, a Americi da zarađuje na nama snimajući filmove u režiji Angeline Jolie.

Tagovi: civilne zrtve, domovinski rat, knin, ksenofobija, muzej, oluja, parada, republika hrvatska, vojni mimohod

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM