Sa stavom

30.07.2015. 11:29:55 - Sanja Kovačević

Komentar na knjigu 'What is marriage? Man and Woman: A Defense'

Kritika knjige o braku koju namjeravaju koristiti obiteljaši

S koje god joj strane kritički pristupila – feminističke, queer aktivističke, filozofsko-teorijske, političke, znanstvene, humanističke ili bilo koje druge, knjiga What Is Marriage?: Man and Woman: A Defense (New York, London, Encounter Books, 2012.), koja je nastala kao proširenje znanstvenog članka pod istim naslovom, objavljenog u konzervativnom studentskom časopisu Harvard Journal of Law and Public Policy 2010., nudi pregršt materijala, ne samo za kritiku pozicije koju zastupaju autori i načina na koji je predstavljaju, već i funkcioniranja akademske zajednice koja je njihov članak i knjigu prihvatila kao relevantno štivo u tzv. raspravi o braku (marriage debate).

Autori su eminentni članovi američke akademske zajednice. Sherif Girgis je nagrađivani student i stipendist Rhodesa, Ryan T. Anderson, stipendist konzervativne američke Herritage Fondacije i kandidat za profesuru Političke filozofije na Sveučilištu Notre Dame, te njihov stariji kolega Robert P. George, profesor na Pravnom odsjeku iz područja filozofije prava, interpretacije Ustava i građanskih sloboda i voditelj instituta James Madison Program in American Ideals and Institutions na Princetonu.

Prema onome kako knjigu predstavlja Encounter Books (izdavač isključivo konzervativne provenijencije koji objavljuje knjige iz područja društveno-političkih znanosti), njihov članak u Harvard JLPP postao je jedan od najčitanijih eseja diljem društveno-humanističke znanstvene zajednice, citiran, debatiran i recenziran kao jedna od najsnažnijih obrana tradicionalne pozicije ikad napisana. S obzirom na takvu popularnost, autori su proširili esej otprilike na tri puta veću količinu stranica, a nakon što sam pročitala i knjigu i esej, mogu reći da jedinu nadopunu predstavljaju oni dijelovi u kojima autori "debatiraju" s kritikama i prigovorima koje je iznjedrila rasprava nakon izlaska eseja. 

Budući da je u ovoj knjizi izloženo "ono najbolje" što ova konzervativno-kršćansko-utilitaristička struja ima za ponuditi i budući da se radi o svega nekoliko cirkularnih  "argumenata", mislim da vrijedi uložiti nešto vremena i truda i pripremiti se za buduće "uimeobiteljaške" i slične inicijative koje su u Hrvatskoj vrlo izvjesne u bliskoj budućnosti. S obzirom da se U ime obitelji priprema za međunarodnu konferenciju "Obitelj - temelj demografskog i ekonomskog oporavka" u listopadu ove godine, lako je moguće da će im ova knjiga poslužiti kao "znanstveni" temelj za daljnju diskriminaciju LGBT osoba i obitelji.

Fotografija čitatelja

Fotografija čitatelja

Autori od samog početka odbijaju ulazak u "raspravu o homoseksualnosti", te kategorički tvrde da je tema brak, odnosno, da se ne radi o tome kome treba dopustiti da uđe u brak, a kome ne, već o tome što brak jest. Naglašeno ponavljaju u gotovo svakom poglavlju kako njihova diskusija nema nikakve veze s uskraćivanjem ljudskih prava. Ne nude nikakvo pojašnjenje, ne nude svoje viđenje diskriminacije, pa čak ni pomoću nesuvislih analogija (kojima tekst inače obiluje). Temu očite diskriminacije naprosto potpuno odbacuju i isključuju.

Čini se da nisu uvjerljivi ni Hansu Boersmi, profesoru teologije na Regent Collegeu koji piše za First Things (američki časopis za pitanja religije i javnosti) koji je napisao jednu od najoštrijih recenzija knjige. Boersmaina kritika je zanimljiva jer dolazi od jednog teologa, aktivnog vjernika i bivšeg pastora, u osnovi s kršćanske homofobne pozicije, pa se zadržava na diskreditaciji teza i argumentacije u knjizi, s posebnom ljutnjom prema tvrdnji autora da se tu ne radi o homoseksualnosti. Boersma kaže: "Nikada se nisam susreo s knjigom koja tako učinkovito uništava naizgled uvjerljive argumente". Doista, jedan od ključnih problema ove knjige je što se "razbacuje" snažnim riječima ili riječima koje zvuče filozofski, no koje su toliko nejasne i ambivalentne da svaki "argument" postaje cirkularan ili nekoherentan. Apriori kreću od proizvoljne definicije braka koja uključuje samo heteroseksualne parove, što ih "dovodi" do zaključka kako samo heteroseksualni parovi mogu biti u braku. To nije ni indukcija ni dedukcija, već naprosto besmislica.

Rekla bih da autori imaju dobar razlog zbog kojega se ograđuju od rasprave "o religijskim i/ili moralnim pitanjima u vezi homoseksualnosti". Žele nas uvjeriti kako nisu nekakvi zadrti diskriminatorni kršćanski homofobi, već eminenetni akademski građani koji su samo upregli svoje intelektualne snage za opće dobro (često ponavljana fraza common good ostaje, također, do kraja knjige nedefinirana). No, koliko se god oni ograđivali od moraliziranja o homoseksualnosti, besmislene analogije i primjeri, prepuni predrasuda i stereotipa vrve homofobijom, a drugačije ni ne može biti kada je diskriminacija Drugih inherentna osnova njihove pozicije, što ne mogu sakriti opetovanim ponavljanjem konstrukcije "mi nemamo ništa protiv homoseksualaca, ALI...". Njihov stav mogao bi se svesti na sljedeće: nije da gej ljudi ne smiju ući u brak, već jednostavno ne mogu, budući da je brak ono što mi tvrdimo da je, a to je "muškarac + žena".

Nažalost, ovakva "argumentacija" i diskurs su nam dobro poznati iz kampanje "U ime obitelji" 2013. godine, koja je uspjela svoje poimanje braka ukorporirati u Ustav Republike Hrvatske. Stoga mislim da je kritici ove knjige jako važno pristupiti s ljudskopravaške pozicije i raskrinkati licemjerje, aroganciju i opresiju prema LGBTIQ zajednici koji leže iza ovakvog pristupa. S druge strane, mislim da je njihov tekst kao stvoren za feminističku kritiku institucije braka kao takvog. U Hrvatskoj smo u ove dvije godine dobili nebulozni ustavni amandman, ali i Zakon o životnom partnerstvu koji je legalizirao istospolne zajednice, s tendencijom potpunog izjednačavanja prava u odnosu na heteroseksualne. Na to, naravno, utječe i globalni pomak konteksta u smjeru sve veće liberalizacije prava na istospolni brak, što je nedavno kulminiralo referendumom u katoličkoj Irskoj i povijesnom presudom Vrhovnog suda SAD-a kojom je legaliziran istospolni brak u svim američkim državama. Tako da u američkom kontekstu, u kojemu je nastala i na koji se zapravo i odnosi ova knjiga, možemo reći da su autori izgubili "rat o braku" o kojemu knjiga govori. U Americi je, tvrde konzervativci, ta odluka donešena protiv volje američkog naroda, no u dominantno katoličkoj Irskoj, volja irskog naroda i povlačenje Crkve iz "debate o braku" znače uvjerljivu pobjedu gledišta koje autori knjige nazivaju "revizionističkim".

U Hrvatskoj, udruga "U ime obitelji" i dalje nije zadovoljna. Bune se od samog donošenja Zakona o životnom partnerstvu, a nedavno su opet počeli više istupati sa zahtjevom da se ovaj Zakon povuče, odnosno s izjavama da to očekuju od buduće (zna se koje) Vlade. Inicijativa "U ime obitelji" kopira američki konzervativni pokret, upravo ovaj kojemu pripadaju i autori knjige, tako da na neki način hrvatska stvarnost demantira tvrdnje autora knjige kako samo žele definirati pojam braka, te da ni na koji način ne žele diskriminirati gej osobe.

Nadalje, čini mi se važnim razmotriti ovu knjigu u kontekstu diskusije koja je (napokon!) ponovno stavila na feminističku "tapetu" kritiku braka kao institucije čija je osnovna funkcija (povijesno, a i danas) održavanje patrijarhalnih i kapitalističkih sustava. O tome smo u više navrata pisale/i na ovom portalu, a podsjećam i na objavljeni prijevod članaka autorice Kathe Pollitt "Zašto istospolni brakovi pobjeđuju, dok reproduktivna ženska prava gube?" Ova knjiga jasno pokazuje na koje je sve načine heteroseksualni tradicionalni brak bio i ostao instrument kontrole i opresije žena od strane muškaraca te da ga upravo zbog toga konzervativna ideologija želi pod svaku cijenu "zaštititi" i "konzervirati" u ovom obliku.

"Brak je zajednica muškarca i žene koji su jedno drugome trajno i ekskluzivno predani na način koji prirodno ispunjenje donosi rađanjem i podizanjem djece, što potvrđuju činom koji tvori bihevioralni dio procesa reprodukcije [op. prev. u prijevodu 'seksualnim činom' kojemu je knjiga posvećena u bizarno velikoj mjeri]".

Autori tvrde da postoje principijelni i racionalni razlozi zbog kojih bi država trebala ukorporirati ovakvo poimanje braka u svoje pozitivne zakone i oduprijeti se zahtjevima koji kao brak definiraju i zajednice istospolnih partnera. U onome što sami nazivaju "pozitivnim argumentiranjem" tvrde da nastoje razmotriti neke prigovore svom viđenju "prirode braka" koji prema njima imaju "najjaču filozofijsku osnovu", kao i one pragmatične koji se tiču mogućih posljedica zakonske implementacije.

U nastojanju da svoje gledište približe široj publici (a rekla bih i u nedostatku znanstvenih ili logičkih argumenata), knjiga započinje odlomkom iz ljubavne poeme Epithalamion* koju je engleski pjesnik 16. stoljeća Edmund Spenser spjevao svojoj nevjesti i supruzi Elizabeth Brody. Ulomak je to koji njihovoj raspravi daje ton uzvišenosti kojim čitateljima/icama žele predstaviti svoje viđenje braka. Odnosno, daje im alibi za korištenje poetičnih eufemizama za ono što je jedina osnova njihove definicije braka – a to je fizički spolni čin muškarca i žene sa svrhom prokreacije. "U središtu je poeme, pa tako i u središtu braka", kažu autori, "jedinstvo tijela i uma supružnika". To je ono što oni nazivaju comprehensive union – sveobuhvatno zajedništvo. Svoje gledište nazivaju konjugalnim (conjugal), a najjači argument u obranu takvog poimanja braka vide u njegovu povijesnom kontinuumu koji su oblikovali i podržavaju zakoni, religija, književnost i ostale umjetničke grane te općenito društvena praksa.

Očekivano, ne uzimaju u obzir druge civilizacije i kulture, no neočekivano pokazuju prilično veliko nepoznavanje povijesti braka u zapadnoj civilizaciji. Tako se u više navrata pozivaju na postojanje definicije braka kao konjugalne zajednice muškarca i žene još od antičkih vremena – Aristotela, Platona, Tome Akvinskog... no, ne znaju (ili ne spominju) primjerice da je još 380 pr. n. e. Platon u "Državi" kritizirao instituciju braka kao "prirodnog neprijatelja općeg dobra" – što je upravo suprotno onomu što autori zagovaraju. Potpuno ignoriraju činjenicu da usporedno s poviješću institucije braka ide i kritika takve institucije – u prvom redu filozofska i pravno-politička, a čim su žene dobile ikakvu mogućnost da se javno izraze, uslijedila je i feministička kritika. Prve takve izvore imamo, nažalost, tek iz 18. stoljeća. Najpoznatija pionirka feminističke misli, kako je sama sebe nazvala "prva od nove vrste", Mary Wollstonecraft, napisala je u svojoj Obrani ženskih prava (1792.) rečenice koje čak i danas zvuče izrazito radikalno  – npr. kako bi se "brak u zapadnom društvu mogao okarakterizirati tek kao nešto malo više od ugovora 'legalizirane prostitucije' koji potpisuju potlačene žene kako bi se uzdržavale" te je prva ukazala na potrebu za transformacijom (ili revizijom) institucije braka u smjeru jednakosti, poštivanja i prijateljstva.

Manji dio knjige se zapravo bavi definiranjem i objašnjavanjem revizionističkog gledišta na brak. Kažu da je to pozicija koja se u društveno-političkoj praksi pojavila tek unutar nekoliko zadnjih desetljeća (što nije točno), te da se svodi na viziju braka kao emocionalne zajednice, koja se razlikuje od drugih emocionalnih veza po svome intenzitetu, kojoj ne treba nikakva svrha osim samih partnera, u kojoj partneri traže emocionalno ispunjenje i u kojoj ostaju dok ti osjećaji traju. Prema njima, to su zajednice koje ne mogu potrajati, u kojima je nevjernost neizbježna i koje baš stoga što nemaju nikakvu "društvenu svrhu" ne bi trebalo nazivati brakom.

U svojoj kritici revizionističkog gledišta usmjerili su se ponajviše na dvije teme, odnosno  na dokazivanje zašto bračna zajednica MORA biti seksualna i monogamna. Tu upoznajemo fiktivne muške likove Oscara i Alfreda. U obrani prve teze (o braku kao seksualnoj zajednici) "nasamarili" su nas jer smo pomislili/e da su momci ljubavnici, a ne zapravo rođena braća koja zajedno žive i podržavaju se, pa eto nisu u seksualnom odnosu i stoga to nikako ne može biti zajednica u kojoj imaju pravo na iste zakonske benefite kakve imaju osobe u bračnoj zajednici. U obrani važnosti monogamije za definiranje braka, Oscaru i Alfredu (koji u svrhu obrane ove teze više nisu u rodbinskom odnosu), priključuje se Herman, pa njih trojica tvore "romantičnu trijadu". Autori bez ikakvog propitivanja ukazuju na opasnost i pogrešnost koje donosi poimanje braka kao puke emocionalne zajednice – a što se uglavnom svodi na strah od svih drugih mogućih tipova bliskih zajednica koje tvore ljudi. Svjesno ignoriraju i afirmiraju amatonormativnu diskriminaciju koja je u sâmom temelju njihove diskusije – diskriminaciju protiv ne-seksualnih i ne-ekskluzivnih bliskih odnosa kao što su prijateljstvo, mreže za brigu o starijim osobama, poliamorne zajednice itd.

Najkonkretniji opis "općeg dobra" koji nude odnosi se na prokreaciju i obiteljski život. Tu su se posebno okomili na sve moguće druge oblike obiteljskih zajednica koje podižu djecu (jednoroditeljske obitelji, vanbračnu zajednicu, združeno skrbništvo nakon razvoda, poliamorne zajednice, posvojitelji i slično), pokušavajući ih obezvrijediti te kroz nekoliko (upitnih) istraživanja dokazati kako je konjugalna zajednica, tj. bračna zajednica koja se sastoji od muškarca i žene/oca i majke, nedvojbeno najbolja opcija za djetetov razvoj u svakom pogledu.

Brojni kritičari i kritičarke su se upitali/e: zašto bi "tjelesno sjedinjenje" muškarca i žene bilo vrednovano kao bitno/dobro/moralno, a intimnost među partnerima/icama istog spola ne? Kako je odgovor sadržan u spomenutoj prokreaciji kao esenciji konjugalne zajednice, legitimno sljedeće pitanje glasi: u čemu je onda razlika između istospolnih parova i neplodnih heteroseksualnih parova?  Odnosno, ne bi li onda knjiga trebala nositi naslov: Što je brak? Plodni muškarac i plodna žena: obrana". Do kraja knjige autori nas pokušavaju uvjeriti da nismo shvatili/e bitno – kako je ono što čini brak "namjera prokreacije što se simbolički događa kroz seksualni čin muškarca i žene". I tako smo došli da prave tradicionalne definicije braka, koja je vrlo bliska, ako ne i istoznačna, onoj na koju nas je još u 18. stoljeću upozorila Mary Wollstonecraft.

Ne znam jesu li autori ikada imali u rukama bilo kakvo feminističko štivo na ovu temu. Kao akademskim političkim i pravnim filozofima, trebalo bi im biti poznato barem djelo spomenute Wollstonecraft ili, recimo, Johna Stuarta Milla. Nisam sigurna ne mogu li ili jednostavno ne žele shvatiti one glasove u društvu koji već stoljećima viču protiv opresije koju održavaju upravo ovakvi "konzervirani" društveni koncepti i prakse za koje se zalažu. Možda bi ih šokirala neka potpuno legitimna i logična pitanja koja si mnogi ljudi postavljaju: zašto bi država uopće imala ikakvu ulogu u vrednovanju ljudskih odnosa? Postoji li brak samo kao oruđe kontrole, kako bi promovirao određeni životni stil, koji su kao "dobar za društvo" definirali oni koji imaju moć kako bi tu moć zadržali? Možemo li instituciju braka odvojiti od njegove povijesne funkcije ugnjetavanja žena, prvenstveno u odnosu na nepravednu podjelu rada? I zašto bi takav oblik ljubavi – glorificiran u obliku braka – uopće bio model kojemu trebamo ili želimo težiti? Odnosno, je li baš taj model, koji mnoge feministkinje opisuju kao posesivni, ovisnički, potencijalno nasilan i doživotni model, nešto čemu bismo trebale/i stremiti? Je li baš taj model najbolji za odgajanje zdrave i slobodne djece?

Voljela bih da su autori pročitali izvrsnu knjigu svoje kolegice Elizabeth Brake Minimizing Marriage: Marriage, Morality and Law (Qxford University Press, 2013.), koja je objavljena neposredno nakon njihove, budući da prof. Brake instituciju braka podvrgava rigoroznoj filozofijskoj i etičkoj analizi, pa je upravo njezina knjiga najbolji odgovor na pitanje koje su Girgis, Anderson i George u naslovu svoje knjige tobože postavili nama i sebi, samo kako bi nas podučili svome neinformiranom konzervativnom gledištu. Mislim da svojim lošim argumentima u korist tradicionalnog braka nisu "uvjerili" nikoga osim onih čitatelja koji se već u startu slažu s njima. 

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Tagovi: akademska zajednica, amerika, brak, istospolna zajednica, istospolni brak, knjiga, konzervativci, konzervativizam, životno partnerstvo

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM