Sa stavom

29.07.2015. 09:15:00 - Jada Yuan (Vulture.com)

GOT bi mogao nešto naučiti

Orange is the new black jedna je od rijetkih serija koje razumiju silovanje

Pennsatucky/Taryn Manning

Pennsatucky/Taryn Manning

Provela sam tjedan dana pokušavajući pisati o čak dvije srceparajuće scene silovanja u Orange is the new black. One svakako zaslužuju pozornost, kao i gluma Taryn Manning. No, ono što sam naučila tijekom prokrastinacije u ovom procesu pisanja jest da stvarno ne volim razmišljati o silovanju. Silovanje je zastrašujuće i dehumanizirajuće. To je izdaja onoga što bi trebao biti intiman i povezujući akt. To je nasilan upad. Kod silovanja se u konačnici radi o moći.

Naš instinkt je skrenuti pogled kada se suočavamo s nečim toliko ružnim – i zato je toliko važno da televizijske serije na tome zadrže svoju pažnju. Ono što je najupečatljivije u tretmanu silovanja u Orange is the new black, a što je razdvaja od bilo koje druge trenutne televizijske serije, nije Pennsatuckyna trauma, koja je vrlo česta i o čemu će riječi biti kasnije, već jednostavna i hrabra odluka redatelja Jesseja Peretza da kadar ostane krupno i mirno na glumičinom licu. Borba je gotova, a ona je izgubila. Ona je zarobljena u kutiji statičnog kadra, glava joj se miče naprijed natrag horizontalnom ravninom stražnjeg sjedala zatvorskog kombija, usamljena suza klizi niz obraz dok njezin napadač navire od iza – prljav i dahtav, ulazi i izlazi iz pogleda. Dokle god ona ne može pobjeći, sve dok ona mora izdržati tu groznu stvar koja joj se događa, mi, publika, nemamo izbora nego da ostanemo s njom. Ona nije dozvala ovu situaciju. Ona nije zaslužila ovo. To nije njezin sram; on je naš.

"Rasplakalo me", rekla je mlada žena u lokalnom kafiću kraj koje sam slučajno sjela kada sam joj rekla da pišem o Pennsatuckynoj sceni silovanja. Žena je upravo završila fakultet. Ona je također preživjela silovanje dok se njena sestra za život bavi istraživanjem silovanja. "Mislim da su zabilježili beživotnost", rekla mi je, "to se događa kada se odlučite prestati boriti".

Posljednji put kad sam vidjela tako uznemirujuću scenu silovanja bilo je u filmu iz 2011. godine Martha Marcy May Marlene. Okolnosti su različite – inicijacija u kult – ali vizualno je gotovo isto: rubovi kadra zatvaraju se na licu mlade žene (Elizabeth Olsen) lišene izbora, glava joj škripi po podu dok moćna sila iza nje provodi njegovu volju. Bilo je kao da je promatramo iz unutrašnjosti lijesa.

"Kada žena pristane na spoj s muškarcem to je doslovno ludo i nesmotreno, a postojanje cijele ljudske vrste računa na to da će one to napraviti! Ne znam kako – kako žene i dalje izlaze s dečkima kada uzmete u obzir da ne postoji veća prijetnja ženama od muškarca? Mi smo prijetnja broj 1 ženama, globalno i povijesno, prvi uzrok ozljeda i smrti žena. Mi smo najgora stvar koja im se ikada dogodila. To je istina! Znaš što je naša prijetnja broj 1? Bolesti srca." Louis C.K.

Ne mogu govoriti o iskustvima žena koje su preživjele silovanje, ali znam kako je osjećati da ti je život presvučen u patinu straha i sumnje da bi ti mogla biti sljedeća. To nije paranoja; alarmantni izgledi da bi žena mogla biti silovana tijekom života su jedna od pet, a i to je statistika kojoj nedostaju brojni neprijavljeni slučajevi. Od vrlo mlade dobi uče nas pojačanom oprezu, i kada kažem uče, ne mislim u učionici (iako se i to također događa). Moj je odgoj došao od agresivnih dobacivanja na ulici koji su započeli u pubertetu, od seksualnog uznemiravanja u srednjoj školi i čovjeka koji me pratio kući jedne noći prije 10 godina i potrčao prema meni dok sam stavljala ključeve u vrata. Nije dobio što god da je htio, ali trenutno se mogu vratiti na one minuta terora, dok sam zurila u njegovu ruku na okviru vrata dok je gurao staklo, a ja gurala natrag, vrišteći iz nekih dubina koje nisam znala da imam. Zvuk koraka iza mene i dalje me čini nervoznom. I znam da je moje iskustvo anomalija; vaš će silovatelj najvjerojatnije biti netko koga poznajete. Što je sasvim druga vrsta noćne more.

Silovanje nije čudna, nakazna stvar koja se događa nekolicini nesretnica. To je nešto što slijedi žene uokolo svaki dan, osjećaj neprestane fizičke ranjivosti koja nije uvijek na svjesnoj razini, ali je uvijek prisutna, poput sjene, uređuje vrijeme u kojem se osjećamo sigurno ići kući noću same, ili čak i jednostavnu odluku da popijemo piće s mladićem kojeg ne znamo dovoljno dobro. Ne morate biti žrtva da bi cijenile neponovljivi traumatski događaj silovanja, ili koliko je problematično što dio ženskog odrastanja (lezbijki ili trans žena također) znači razvijati instinkte preživljavanja kako bi izbjegle bivanje plijenom.

Pa zašto tako malo TV emisija to shvaća?

Čini se da smo ušli u zastrašujuću eru televizije u kojoj se silovanje na zaslonu pojavljuje češće nego ikad, a ipak se rijetko tretira kao užas kakav jest. Televizijska kritičarka Sonia Saraiya vidi u ovome ohrabrujuću stvar: barem govorimo o tome. Ali ako grafičke scene silovanja mogu biti okidači žrtvama seksualnog zlostavljanja, prikazivanje radi samog prikazivanja je vrlo neodgovorno. Realizam nije problem; problem je nedostatak svrhe. Televizija bi trebala odražavati verziju našeg svijeta natrag nama, a u stvarnom životu, ne možemo pobjeći od silovanja. Silovanje nije seksi, zaplet ili šokantna tajna za postavljanje dramatičnog otkrivanja. Razlog – jedini razlog – za snimanje scene silovanja jest da publika dobije taj osjećaj nelagode, kako bi nas prisilili/e da budemo svjedoci mučenja koje smo sposobni nametnuti jedni/e drugima i da iz svega izađemo s dubljim razumijevanjem toga tko je povrijeđena osoba i koliko je duboka njezina bol. Ako serija ide toliko daleko i provodi lik kroz nešto toliko strašno kao što je silovanje, mora biti hrabra prikazati taj užas bez uzmicanja.

A kad je u pitanju prikazivanje nasilja nad ženama, uzmičući ili odmah nastavljajući dalje, ono se svodi na senzacionalizam: "Sally je silovana i nećeš vjerovati koja se još luda stvar dogodila!" Zato je feministički popkulturalni portal Mary Sue izjavio da više neće pisati o Game of Thrones. Kap koja je prelila čašu je scena pete sezone u kojoj Sansu Stark na njihovu prvu bračnu noć siluje Ramsay Bolton, njezin sadistički suprug. Sansa je tinejdžerica i djevica koju je publika pratila pet sezona, ali umjesto fokusiranja na njezinu bol, čuli smo samo njezine vriskove dok se kamera fokusirala na užasnutu reakciju muškog promatrača, Theona Greyjoya. To je izbor stvoritelja serije, Dan Weissa i David Benioffa, koji su napravili Sansino silovanje manje o njoj, a više o muškarcima u sobi.

Sezonu prije, Jaime Lannister silovao je vlastitu sestru i ljubavnicu, Cersei, pored tijela svog mrtvog sina, Joffreya, dok mu je više puta govorila da prestane. I nekako se ta scena čita kao skoro pa privlačna, te je redatelj epizode naveo da "postaje konsenzualno do kraja", a Nikolaj Coster-Waldau (koji glumi Jaimeja) upućuje na to da je to bilo silovanje samo dok se Cersei nije prepustila i onda je to prestalo biti. U pilotu Game of ThronesaDaenerys Targaryen je udana za plemenskog vođu koji je siluje tijekom prve bračne noći, dok ona plače. Zatim se zaljubi u njega. Je li to Stockholmski sindrom? Ili nam serija pokušava reći da silovatelji nisu toliko loši dok god su poslije toga dobri prema vama?

To su samo tri najistaknutija silovanja u, po tom pitanju, najistaknutijoj seriji trenutno, a možda i uopće. Ni prostitutka, niti kraljica nisu sigurne, a gledatelji shvaćaju da je to tako u ovom izmišljenom svijetu, gdje su žene tretirane kao vlasništvo – što je stav koji odražava povijest i još uvijek je na snazi u nekim dijelovima svijeta danas. Problem je, međutim, što serija, uz složenost svojih ženskih likova, rijetko priznaje traumu seksualnog napada. Obezglavljenje Neda Starka je odvelo njegovu suprugu u ludilo, potaklo njegovog sina da započne rat i pokrenulo događaje koji će pet sezona kasnije dovesti Sansu do braka s Ramsayem. No, silovanje žena je zaboravljeno u sljedećoj sceni. Zatim, treba uzeti u obzir činjenicu da su i Cerseina i Danyna scena bile konsenzualne u knjigama, te da se Sansino silovanje dogodilo drugoj ženi. Weiss i Benioff pogledali su u izvorni predložak Georgea RR Martina te dodali više silovanja.

To je lako primjetiti u Game of Thrones, ali čak i serije s plemenitijim namjerama imaju tendenciju graničiti oko seksualnog zlostavljanja. Annino poražavajuće silovanje u Downton Abbey, koje je u početku bilo prozor u nevolje sluškinja tog doba, postalo je sapunica oko Batesa i toga hoće li on u zatvor jer ju je osvetio.

Ono što Orange is the new black shvaća i radi ispravno je ne gubljenje iz vida Pennsatuckynog iskustva. Format serije pomaže; izlaženje 13 epizoda odjednom na Netflixu znači da pisci moraju biti svrhoviti. Osim toga, ove žene su u zatvoru; sve što imaju je vrijeme, što omogućava organsko, strpljivo i neosuđujuće istraživanje njihovih pozadinskih priča i unutarnjih života. To je serija koja duboko brine o pričanju priča o različitim ženama koje imaju svoje mane, te stalno ponavlja žensku točku gledišta.

Tiffany "Pennsatucky" Doggett jedna je od ženskih likova koje smo najbolje upoznali. Tijekom tri sezone, promatrale smo njezinu transformaciju od zastrašujuće evangelističke ovisnice o metamfetaminu do drage gubitnice. Ona je sada mirnija, slađa Pennsatucky, koja čezne za društvom te ga pronalazi u prijateljstvu s novim stražarom u privatiziranom Litchfieldu, Charlieju Coatesu (James McMenamin).

Iz njene pozadinske priče doznajemo kompliciranu povijest koju ima sa seksualnim napadima te svjedočimo još jednoj sceni silovanja. Kada se usprotivi muškarcu koji joj je u prošlosti plaćao za seksualne odnose paketom sode i ne uspije ga savladati, prepusti se neizbježnom s mrtvim pogledom u očima. Kod Coatesovog napada – bol i zbunjenost jače su od nasilja. Ona je opuštena i beživotna jer ju je njezin dotadašnji prijatelj prestao tretirati kao čovjeka.

Pennsatucky ne razumije koncept silovanja. Ona se bori, jer zna da to ne želi i da se ne osjeća dobro, ali ona je produkt vlastitog odgoja i vidi samu sebe kao sredstvo za ostvarivanje muških hirova, tako naviknuta na loše tretiranje da ne doživljava prisilni seks kao ništa drugo nego rutinu. To je dio ljepote u pripovijedanju u Orange is the new black. Nije posao lika da bude čista, a silovanje nije njezina krivnja. Nema dvosmislenosti za gledateljice i gledatelje o tome što se događa s njom, i da je to jako, jako loše.

Njezini silovatelji možda su dehumanizirali Pennsatucky, ali serija to nikad ne radi. Kad Velika Boo razradi shemu osvete, Pennsatucky se povuče. "Nisam ljuta", kaže ona Velikoj Boo. "Ja sam samo tužna".

"Tužno je. Silovanje je jebeno tužno", rekla mi je žena koja je preživjela silovanje koju sam upoznala u lokalnom baru. To je bila glavna emocija koju je osjećala: tugu za sebe, a onda zbunjujuću tugu za njezinog napadača. On je bio netko koga je poznavala, a ona je gledala kako postaje najgora verzija sebe. U trenu je izgubila odnos i sposobnost da ga ikad ponovno pogleda na isti način.

Ono čemu se nadam u budućnosti jest da možemo poput Bechdel testa imati Pennsatucky test za scene silovanja. Je li prikazana žrtvina točka gledišta? Je li scena ima svrhu za izgradnju karaktera, a ne za napredovanje zapleta? Jesu li istražene emocionalne posljedice? Dokle god je seksualno zlostavljanje pošast našeg društva, televizijske serije trebaju se baviti tom temom i važno je voditi takve razgovore. Samo se treba pobrinuti za svoje likove. Nemojte ih silovati i ostaviti. One zaslužuju da im se traume priznaju. One zaslužuju da se njihove priče ispričaju.

Prevela i prilagodila Jelena Markota

Tagovi: game of thrones, igra prijestolja, nasilje nad ženama, orange is the new black, pop kritika, seksualno nasilje nad ženama, serije, silovanje, silovatelj, televizija

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM